Moj ljubavni četverokut

Iako je snimio stotinjak filmova i jedan je od rijetkih glumaca koji je profesionalni uspjeh doživio i u inozemstvu, 58-godišnjeg Predraga Manojlovića malo tko zna po imenu. Beogradskog glumca svi, naime, zovu Miki, kako ga je majka prozvala kad je još bio mali. Miki Manojlović ovih dana u Zagrebu snima film “Neka ostane među nama”, u kojem mu je redatelj Rajko Grlić dodijelio glavnu mušku ulogu. Nekadašnja jugoslavenska filmska i kazališna zvijezda, koja se proslavila nezaboravnim ulogama u TV serijalu “Grlom u jagode” te filmovima “Samo jednom se ljubi”, “Za sreću je potrebno troje” i “Štefica Cvek u raljama života” Rajka Grlića, u Zagrebu ostaje do Božića, a potom će u Beogradu snimati TV serijal “Na terapiji”. Iako se početkom devedesetih preselio u Pariz, gdje je s drugom suprugom, dvadeset godina mlađom glumicom Tamarom Vučković, 2002. dobio sina Ivana, preklani se s obitelji vratio u Beograd, gdje živi i njegova kći iz prvog braka, redateljica Čarna Manojlović.

Tko je Nikola, lik koji tumačite u Grlićevoj crnohumornoj ljubavnoj drami? – Nikola je paradigma neobjašnjive potrebe za dvostrukim ili trostrukim životom nekih muškaraca. On je u svim svojim paralelnim ljubavima vrlo temeljit, u svakom odnosu daje se do kraja.

Zašto je Nikola takav? – Takvo ponašanje nikad nitko nije objasnio, čak ni znanstvenici nemaju pametan odgovor na pitanje zašto mnogi muškarci ulaze u komplicirane odnose, koji im, zapravo, nisu potrebni. Ipak, to je čest slučaj, svatko od nas poznaje ljude koji žive s dvije ili više žena, koje ponekad čak i znaju jedna za drugu.

Dakle, igrate zavodnika? – Ne bih to tako rekao: Nikola nije arhetip zavodnika ili lovca, nazovimo to tako, on jednostavno živi trostruki život potpuno i do kraja. On je uspješan zagrebački poduzetnik, vodi svoju firmu, iz tranzicije je izašao potpuno čist i vrlo imućan.

Govorite li u filmu kajkavski? – Ne, to bi bilo smiješno. Govorim hrvatski s tipičnim zagrebačkim akcentima, ali bez kajkanja.

Je li vam bio problem skinuti se pred kamerom? – Moje tijelo još nije u toliko derutnom stanju da bismo redatelj i ja njegov izgled smatrali preprekom za to. Lju­bavne scene na mom rasporedu snimanja zamišljene su vrlo suptilno: ništa ne skrivamo, ali ih radimo vrlo temeljito i pro­mi­šljeno, svaka ima svoju priču, nipošto se ne radi o mekoj pornografiji.

Znate li da su kritičari film “Mesar” iz 1998., u kojem je redatelj Aurelio Grimaldi glavne uloge dodijelio vama i Albi Parietti, proglasili upravo jeftinom pornografijom? – Da. To je sigurno najgori film koji sam snimio, iako je knjiga po kojoj je nastao scenarij izvrsna, a i glumačka ekipa je bila dobra. U romanu Aline Reyes ispituje se gdje započinje i završava ženska sloboda, a u filmu su, na žalost, sve te fine nijanse otpale i sve se svelo na seks. U tom filmu snimio sam svoju najdulju erotsku scenu, koja traje čak 12 minuta, iako je, po mom mišljenju, potpuno nepotrebna.

Jeste li za vrijeme snimanja bili svjesni kamo to sve vodi? – Da. Nakon pet dana snimanja postalo mi je jasno da srljamo u katastrofu, ali više nisam mogao van. Ipak, ne stidim se tog iskustva jer sam iz svega jako puno naučio i odlično zaradio. No, umjetnički taj film je nula.

Koliko imate ljubavnih scena kod Grlića? – Ako se broje i poražavajući trenuci, kad muškarac želi seks, a nije za to spo­so­ban, ukupno je riječ o tri scene s tri različite žene. Ukupno imam više od stotinu scena, a samo tri ljubavne. A ima i ljuba­vnih scena u kojima se moj lik ne pojavljuje. Sudeći po atmosferi na setu i među ekipom, napravit ćemo jako dobar film. Uoči snimanja dva puta sam bio u Zagrebu, s ostalim kolegama glu­mcima Darijom Lorenci, Ksenijom Marinković, Bojanom Navojcem, Natašom Dorčić i Bogdanom Diklićem radio na ulozi i scenariju, zato sve teče tako glatko. Prije prve klape već smo bili tim.

Kako biste vi definirali seks? – Seks uključuje vrlo široko područje: od animalne potrebe za produženjem vrste do izraza najčišće ljubavi. Vrste seksualnih doživljaja su vrlo bogate, ali ih ne treba mistificirati.

Jesu li supruga i sin s vama u Zagrebu? – Dolaze. Imamo mali problem jer nemamo kome ostaviti psa.

Je li vam očinstvo u kasnim pedesetima fizički naporno? – Ne. Sada mi je najteža ova duga razdvojenost od Ivana, nedostaju mi trenuci nježnosti i zafrkancije, jedva čekam da ga vidim. Imamo, doduše, mobitele sa slikom i tonom, ali to jednostavno nije to. Tre­nutačno radim podjednako mnogo kao i kad je Čarna bila mala. To sigurno ne ide naruku očinstvu i obiteljskom životu, ali mi se čini da mi je prvi put ipak bilo teže. Tada sam morao naučiti kako se postaje otac, kako se ostvaruje veza s djetetom: svi koji imaju djecu znaju da se nije nimalo lako snaći u toj svakodnevnoj brizi. Za Čarnu sam bio mnogo zabrinutiji, iako je ona rođena u vrijeme optimizma, kad je moja generacija vjerovala da svijetla budućnost postoji. Ivan je rođen u neko sasvim drugo vrijeme, ali se ja mnogo manje brinem hoću li mu moći osigurati pristojnu egzistenciju. Jednostavno živim i ne razmišljam o tome.

Je li vam novac važan? – Važan je, ali kad pogledam koliko sam radio u kazalištu i na filmu, te kad sagledam što sam materijalno od toga dobio, dolazim do poražavajućih zaključaka. Dobio sam sve najvažnije glumačke nagrade, ali, ironično, nijedna od njih, ili gotovo nijedna, nije bila novčana. Svako priznanje godi, ali da je riječ o lovi, bilo bi mnogo bolje.

Živite li zdravo? – Trudim se. Cigarete sam davno ostavio, da pušim, ne bih mogao izdržati taj tempo. Glumac je poput sportaša, mora biti spreman podnijeti strahovite napore: lani sam, primjerice, snimio tri posve ra­zličita filma, na tri različita jezika, ove godine sam radio film “Besa” sa Srđanom Ka­ra­novićem, a snimam i serijal “Na te­rapiji”, 45 polusatnih epizoda, u kojem ig­ram glavnu ulogu, psihijatra. To su dani i dani snimanja, priprema, treba to izdržati.

Kako birate uloge? – Vrlo sam uspješan glumac, ali se mo­ram uklopiti u produkcijske okvire i poštovati ugovore koje sam potpisao. Zbog toga moram odbiti neke uloge koje bih rado prihvatio. Dovoljno je da se jedno snimanje pomakne pa da ne mogu ući u drugi film koji bih želio, kao što je to bio slučaj s “Na putu” redateljice Jasmile Žbanić.

Zašto ste prihvatili ulogu u TV serijalu “Na terapiji”? – Jer je scenarij fenomenalan, a forma potpuno drukčija i nova, još neviđena na na­šoj televiziji: serijal će se prikazivati iz večeri u večer, a u svakoj epizodi gledatelji će vidjeti novu dramu, polusatnu zaokruženu priču. Kolegica iz Zagreba, Branka Cvitković, igra moju psihijatricu.

Kako ste upoznali Rajka Grlića? – Rajko je bio koscenarist serijala “Grlom u jagode”, u kojem sam igrao Mikija Rubirozu. Upoznali smo se u Dubrovniku, gdje sam na Ljetnim igrama gostovao s predstavom “Mandragola”. Jako dobro pamtim naš prvi susret jer je bio šokantan: Rajko je izgle­dao isto kao i danas, ali se drukčije ponašao. Sjećam se da je nasred Straduna neku ženu, s kojom se strašno svađao, iz sve snage opalio desnom nogom u guzicu. Zapamtio sam čak i kakve je cipele imao. Kad je radio casting za film “Samo jednom se ljubi”, pozvao me na audiciju, a ja sam ga lako osvojio. S vremenom smo postali prijatelji i shvatio sam da nipošto nije divljak, nego pametan, obrazovan i pristojan čovjek.

Je li istina da vas je slavni kazališni redatelj Peter Brook, koji je 1987. doputovao u Zagreb da vas upozna, zatekao kako spavate u Grlićevu krevetu? – Ne, bilo je malo drukčije. Ja sam do­putovao u Zagreb na Bro­okov poziv i bio sam jako umoran. Kako smo se trebali naći nakon pr­e­dstave koju je on otišao pogle­dati, prilegao sam i zaspao na Grlićevu kauču, smotan kao kifla. No, Peter Brook je prije kraja izašao s predstave, došao k Rajku i probudio me. Inače, on je već znao za mene jer taj čovjek posvuda ima špijune, ljude kojima vjeruje, i usudio bih se reći da ima najbolji pregled glumačke scene u Europi. Dakle, kad je došao Grliću, upitao me: “Miki, želiš li sa mnom istraživati?”. Naravno da sam pristao.

Dodijelio vam je glavnu ulogu u osmosatnom epu “Mahabharata”: biste li danas pristali na slično iskustvo? – Ne. Okolnosti su se promijenile. Brook me prije nekoliko godina zvao da u ime starih dana ponovno ra­dimo zajedno, ali ja se više ne mogu na dvije godine isključiti iz svijeta. Bilo je divno, neponovljivo, raditi s njim, malo je naših glumaca prošlo tako ozbiljna putovanja.

Zašto ste se preklani vratili u Beograd? – Kako bi i Tamara mogla raditi, a odlučili smo i da Ivan u školu krene u Beogradu. Zasad je tako, ali nije­dna odluka nije konačna.

Gdje vam je dom? – Primaran osjećaj doma imam samo u stanu svojih roditelja u Beogradu. No, ni gradove za koje sam vezan i u kojima sam živio ne smatram inozemstvom: dobro se osjećam u Parizu, Nancyju, odakle mi je otac, Marseilleu, Toulouseu, pa čak i u centru Zagreba, gdje sam isto tako proveo mnogo vremena.

Zašto ste u Beogradu pokrenuli Centar za integracije: čime se bavite? – Riječ je o udruzi građana koja je unajmila i uredila jednu veliku dvoranu te u njoj organizira teatarske i muzičke programe za slijepe i slabovidne.

Kako se igraju predstave za slijepe? – Isto kao i za ostalu publiku, samo im glumci uoči scene opišu situaciju, predstave likove i približe im se da mogu opipati njihova lica i kostime. Na žalost, do ve­ljače iduće godine neću imati vremena za to, ali sigurno neću odustati. U našem centru nastupaju samo odlikaši, najbolji glumci i glazbenici – poput Vlatka Stefanovskog, ljudi koji imaju potrebu za davanjem onima koji žive na društvenoj margini. Radit ćemo i s drugim rubnim skupinama: ideje su razne, a potrebe velike.

Imate li sponzore i druge izvore financiranja? – Ne, sve financiramo svojim novcem. Kad netko da lovu, očekuje nešto zauzvrat, a time se ne želim ba­viti. Mene zanima isključivo kultura dijaloga, siguran sam da se velike stvari rađaju iz malih, to je naš put.

Što je bio vaš motiv da pomažete upravo slijepima? – Slijepi u Srbiji nemaju ni minimum mogućnosti da sudjeluju u društvenim događanjima, a riječ je o tisućama ljudi, među kojima ima i vrhunskih intelektualaca. Njima želimo pružiti neke duhovne vrijednosti, jer mi umjetnici jedino to znamo raditi. To je vrlo bitan početak i primjer drugima. Ako budem mogao, davat ću do kraja života.

Imate li osigurana sredstva za to? – Nemam. Dokle ide, ide.

Kad ćete na odmor? – Kad na proljeće završim snimanje serijala, odmarat ću se do jeseni. Uvijek radim dulje vrijeme u “komadu”, pa nekoliko mjeseci ništa.

Čarna je filmska redateljica: da vam ponudi ulogu, biste li je prihvatili? – Da, ali ona još nije u situaciji da režira igrani film. Čarna pripada takozvanoj ratnoj generaciji, koja je godinama odgađala sve ono što smo mi na vrijeme pro­šli, i sad mora sve ubrzano nadoknađivati. Nije joj lako.

Što smatrate vrhuncem svoje karijere? – Ne znam. Mnogo je lakše odrediti gdje je dno nego vrh, tako da ne znam odgovor na to pitanje. Možda je najbolje reći da je to svaka uloga u kojoj sam na trenutak dodirnuo svoje granice ili ih malo pomaknuo. Uvijek me zanimalo raditi i živjeti na rubu, ostalo je dosadno.

Bojite li se starosti i fizičke nemoći? – Ne. Dobrim dijelom sam taj strah od smrti prevladao, koliko se to zaista može. Živio sam i živim jako intenzivno, ali ne osjećam kilometražu koju sam prešao. Zasad ne.

Kruno Petrinović