Mirna Zidarić, sportska novinarka i urednica rođena prije 41 godinu u Zagrebu, koja će uskoro u radnoj knjižici imati upisanih 15 godina staža na HTV-u, unatoč intenzivnom radnom tempu uspjela je sačuvati skladan privatni život, a u svemu što radi, pa tako i kad je riječ o kandidaturi za glavnu urednicu programa svoje matične kuće, ima bezrezervnu podršku supruga Zorana, zagrebačkog arhitekta i sina legendarnog glumca Krešimira Zidarića, te sinova Borne i Marina.
Što vas je navelo da se kandidirate za glavnu urednicu programa HTV-a? – U suradnji s kolegama, vrhunskim profesionalcima, kojih na HTV-u još ima, želim vratiti povjerenje gledatelja. I svojoj matičnoj kući vratiti poljuljani ugled i profesionalno dostojanstvo, kao i promijeniti radnu klimu nabolje. Da to ne pokušam učiniti, ne bih imala pravo prigovarati.
Prva ste sportska novinarka koja je u toj redakciji ostavila trag nakon Milke Babović. Što ste naučili od nje? – O Milki Babović se i danas priča sa strahopoštovanjem. U njezino vrijeme trebalo je imati i znanja i hrabrosti da biste bili urednica u muškoj redakciji, a od nje sam naučila da se gledatelje nikada ne smije podcjenjivati, nego ih se treba poštovati. Kako biste opisali ovih 15 godina među sportskim “mušketirima” na HTV-u? – Šaka suza, vrića smija…
Kako izlazite na kraj s tolikim muškarcima? – To i ne pokušavam. Zacijelo me zato uvažavaju.
Kako spajate sportsko novinarstvo i ženstvenost? – Odijevam se praktično, tako da se dobro osjećam i u redakciji, i u restoranu na ručku, i na nekoj utakmici. Uz dodatak tipično ženskog detalja – lijepe torbe i pašmine.
Što su vaši sinovi Borna (17) i Marin (12) naslijedili od vas, a što od vašeg supruga, arhitekta Zorana Zidarića? – Borna više sliči meni, a Marin je tatin klon. Fascinirani su arhitekturom. Kako i ne bi kad im je otac prije nekoliko dana u Meksiku dobio drugu nagradu za jedan projekt u konkurenciji od 600 kandidata iz cijelog svijeta.
Kako se nosite s njihovim tinejdžerskim mušicama? – Prisjetim se kakva sam ja bila u ludim godinama pa sam odmah puna razumijevanja. Zašto ste odustali od košarkaške karijere koju ste započeli u klubu Lokomotiva? – Na jednoj utakmici popucali su mi križni ligamenti i meniskus pa se odluka nakon operacije nametnula sama. Ruku na srce, nisam baš bila izvanserijski talent. Osim toga, upisala sam se na Pravni fakultet i više nisam imala vremena za treninge.
Kao djevojčica trenirali ste i karate. Jeste li tu vještinu ikad primijenili izvan sportskog borilišta? – Srećom, nije bilo potrebe.
Što vam je najveća slabost u shoppingu? – Pristojni prodavači koji me uvjere da trebam kupiti što god mi ponude, iako sam došla samo po papirnate maramice. Kojeg se pravila pri nanošenju šminke uvijek pridržavate? – Chanel sjajilo za usne neizostavan je dio svake kombinacije.
Tko je romantičniji – vi ili vaš suprug? – Citirala bih hip hop grupu Elemental: “Teško je mislit’ na romantiku, cvijeće, ruže na jastuku kad je tako hmmmm dobar…”
Čime vas je osvojio? – Na televizijskom prijenosu finala košarke na OI u Barceloni 1992. u TV sali jednog hotela: bio je veoma duhovit, ali i suzdržan, što me zaintrigiralo.
Što su, prema vašem mišljenju, tri najveća zla današnjice? – Poremećen sustav vrijednosti, pohlepa i pedofilija. Čime se nagradite nakon dobro odrađenog novinarskog zadatka? – Novim radnim zadatkom.
Kojeg se poroka ne želite odreći? – Nijednog. Bilo bi dosadno živjeti bez njih.
Po čemu pamtite manekenske dane potkraj 80-ih? – Po predivnom prijateljstvu s Marinom Šimunović, mojom vjenčanom kumom, koje me obogatilo za cijeli život.
Što ste prvo pomislili kad ste nakon jedne modne revije upoznali filmsku zvijezdu Arnolda Schwarzeneggera? – Bilo je to u Schladmingu. Nakon revije pozvao nas je na šampanjac. Začudila sam se koliko je, zapravo, nizak. U filmovima mi izgledao kao orijaš.
Koji su sportaši prema vašem sudu najzgodniji: vaterpolisti, veslači, nogometaši ili rukometaši? – Meni su uvijek bili najdraži oni najuspješniji. A takvih je, srećom, dovoljno.
Kako održavate vitku liniju? – Pazim što, kad i koliko jedem i volim se gibati. Isprobala sam sve vrste rekreacije, od jogginga i pilatesa do power platea i vježbanja u teretani, i svako toliko ih izmjenjujem.
Što vas je navelo da postanete kuma djetetu u Africi? – Učinila sam to zahvaljujući Ivani Parlov koja se preko udruge Kolajna ljubavi skrbi za djecu Tanzanije. Njezino svjedočanstvo u emisiji Osmi kat nagnalo me da financiram školovanje 12-godišnje djevojčice Neeme.
Koju ljudsku slabost najviše prezirete? – Ne podnosim nijednu vrstu ovisnosti.
Gdje biste još mogli živjeti? – U Primoštenu. Kamo često i odlazim da bih se dobro odmorila za nove izazove.
Tanja Vučičević
