Bila sam iznenađena žestinom kojom se prijateljičina unuka Sara, kad se zadnji put posvadila s majkom, obrušila na nju jer je ova, navodno, ne razumije. Prema njezinim riječima, majka je konzervativna, nikamo je ne pušta, ne shvaća da su se vremena promijenila, da se sad izlazi van u vrijeme kad se ona vraćala kući. I doista, i mene i Magdu to je zabrinulo, ali još više kad je na rubu plača upitala baku:
– Mogu li ja doći živjeti k tebi? Ja ću od nje pobjeći. Ne mogu s njom! Ona se ponaša kao stara baba. A da istom zna ono što sam učinila, da sam spavala s dečkom koji mi ništa ne znači, istjerala bi me iz kuće. Ne čudi me što je i tata pobjegao od nje. Ona je nerazumna žena koja svoje frustracije iskaljuje na meni. Bilo bi joj bolje da si nađe nekog muškarca i da se usmjeri na nj, a da mene pusti da živim!
Čuvši sve to, obje smo se zamislile, iako godinama koje bi se mogle pripisati nama, ona je okarakterizirala svoju majku. Ali, sudila je i o odnosu svojih roditelja, pa nije poštedjela čak ni sebe.
Obje zbunjene, Magda i više nego ja, nismo znale kako reagirati. Djevojčica je bila, kako se ono kaže, u “najluđoj dobi”, ali na pragu punoljetnosti, i doista je mogla učiniti svašta.
Zbrka koju je napravila i u našim glavama, nije bila mala, a i same smo si postavile tko zna koliko ne pitanja. Tko je u ovom slučaju stariji – nas dvije ili Magdina kći, što uopće znači starost i kad ona počinje i čime se manifestira? Zar najviše i najžešće – sukobom generacija, i doživljavamo li je svi na isti način?
Sjetila sam se nečega što sam tako često znala slušati od uvaženih švicarskih psihologa: Za neke su stari oni koji se tako ponašaju, za druge jer tako izgledaju, za treće i jedni i drugi…
Uostalom, ne jednom se zna čuti da je netko “mladi starac”, a drugi “stari mladac”.
Je li ovo što smo čule tek nerazumijevanje ili je to doista starost Magdine kćeri? Ali, ako i jest, što smo onda nas dvije? Gdje smo mi? Najvjerojatnije smo već kod mnogih otpisane. Magda je umjesto bilo kakvog komentara izvalila – staro ludo, mlado bez pameti.
I to dijete me natjeralo da se i sama upitam ponašamo li se nas dvije adekvatno dobi, je li kod nas narušeno ono što obično nazivamo inteligencijom, je li i ona “zastala”, osjeća li se to na nama i, konačno, što je s tolikima i starijima, ali i mlađima od nas dvije.
Sjetila sam se i jedne ankete Svjetske zdravstvene organizacije u kojoj je bio podatak da je u svijetu 2000. godine živjelo 590 milijuna ljudi starijih od 65 godina, a ta će se brojka 2025. popeti na milijardu i stotinu milijuna. I sad ono ne manje važno – tada će ta kategorija ljudi predstavljati oko 14 posto svjetskoga stanovništva. Nisu ti svi ljudi toliko ostarjeli da se s njima više ne može računati, a ako nisu, kako to da nisu? Analiza te ankete koja mi se i tada učinila zanimljivom, govori o rezultatima dugotrajnih istraživanja koji pokazuju da biološka starost nikad nije identična s onom kalendarskom. A svaki čovjek koji imalo drži do sebe nastoji se održati zdravim i sposobnim za svakodnevni život.
Postoji toliko načina da se spriječi naglo i bolesno starenje, ili barem da se uspori. I s odgovarajućim načinom života može se ono doista usporiti. Pa što rade ti koji starost dočekuju “čili i pametni”? Kalifornijsko ministarstvo zdravlja pozabavilo se pitanjem produljivanja života.
Sedam tisuća ljudi pristalo je biti “pokusnim kunićima” i više godina pridržavalo se sasvim jednostavnih pravila koja su garantirala – dug život, ali i nepromijenjen, barem što se “pameti” tiče.
Pokazalo se da muškarci na taj način mogu živjeti 11 godina dulje, a žene ga mogu produljiti za samo sedam godina.
Prof. Jan Vilius, koji je kontrolirao životne navike svih sudionika u ovom ispitivanju, utvrdio je nekoliko pravila za dug i zdrav život: odreći se pušenja, svakodnevno vježbati barem 15 minuta, odreći se alkohola ili ga konzumirati veoma malo, spavati 7 do 8 sati, osloboditi se viška tjelesne težine… Bilo kako bilo, ljudska dob pomaknula se mnogo već u prošlom stoljeću. Ako se sve to usporedi s krajem 15. stoljeća, kad se starcem nazivao netko od 35 godina, onda je sve jasno. Pa, konačno, i čuvena Mona Lisa bila je još dijete kad su je, da bi spasili čast, silom prilika dali za čovjeka starog za ono vrijeme.
I to je velika razlika od današnjeg doba. Današnje cure i ne misle na udaju prije 25. godine, a nekad su to bile – stare djevojke. Nasmijala sam se jednoj koja mi je rekla da se prerano udala – u 24. godini, ali da ju je na to natjerala trudnoća.
Teško je donositi neke opće sudove o prednostima ili manama današnjeg života, ali, moramo biti sretni što se životni vijek toliko produljio i što se starcem ne smatra više nitko tko je, recimo, i u sedamdesetoj. Kamo, u koju kategoriju svrstati Magdinu kćer, majku njezine unuke? U stare, ostarjele, ili frustrirane žene koje su stare poimanjem života, koje nisu u stanju prihvatiti život koji je iz dana u dan drugačiji?
I, konačno, nije li čudno da je treća generacija bliža prvoj? Zašto je tomu tako, ako jest?
Zato, kažu psiholozi, što oni koji su zašli debelo u treću dob, na život gledaju drugačije – misle da ga treba iskoristiti do maksimuma, mijenjaju mnoge navike, što im se samima nekad činilo nemogućim.
Znanstvenici tvrde da svaki napor ima smisla u želji da se produlji životni vijek, ali i kako bi se starost pretvorila u aktivan život, vrijedan dio ljudskog postojanja. Sve je veći broj starih ljudi koji se osjećaju mladima i sposobnima da svoj život učine zanimljivim.
Znanosti je na raspolaganju široko polje rada ako želi utvrditi točne odnose i uzajamne veze popuštanja djelovanja hormona u starosti i smanjivanja supstancija koje prenose informacije u mozgu koji stari. Došlo se do zaključka kako stariji ljudi nisu tako zaboravni kao što se često misli. Pozivanje na godine kojim se često opravdava zaboravnost, nije uvijek opravdano. Gotovo polovica studenata na kalifornijskom sveučilištu priznaje da pati od zaboravnosti. Dakle, i mladi mogu biti zaboravni!
Dosadašnja iskustva negirala su mišljenje da stari ljudi bolje pamte davne nego skorije događaje. Međutim, nijedna studija o starenju nije koristila prava pitanja da bi omogućila da se s vremenom klasificiraju faktori, što bi bilo veoma potrebno.
Čitala sam, jer me to zanimalo, da se mnogo toga promijenilo od najstarijih vremena do danas, osim muškog seksa.
Ja sam si to protumačila vrlo jednostavno – oni nikad bez njega nisu mogli! Sve su mu podredili, sve su za nj bili u stanju učiniti. Muško ostaje muško, kako sam znala slušati, bez obzira u kom vremenu živi!
Kažu da oženjeni muškarci mogu dulje sačuvati svoje zdravlje i seksualnu moć, svoju mladost ili dobar izgled od onih koji su sami. S druge strane, kažu da dulje žive žene koje su same. No, bez obzira na to – ja nikome ne bih preporučila samoću. Bolje je i svađati se, nego tugovati sam negdje izvan svijeta. Pa i da je Magdina kći bila u vezi, razumjela bi bolje svoju kćer. Jednom sam čula da je muškarcu lakše. On je uvijek u žiži zanimanja – bio tek lovac ili se podmetnuo za odstrel. Svaku svoju kolumnu pišem s nekim ciljem. Tako i ovu. Želim, naime, poručiti svima onima koji nisu sredili svoj život da će teško razumjeti i život svojih najbližih.
Magdina kći nije mogla razumjeti svoje dijete jer nije ni znala kako joj pomoći. Držala se one stare – zabrani, kontroliraj i bit ćeš miran. Današnje vrijeme traži drugi način komunikacije s djecom, ali i drugačije vladanje svakog od nas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....