Svake godine tijekom zimskih školskih praznika s obitelji odlazim na obiteljsko skijanje. Kako u Hrvatskoj ne postoje uređene skijaške staze s pripadajućim sadržajima, odlazak na skijanje iskorisimo i da odaberemo neko odredište gdje još nismo bili. Sa još osam obitelji, s kojima zimujemo zadnjih 11 godina, ove smo se godine odlučili za austrijsko skijalište Saalbach, smješteno u pokrajini Salzburg i nedaleko od grada Salzburga. Najvažniji kriterij kojim se vodimo je kvaliteta, dužina i uređenost skijaških staza. Saalbach, Hinterglemm i s njima žičarama povezani Leogang, koji se nalazi na drugoj strani brda, čine združeno skijalište Skicircus, kompleks sa 94 uređene staze ukupne dužine više od 250 kilometara, do kojih vodi 55 žičara. Snježne padine su nepregledne, a žičare i sedežnice odlično uređene. Nadmorska visina nije prevelika, između 1000-2100 metara, pa je i zbog toga skijanje ugodnije i sigurnije.
Traktorom do apartmana Do Sallbacha ne treba više od pet sati vožnje autom, a kako više nismo u godinama kad se možemo tiskati po apartmanima, tražili smo i komotan, kvalitetan smještaj. U okružju Saalbacha brojni su hoteli, a kako su u Austriji strogo definirani hotelski kriteriji, svaki hotel s četiri zvjezdice zadovoljit će i najzahtjevnijeg gosta, dok cijene variraju – od tisuću eura za sedam dana do nekoliko tisuća. No, bilo bi nepravedno reći kako su ima aprtmani loši – i oni su vrlo udobni, a cjenovno mnogo pristupačniji. Hoteli su uglavnom smješteni u kotlini, a aparmanske kuće na skijaškim stazama, pa je dosta nezgodno doći autom do njih. Ukoliko gosti dođu autobusom, prtljagu će do im do aprtmana prevesti traktori. Javni autobusni prijevoz ima radno vrijeme od 9 do 17 sati, a nakon toga preostaje samo taksi – do apartmana košta oko 15 eura, ali u aute im obično stane osam osoba, pa je cijena zanemariva.
Napunjene baterije Saalbach je pitoreskno planinsko mjestašce po kojemu je lijepo prošetati, pogotovo u večernjim satima. Budući da u Saalbachu u velikom broju skijaju ruski turisti, a upoznala sam par grupa Norvežana koji su vozili čak 12 sati da bi uživali u ovom skijaškom raju, cijene u gradu su relativno visoke. Skijanje je svake godine sve skuplje, ali i život u Zagrebu je sve skuplji, pa mislim da tijekom tih sedam dana odmora na snijegu treba odagnati crne misli i opustiti se, ne misleći na svaku sitnicu. Boravak na svježem zraku i cjelodnevno skijanje meni su najbolji način da napunim baterije za svakodnevni stres i tome se veselim cijele godine.
Lederhose i dindrlice U hotelu smo imali polupansion, a na stazi smo u vrijeme ručka pojeli nešto lagano pa nismo imali razloga za odlazak u druge restorane. Restorančići pored skijaških staza čine Saalbach dodatno atraktivnim – mnoštvo ih je, imaju velike terase s ležaljkama i lijepim pogledom, uvijek svira neka glazba, a hrana im varira od tradicionalne austrijske do klasične fast food ponude. Nakon zatvaranja žičara sijaši se spuštaju u dolinu i zabava se nastavlja u apres-ski šatorčićima koji su na svakom koraku. Osim hrane i pića, u njima imate priliku čuti recentne glazbene uratke austrijsko-njemačkih štovatelja lederhosa i dindrlica, i vrlo lako se uklopiti – pogotovo nakon nekoliko rundi pića – mada se ja, za razliku od većine gostiju, držim zelenog čaja.
Planinski izazov Tijekom našeg boravka u Saalbachu se održavala utrka „Mountain challenge“ u kojoj je sudjelovalo oko 700 natjecatelja iz cijelog svijeta. Posebnost utrke je što se natjecatelji trebaju na skijama popeti od grada do vrha planine, spustiti se nih padinu, potom ponovo popeti do nešto niže točke te dovesti do cilja koji je u centru grada. Razlika između najbržeg i najsporijeg sakijaša bila je otprilike 3 sata, no svakog se natjecatelja dočekivalo s burnim pljeskom i zabava je trajala do dugo u noć. Neki od natjecatelja bili su smješteni u našem hotelu, a na zabavi nakon iscrpljujućeg uspinjanja i zahtjevnog spuštanja izrazila sam im beskrajno divljenje – takve izazove mogu svladati samo rijetko uporni i izdržljivi sportaši. Natjecanje me oduševilo i zbog velike fluktuacije gostiju, natjecatelja i navijača, a cijeli je događaj protekao bez puno pompe, bez VIP gostiju, bez zaustavljanja prometa i života – jednostavno, veselo i dostojanstveno.
Nefleksibilni dućani Iako je mjesto vrlo malo i zbijeno, fascinira prometna regulacija koja je dovedena do savršenstva. Izgrađen je tunel koji olakšava prometovanje do grada, a gosti svih hotela bez iznimke moraju parkirati u velikoj gradskoj garaži. Gradićem prometuju samo taksiji koji goste odvode i dovode pred hotele, iako je sve u idealnom šetalačkom rasponu i moglo bi se doći i pješice. Kad je šoping u pitanju, prošla su vremena povoljne kupnje u Austriji – cijene nisu nimalo povoljnije nego u Zagrebu, čak bih rekla da su značajno više. Osim toga, nisu baš ni gostoljubivi: dućani im rade do 18 sati, bez imalo fleksibilnosti. Iz jednog su nas dućana ispratili do vrata u točno 18.00, i uopće ih nije zanimalo imamo li namjeru kupiti škarice za nokte ili lokomotivu.
