Mirna Jukić: Sad je vrijeme za ljubav i studij

Plivačicu Mirnu Jukić (23), koja je prošli tjedan stigla na teniski turnir PBZ Zagreb Indoors, prijatelji i kolege zasuli su čestitkama zbog – zaruka. Na zaključak da se zaručila s austrijskim tenisačem Jürgenom Melzerom (28), kojeg je došla bodriti na ATP turnir u Zagrebu, naveo ih je široki srebrni prsten na njezinoj ruci – kakav nosi i njezin dečko.

– Nismo zaručeni, jednostavno smo htjeli imati isti komad nakita. Uostalom, imamo i iste ogrlice, ali s različitim privjescima: na njegovoj je zečić, a na mojoj medvjedić – kaže Mirna Jukić, dodajući da su prstenje kupili u Tiffanyjevom dućanu u Beču, gdje oboje žive. Jürgen Melzer, koji je lanjsku godinu završio kao 28. tenisač svijeta, rođeni je Bečanin, a Mirna Jukić u austrijsku se metropolu doselila 1999. Kao petogodišnja djevojčica zbog rata je morala napustiti rodni Vukovar pa je s roditeljima Željkom i Mirelom te tri godine mlađim bratom Dinkom, također plivačkom nadom, dvije godine živjela u Dubrovniku, a potom u Zagrebu.

No, zbog niza nesporazuma s tadašnjim čelnicima hrvatskog plivačkog saveza, njezin otac i trener Željko Jukić jednog je dana spakirao kovčege te s djecom otišao u Beč, gdje su im ponudili uvjete za treniranje. Mirnina majka Mirela Jukić ostala je raditi u Zagrebu, gdje na Školi primijenjene umjetnosti predaje tehničko crtanje i perspektivu, a svaki vikend putuje u Beč. Samo godinu dana nakon dolaska, 2000., Mirna je dobila austrijsko državljanstvo i počela nastupati za njihovu reprezentaciju, za koju je 2008. – nakon 22 medalje na svjetskim natjecanjima i pet zlatnih na juniorskim i europskim prvenstvima – na Olimpijskim igrama u Pekingu osvojila brončanu medalju plivajući na 100 metara prsno.

Jürgena Melzera upoznala je prije sedam godina, no na pitanje kad je između nje i najboljeg austrijskog tenisača planula ljubav, samo se zagonetno smiješi. – Novinari su nas “otkrili” lanjskog svibnja, pa neka se to onda pamti kao početak naše veze. Mediji su nam stalno za petama, i uvijek smo im na raspolaganju kad je riječ o sportu, no dogovorili smo se da o našoj ljubavi nećemo govoriti. Evo, ovo je prvi put da “kršim” to pravilo – kaže plivačica za koju se pisalo da je zbog tenisača napustila uspješnu plivačku karijeru. No to, objašnjava Mirna, nije istina – razlog je bilo njezino zasićenje.

– Osvajanje olimpijske medalje za mene je vrhunac, više od toga u natjecateljskom smislu ne može se napraviti. Počela sam razmišljati o kraju sportske karijere, o budućnosti, ali kako sam htjela još jednom nastupiti u domovini, u prosincu 2008. zaplivala sam na europskom prvenstvu u Rijeci. A onda sam pomislila: “Pa kad si već toliko uložila, spremi se još i za Svjetsko prvenstvo u Rimu, u kolovozu 2009.” I to sam i napravila – govori Mirna, koja je u Rimu osvojila broncu, a njezin dragi je za to vrijeme nastupao na ATP turniru u Umagu. Nakon povratka iz Rima, Mirna je odlučila napraviti stanku u sportskoj karijeri, kako bi se mogla posvetiti studiju.

– U Beču studiram publicistiku i komunikologiju, privodim kraju peti semestar. Zanimaju me odnosi s javnošću i voljela bih se zaposliti u nekoj velikoj tvrtki ili PR agenciji – kaže Mirna koja od jeseni, kad je prestala s natjecanjima, stalno bodri svojeg dečka s tribina. Šest tjedana proveli su u Sjevernoj i Južnoj Americi, gdje je on igrao u Montrealu, Cincinnatiju, New Havenu i New Yorku, te na Davis Cupu u Čileu, a potom su deset dana proveli u Aziji, na tamošnjim turnirima.

Život na tri adrese U Hrvatskoj su bili zajedno više puta, u posjetu Mirninoj majci, a za Dan Svih svetih prvi su put posjetili i njezin rodni Vukovar. Kod Mirninog djeda i bake, majčinih roditelja, proveli su tri dana, a Jürgen je bio iznenađen koliko se u gradu, toliko godina nakon rata, još vide tragovi razaranja.

– Posjetili smo rođake, otišli na groblje, zapalili svijeće očevim roditeljima… Vukovar je moj rodni grad, no bila sam vrlo mala kad sam otišla pa onamo odlazim samo zbog djeda i bake – kaže plivačica, dodajući da “svojim gradovima” smatra Zagreb i Beč. Tu su joj prijatelji iz škole, rodbina, roditelji, kolege sportaši… Novu godinu s dečkom je dočekala u Australiji, u Brisbaneu, no u Beč se morala vratiti nekoliko dana prije njega – zbog ispita. Otada dane provodi učeći, a napravila je samo dvije kratke stanke – jednu zbog dolaska u Zagreb, i jednu nekoliko dana prije kako bi bila domaćica našim rukometašima u Beču na Europskom prvenstvu.

– Fakultet mi je na prvom mjestu, a s Jürgenom putujem kad mogu. Ne želim se pretvoriti u “putujuću pratilju”. Drago mu je kad sam uz njega, no razumije da ja imam svoj život, da želim diplomirati. O svemu se dogovaramo, a meni je najvažnije da se dobro slažemo i razumijemo – govori Mirna koju, osim ljubavi prema sportu, s dečkom povezuje i strast prema čitanju. Najviše vole kriminalističke romane, rado idu u kino (za boravka u Zagrebu u Cinestaru su pogledali film “Previše složeno”), uživaju u mjuziklima i vole svu glazbu osim techna.

– Jürgen sluša i naše pjevače, i zna pjevati “Sve je s tobom napokon na mjestu” Tonyja Cetinskog te “Samo je jedno” grupe Connect. Razgovaramo na njemačkom, no on se trudi naučiti hrvatski. Dogovorili smo se da ja njega učim naš jezik, a on mene tenis – kaže Mirna, dodajući da su oboje vrlo romantični i važni su im sitni znaci pažnje.

– Jednom sam se vratila s treninga, a na stolu me čekala merci čokoladica i Jürgenovo pisamce. Drugi put me dočekao sa skuhanom večerom i lijepo postavljenim stolom. Prije nekoliko mjeseci išla sam po njega na aerodrom i sa sobom nosila pet stranica koje sam ispisala to poslijepodne. Na njih sam istresla sve ono što sam mu željela reći u dva tjedna, koliko se nismo vidjeli. Čitao ih je u automobilu… Te “obične” stvari nama znače mnogo. Više me obraduje pisamce s nekoliko toplih riječi nego skupa dizajnerska torba – govori Mirna Jukić, dodajući da trenutačno živi na tri adrese: u svom malom stanu koji je dobila na korištenje od sponzora, kad je Jürgen u Beču, najviše vremena provode kod njega, a vikendima, kad iz Zagreba stigne njezina mama, većinu su vremena kod njezinih.

– Jürgen voli našu domaću hranu, osobito sarmu i punjene paprike. Kod moje bake prvi je put jeo burekiće sa sirom i mesom, u obliku puža. Draži su mu oni s mesom pa ih mama uvijek donosi. Za lanjski je Božić uživao u purici s mlincima, koji također nisu dio austrijske gastronomske tradicije. Znam kuhati, ali to su uglavnom jednostavna jela koja su brzo gotova, a kad mene nema cijeli dan doma, ni Jürgenu nije problem nešto pripraviti. Inače, često odemo na ručak kod njegovih roditelja – kaže Mirna. Nakon deset godina, koliko živi u Austriji, Mirna Jukić ne žali što je s obitelji otišla iz Hrvatske. I nikome ništa ne zamjera.

– Tako je, očito, moralo biti. Žao mi je što se, kad bih stajala na pobjedničkom postolju, iz zvučnika nisu čuli taktovi “Lijepe naše”, ali vezu s domovinom nisam izgubila. Od Zagreba do Beča danas se automobilom stiže za tri sata. I u Beču imam nekoliko prijateljica iz Hrvatske, Jürgen je veoma dobar s Marijem Ančićem, družimo se i s Ivanom i Aidom Ljubičić… Zahvalna sam Austriji za šansu koja mi je pružena, što su prepoznali moj potencijal i primili me kad mi je najviše trebalo, no za moj uspjeh najzaslužnija je moja obitelj – moj tata i ja, naš trud, odricanje, disciplina, rad i upornost. Moji su se roditelji potrudili da uz plivanje budem sretna i zadovoljna i da mi ništa ne uskraćuju. Bit ću presretna ako svojoj djeci uspijem dati barem polovicu onoga što sam ja od njih dobila – kaže Mirna Jukić.

Snježana Dragojević Harapin