Moja kineska avantura

Nevjerojatna čistoća, parkovi prepuni zelenila i cvijeća, tisuće novih, modernih stambenih i poslovnih zgrada, široke avenije kojima se probijaju automobili, bicikli te kombinacije trokolice i automobila (taksija za jednu osobu), dućani svih svjetskih brandova, moderni i tradicionalni restorani, rijeke nasmiješenih i iznimno ljubaznih ljudi, velika vlaga i smog zbog kojih je otežano disanje… Sve je to Peking, glavni grad Kine i drugi po veličini kineski grad (najveći je Šangaj), u kojem živi oko 17 i pol milijuna stanovnika i u kojem sam provela četiri nezaboravna dana.

Poseban tretman

U svoj prvi posjet Pekingu stigla sam na otvorenje Paraolimpijskih igara, 6. rujna, a sa mnom su bili glasnogovornica Martina Banić i moj sin Lovro. Iz Zagre­ba smo krenuli dan ranije, presjeli u Frankfurtu, no zbog razlike u vremenu – ondje je šest sati više – u Peking smo sletjeli sljedeće jutro, nakon osam i pol sati leta. Volim putovati avionom, osobito kad je let dug: mobitel je isključen pa sam pošteđena neprekidne zvonjave i mogu na miru čitati. S aerodroma smo otišli u hotel, a imala sam tek vremena za preodjenuti se jer su me već čekali dogovoreni državnički susreti. Prvi je priredio Hu Jintao, predsjednik Narodne Republike Kine, u Palači naroda, golemom impresivnom zdanju na Tien An Menu, najvećem trgu na svijetu. Prijam je održan u ogromnoj dvorani u kojoj je, dok smo objedovali, svirao ženski orkestar. Imala sam poseban tretman: sjedila sam za stolom s kineskim predsjednikom i premijerom Wen Jiabaom.

Prvi put sa štapićima

Na ručku sam prvi put jela sa štapićima. Hrabro sam se uhvatila u koštac s tim neobičnim priborom za jelo i – uspjela. Iza svakog gosta stajao je prevoditelj, a djevojka, prevoditeljica preko puta, videći me kako jedem, nasmiješila mi se i u znak podrške podigla palac prema gore. Ručak je počeo pilećom juhom, a potom su slijedila jela s različitim vrstama povrća, od kojih sam većinu jela prvi put, te pekinška patka u medu koja je bila izvrsna. Domaćinima sam obećala da ću ih, kad dođu u Hrvatsku, odvesti na našu zagorsku patku. Najviše mi se svidio kolač od lotosa. Tijesto je poput naše pite, punjeno debelim slojem smeđaste smjese – lotosom. Na kraju je poslužena golema skulptura od leda u obliku olimpijskog stadiona, Ptičjeg gnijezda, sa znakom kravice, simbolom Paraolimpijskih igara, a u toj ledenoj skulpturi bio je sladoled. Bilo mi je žao što to ne mogu ponijeti doma i što će se toliki trud brzo istopiti! Na ručku s Gu Xiu Lian, predsjednicom Svekineske udruge žena, jela sam juhu od gljiva koju pripravljaju posve drukčije od nas. To je vrlo ukusna bistra juha s velikim komadima desetak vrsta gljiva. Inače, uz fantastičan čaj od jasmina, u hotelu, Muzeju grada te u nekoliko restorana – kafiće ondje nisam ni vidjela – pila sam odličan cappuccino.

Ugođaj na otvorenju

Otvorenje Paraolimpijade također je bio fascinantan događaj. Najviše me impresionirala točka koju su izvele djevojke oštećenog sluha. Svoju točku su otplesale “kao jedna”, a ritam su im “udarale”, odnosno pokazivale, djevojke koje su stajale ispred njih. Sjedila sam visoko na tribinama, u loži, i kad se pojavila grupa od 25 hrvatskih sportaša, ustala sam i toliko mahala u želji da me primijete da me na kraju uhvatila i glavna kamera pa je moje mahanje i slanje pusa vidio cijeli stadion. Tribine su bile pune i naš bacač kugle Darko Kralj je rekao da će ga ta atmosfera, toliko ljudi koji navijaju ili uništiti ili uzdignuti do visina. I dogodilo se drugo: osvojio je zlatnu medalju i oborio svjetski rekord.

Cjenkanje iz gušta

Svoju sposobnost cjenkanja – prvi put u životu – isprobala sam na Tržnici svile i moram priznati da me taj način kupnje oduševio. Kupila sam dva svilena šala, dugačku ogrlicu od različitih poludragih kamenčića, tradicionalnu kinesku jaknicu i još neke sitnice, a sve zajedno platila manje od 100 američkih dolara. Lovro je kupio začine za prijateljicu, štapiće za jelo i čajeve.

Certifikat za naporni uspon

Zbog obveza, od kineskih znamenitosti nisam uspjela vidjeti mnogo: posjetila sam samo Veliki zid i Hram neba. Do Velikog kineskog zida, koji se ne vidi iz Pekinga, vozili smo se oko 45 minuta. Ponosna sam na certifikat da sam se popela na njega jer uspon nije nimalo lak: stube su vrlo uske i strme, na nekim ih mjestima uopće nema, a neprekidno puše jak vjetar. No, trud se isplatio – pogled je veličanstven. Hram neba je kompleks hramova izvan strogog centra okružen paviljonima i vrtovima, u kojima se, za ljetnog i zimskog solsticija, car molio bogu neba ne bi li ga umilostivio da sljedeće godine bude dobra žetva. Žao mi je što nisam bila u tradicionalnim malim dućanima gdje se prodaje hrana, ali, to ću, nadam se, uspjeti za nekog drugog posjeta Pekingu.