Moja potraga za biološkim roditeljima

Robertu Zuberu (31), autoru emisije Misija koja se prikazuje na HTV-u i zvijezdi TV showa Zvijezde pjevaju, bila je godina dana kad su ga Francika i Marko Tomić uzeli iz pulske bolnice i odveli u svoj skroman dom u Vodnjanu. Odrastao je u uvjerenju da su mu ti divni ljudi, kojima je zahvalan za sve dobro što u sebi nosi, mama i tata. Čak i kad je doznao da je udomljen, nije ih mogao drukčije doživljavati nego kao – roditelje. Međutim, njegovi udomitelji po zakonu to nisu, što je doznao na prilično brutalan način, a njegovi biološki roditelji imaju sva roditeljska prava kao da su ga oni odgojili i postavili na noge.

O svim tim nelogičnostima, kao i o dvojbama, tlapnjama, tugama i bezbrojnim pitanjima koja si neminovno postavlja udomljeno dijete čija priča, na sreću, ima sretan kraj, Robert Zuber odlučio je progovoriti kroz autobiografski film “Obiteljski album” koji upravo snima.

Kako ste došli na ideju da snimite film o svom životu? – Presudan je bio događaj otprije sedam godina. Naime, nakon što mi je umrla majka, otac me zamolio da odem izvaditi smrtni list. Pokucao sam na vrata matičnog ureda, objasnio službenici što želim, no bilo joj je neobično kad je shvatila da majka i ja nemamo isto prezime. Objasnio sam joj da mi je to bila majka – udomiteljica, na što sam čuo odgovor: “Na žalost, ona vama nije ništa i ne mogu vam sastaviti smrtovnicu”. Iako su prošla samo dva dana od sprovoda i još sam bio u šoku, nisam pokazivao bijes koji sam osjećao. I inače si ne uzimam pravo na nesputane reakcije, a ta je žena samo poštovala zakon.

Pokušao sam biti smiren, zahvalio sam joj na informaciji, pitao je kako bismo ipak mogli izvaditi smrtovnicu… Kako je moj otac bio u teškom stanju, iz Ljubljane je zbog smrtovnice moje majke morala doputovati njezina sestra. Ali nisam se mogao pomiriti s time da mi osoba koja me odgojila, koja mi jest bila majka, službeno nije ništa. Nije mi to bilo toliko ružno prema meni, koliko prema njoj, jer me odgajala i osjećala kao sina. Kako je vrijeme odmicalo, rojile su se besane noći u kojima sam skriptirao priču o mojoj majci.

O toj bezimenoj junakinji koja je za svog života učinila mnogo toga društveno dobrog, ali to društvu kao da nije bilo važno. A i kroz novinarski posao nastojao sam shvatiti što se to dogodilo, pokušao doznati na koji se način država odnosi prema udomiteljstvu i udomiteljima, ali moram priznati da nisam dobio baš previše pametnih odgovora. Drugi poticaj stigao je prije tri godine kad su me Jasna ?urković Kelava, ravnateljica Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj, i Tanja Radočaj, voditeljica UNICEF-ovog ureda u Hrvatskoj, pozvale da sudjelujem u akciji Svako dijete treba obitelj, s prilogom za emisiju Otvoreno. No, nakon što sam prihvatio poziv i razgovarao s 18-godišnjim mladićem koji je hrabro ispričao sve ono kroz što sam i sam prolazio u njegovoj dobi, zapitao sam se odakle mi pravo da ja njega pitam za njegovu priču, a da o svojoj šutim. A treći je razlog bio moj otac kojemu su 74 godine: nakon svega što je taj čovjek za mene učinio, lako bi se moglo dogoditi da nakon njegove smrti nema tko izvaditi smrtni list, a ne znam ni kako bi bilo s pokopom.

Zašto vas udomitelji nakon 18. godine nisu posvojili pa ne biste morali prolaziti kroz sve te situacije? – Mislim da je to stoga što meni i mom, također udomljenom bratu, naši roditelji nikada nisu htjeli nametati nešto što bismo im jednog dana mogli zamjeriti. Pustili su nas da sami o svemu odlučujemo. Tako sam se ja, kad mi je bilo 12 godina, odlučio krstiti. Nedavno smo nekako spontano došli na temu očeve imovine. Nikako mu nije bilo jasno zašto bismo morali kod javnog bilježnika ovjeravati bilo kakve ugovore o doživotnom uzdržavanju, i za to još plaćati, kad smo brat i ja njegovi sinovi. A kad sam ga pitao bi li me posvojio, odgovorio mi je: “Samo ako ti to želiš”. U svoj svojoj nesebičnosti, ostavio mi je prostora da ja odaberem njega ako želim.

Kad ste doznali da ste udomljeno dijete? – U drugom ili trećem razredu osnovne škole. Jedan dečko vidio je u imeniku ime moje majke, Francike Tomić, i rekao mi pred svima da mi mama nije mama. Sjećam se da smo se tada potukli, što je bilo čudno za mene, jer sam inače bio miran i nekonfliktan. Priznao sam učiteljici zašto sam to napravio, a ona mi je tada mudro odgovorila: “Nije bitno imate li ti i mama isto prezime, već da te voli i da ti nju voliš”. No, ipak je pozvala majku u školu i savjetovala joj da mi kažu istinu. Sjećam se da me mama ostavila samog s ocem, koji mi je rekao da mi mama i on nisu biološki roditelji, ali da me vole, i izišao iz sobe. Tog mi se dana srušio cijeli svijet.

Zar vam već ranije nije bilo čudno što nemate isto prezime kao vaši roditelji? – Nedavno sam baš razmišljao kako da to ranije nisam shvatio. Ali u toj dobi djeca se i ne identificiraju s prezimenom. Nisam ih ništa pitao, niti mi je bilo čudno kad su udomili drugo dijete. Bilo mi je tada pet godina. Igrao sam se vani i kad sam ušao u kuću, unutra je bilo neko dijete manje od mene. Mama me pitala želim li brata, i ja sam bio presretan. Odmah sam ga uzeo za ruku i odveo na igranje. On je bio kao moja igračka. Ništa me drugo nije zanimalo. I mogu reći da sam u Vodnjanu, a i kasnije u Puli, kamo smo se preselili, imao lijepo djetinjstvo. Moja je majka bila domaćica, a otac je radio na pošti i živjeli smo poput drugih radničkih obitelji. Mama nas je, prema svojim mogućnostima, lijepo odijevala, nikada nismo bili gladni, družili smo se sa susjedima, a sjećam se da me mama često vodila u Pulu, u kino Istra, gdje smo uvijek gledali njezine omiljene filmove – “Majko, slušaj moju pjesmu” i “Imitacija života”. Uvijek je plakala kad bi mali Juanito mami pjevao, ili kad bi, pak, bijela kći crne sluškinje bila gruba prema ženi koja ju je rodila, želeći se od nje distancirati i biti nešto drugo, što bi joj donijelo bolji život. A tata mi je kupovao romane o Zagoru, sličice koje sam mogao mijenjati u školi za one koje mi nedostaju u albumima, a zbog njega je John Wayne moj omiljeni junak vesterna.

Ništa niste pitali oca ni kad vam je rekao da vam on i majka nisu biološki roditelji? – Mnogo toga se ne sjećam, no znam da ga tada ništa nisam pitao, ali sljedećih dana sam mnogo gruntao o tome. A svu težinu situacije prebrodio sam zahvaljujući roditeljima, koji su bili divni ljudi. Iako sam tatu otada zvao Marko, mama je zauvijek ostala mama.

Koliko se vaš život promijenio s tom spoznajom? – Imao sam mnogo pitanja, osjećao nesigurnost i prolazio sam kroz razne faze. Najprije sam se pitao jesam li ja kriv zašto me ta žena ostavila i zašto me nije voljela. Zatim sam bio bijesan na nju i pitao se kakva je to žena koja je u stanju ostaviti svoje dijete. Onda sam si ponekad znao reći: “Ona mi je biološka mama, a moji roditelji to nisu, ali me vole kao da sam njihovo dijete”. Pa bi mi na oči došla slika majke koja je bila središte naše obitelji, koja me njegovala kad sam bio bolestan, koja se o meni brinula od moje prve godine života uzevši me iz pulske bolnice gdje su me tako dugo ostavili jer sam bio boležljiv pa je valjda bilo bolje da sam u bolnici nego u domu, naša putovanja vlakom k njezinoj obitelji u Međimurje, na koja smo obavezno nosili pohane piliće… Ti divni ljudi, koji su mi dali skroman, ali topao dom i lijepo djetinjstvo, davali su mi i snagu da lakše prebrodim sve što me mučilo. Oni su bili moja prava obitelj, a ja sam se osjećao njihovim u svakom smislu.

Što ćete uvijek pamtiti iz tog razdoblja? – Moji roditelji bili su jednostavni i veseli ljudi. Kad su me udomili, bilo im je četrdesetak godina. Brat i ja nismo im bili prva djeca koju su udomili, ali su im prijašnja iskustva bila bolna. Nije lako kad nekom djetetu pružiš ljubav, sigurnost, krov nad glavom, i onda se pojavi biološki roditelj i odvede dijete, ne mareći ni za emocije djeteta, ni za tugu udomitelja. Udomljavajući nas, izložili su se još jednom riziku da opet budu povrijeđeni, ali to ih nije priječilo da nas ipak uzmu. Bili su nadasve ponosni ljudi i zato nikada neću zaboraviti suze u očima mog oca kad je na kraju četvrtog razreda srednje škole izlazio iz sobe ravnatelja, koji mu je u nazočnosti pedagogice priopćio da su moji školski kolege skupili novac za moj odlazak na maturalno putovanje u Španjolsku te da me on samo mora pustiti i izvaditi mi putovnicu. Ja sam ga čekao ispred vrata, misleći da me neće pustiti, no on je izišao očiju crvenih od suza i rekao mi da idemo po putovnicu. I izvadili smo je, no ja nisam otišao na maturalac. Ispratio sam svoj razred ispred Arene, ali vratio sam se kući. Ne bih se mogao mirno zabavljati znajući da je mom tati teško što mi on takvo putovanje nije mogao priuštiti. Mislim da to nikada nije zaboravio.

Ipak, je li vas zanimalo tko su vam biološki roditelji, gdje su, zašto su vas ostavili? – To me tek počelo zanimati u srednjoj školi. Tada sam upoznao i svoju biološku polusestru, godinu ili dvije stariju od mene.

Kako ste došli s njom u kontakt? – Ona se jednog dana samo pojavila na našim vratima. Ostala je u hodniku, a mama me pozvala van i rekla mi tko je ta djevojka. Moram priznati da sam bio sretan jer sam uvijek maštao kako bi bilo lijepo imati stariju sestru. Objasnila mi je da s majkom i ostalom mojom polubraćom živi u Njemačkoj te da je moja biološka majka pitala bih li je želio upoznati. Moj je odgovor bio potvrdan. Bilo mi je 15 godina kad sam se prvi put s biološkom majkom čuo telefonski.

Je li plakala? Pitala vas: “Sine, kako si, koliki si, treba li ti što?” – Riječ “sine” od nje nikada nisam čuo, a i ja njoj nikad nisam rekao mama. Uvijek je zovem imenom i oslovljavam s “vi”, jer mi smo ipak jedno drugom stranci. Mislim da joj je glas u tom razgovoru malo podrhtavao i pitala me mrzim li je. Odgovorio sam joj da su me roditelji naučili da nikoga ne mrzim. I ja je doista ne mrzim, niti je optužujem. Bilo mi je dovoljno ono što su mi moji roditelji rekli – da su me odabrali – da ne odrastam s mržnjom u sebi. Istina, borio sam se s pitanjima, s povremenim tugama, sjetom, uvijek je nedostajalo neko zašto i kako, ali u meni nije bilo gorčine. Još smo se čuli nekoliko puta, dobio sam i neke odgovore, a onda se taj kontakt izgubio.

Jeste li je ikada sreli? – Jednom, prije deset godina. Došla je u Pulu. Ja je nisam želio upoznati, ali majka mi je rekla da bih ipak trebao završiti tu svoju priču. I ona je dogovorila naš sastanak. Sastali smo se vani i još dok je hodala prema meni, znao sam da je to ona. Dok sam bio dijete, često sam je zamišljao. Čak sam se ponekad pitao je li moguće da smo nekada prošli jedno pored drugoga na ulici. I bila je doista onakva kakvu sam zamišljao – vrlo lijepa žena, plave kose. Prišao sam joj, predstavio se i sjeli smo. Razgovarali smo dva sata. Nije od mene tražila oprost, ali i da jest, ne bih znao što joj odgovoriti. Pripremio sam bezbroj pitanja, ali kad sam se našao nasuprot njoj, bio sam petogodišnji dječak. Zaboravio sam je čak pitati koliko joj je bilo godina kad me rodila, tako da pretpostavljam da joj je danas pedesetak.

Prije vas rodila je kćer, poslije vas imala je još dvoje djece, a samo je vas dala udomiteljima: nije li to dovoljan razlog da je ne štedite? – Sva su njezina djeca danas samostalni, zreli ljudi pa mi se čini da kao majka nije napravila loš posao. Ali ja doista ne znam kakav bi mi život bio s njom. Možda mi je učinila i uslugu što me ostavila. No, iskreno, sve se manje bavim takvim pitanjima. Ja prema njoj ne osjećam ništa loše. Da je sretnem na ulici, ne bih prešao na drugu stranu. Čak bih i zastao da popričamo, ako bismo imali o čemu. Nikada za nju nisam, niti bih rekao ijednu lošu riječ. Ja sam se morao nositi s njezinom odlukom, iako me nitko ništa nije pitao, i u tome sam manje ili više bio uspješan, ovisno o fazama u životu. A njezina grižnja savjesti je njezina osobna stvar. Ono što je učinila, neoprostivo je, ali nisam ni ja bezgrešan pa nemam pravo suditi drugima.

U dobi od godinu dana bili ste najneviniji stvor na svijetu. – Istina, tada jesam, ali kad to kažem, ne znači da je opravdavam. Želim samo reći da ni njoj možda nije lako. Drukčije je ostaviti dijete i ne znati više za njega, nego kad ga, kao ona mene, odrasloga morate viđati svaki dan na televiziji.

Neki bi to nazvali sudbinom ili Božjom kaznom? – Može i to biti. No, koliko sam mogao zaključiti iz naših razgovora u posljednje vrijeme, jer pripremajući se za film uspio sam doći s njom u kontakt, mislim da je svjesna što je napravila te da za krivnju koju osjeća ne pronalazi opravdanja. Cijeli će život nositi u sebi pečat zbog toga što je učinila. I kad sve to vidim, ne mogu na nju gledati sasvim negativno.

Biste li svojoj biološkoj majci pomogli da treba vašu pomoć, darovali joj bubreg da joj je život u opasnosti? – Ako pokušavam pomoći nepoznatim ljudima, vjerujem da bih i njoj pomogao ako bi zatražila pomoć. No, nisam siguran bih li joj dao bubreg. Darovao bih ga sinu, ocu, svojoj djevojci Dijani s kojom dijelim svoj život, bratu… Možda čak i bliskim prijateljima, ali za nju bih morao razmisliti. Mislim da bih, ali više iz altruizma nego iz osjećaja. A mislim da bi to i ona za mene napravila, ali opet je pitanje da li zato što me voli, ili da time ublaži grižnju savjesti. Hoćete li u filmu pokušati doći i do svog biološkog oca? – Još nisam sasvim siguran želim li ga upoznati, pa tako ni gledateljima ne mogu sa sigurnošću obećati taj susret. Nadam se da ću od biološke majke dobiti odgovor tko je on, i zašto nije sudjelovao u mom životu. Biološki otac nikad za mene nije imao ime i prezime i nikada ga nisam zamišljao. Ako nije znao da postojim, pitam se imam li pravo zakucati na njegova vrata i time mu, možda, uništiti život, ili barem u njega unijeti nemir. Ako je, pak, znao za mene, zašto da ga tražim?! On nikako i ničim nije dotaknuo moj život. Moja se biološka majka nakon nekih godina barem pojavila i rekla – ja sam ta.

Biste li vi bili spremni udomiti neko dijete? – Budući da imam četverogodišnjeg sina, nisam o tome razmišljao, ali kad bih se odlučio brinuti o nekom drugom djetetu, bio bih skloniji posvojenju. No, ne bih odbio ni udomiteljstvo kad bi me netko zamolio da nekom djetetu pružim krov nad glavom. Dakako, tu bih odluku donio u suglasnosti s osobom s kojom živim. Vašem sinu Zinu su četiri godina i živi sa svojom majkom u Puli, dok vi već dvije godine dijelite život s novinarkom Dianom Roko, 27-godišnjom Dubrovkinjom. Kakav ste otac? – Trudim se biti što bolji otac, koliko je to moguće s obzirom da živimo u dva grada.

A kakav imate odnos s bratom? – Isti kao i sva druga braća. Najsmješnije mi je kad netko pita jesam li još u kontaktu s tim ljudima. Pa to su moji roditelji i moj brat! Udomiteljstvo je pravni, a ne emotivni status.

Mislite li da će vaša biološka majka doći na premijeru vašeg filma i da će to shvatiti kao poruku – majko, gledaj moj film? – Ponajprije, ja još ne znam hoće li ona uopće pristati sudjelovati u ovom filmu. Ali poštovat ću njezinu odluku ma kakva ona bila. Upravo stoga ne znam ni hoće li imati snage doći na premijeru, ali se nadam da će ga pogledati ako se jednom prikaže na HTV-u. No, ne snimam film iz ekshibicionističkih razloga, niti mi je želja da nju stavim na stup srama pred cjelokupnom javnošću. Mislim da meni, mom ocu i mojoj biološkoj majci, film daje mogućnost da napravimo nešto veliko: meni da svojim primjerom pokažem kako takve priče mogu imati i lijep kraj, mojoj biološkoj majci da svojom pričom pokoleba djevojke koje su, možda, pred odlukom da učine isto što je ona učinila u mladosti, a mom ocu da pokaže kako ti udomitelji nisu samo osobe koje svaka tri mjeseca žigom produljuju svoje udomiteljsko pravo, već bezimeni heroji koji pod cijenu emotivnih gubitaka ipak rade velik posao. Mislim da su to vrlo snažne poruke koje nitko ne može bolje ispričati od nas troje. Kako napreduje snimanje filma? – Moram priznati da mi nije lako snimati ovaj film. Posebno mi je bilo teško u vrijeme nastupa u showu Zvijezde pjevaju jer sam na sceni morao biti nasmijan, spreman za nastup, pjevati najbolje što sam mogao, a moje su misli bile usmjerene prema onome što moram napraviti kad se reflektori ugase. U svemu tome imao sam svesrdnu pomoć svoje matične kuće, od vrha, svojih neposrednih nadređenih do kolega. I to od prvih dana, kad sam s prijedlogom došao Miri Brankoviću, tadašnjem uredniku Dokumentarnog programa te sadašnjoj urednici Nani Šojlev. Iz naših susreta proizašli su prijedlozi o vanjskoj produkciji te mogućoj suradnji s Maxima filmom. Veljko Đuretić, urednik mozaičnog programa s kojim trenutačno radim, dobro je znao koliko će mi vremena oduzeti snimanje filma, ali uvijek je pitao treba li mi pomoć i kako napredujem, a o kolegama da i ne govorim. Čuo sam samo: možeš li, treba li ti kaseta, kako napreduješ… Već mjesecima svi žive tu moju priču. A sasvim mi se prilagodio i producent Damir Terešak. Podnosio je, kao i ostali u ekipi – korežiser Tomislav Mršić, koscenarist Davor Šišmanović, snimatelj Alen Stanković i montažer Hrvoje Mršić – sve moje krize, promjene mišljenja, odustajanja od daljnjeg snimanja… A glazbu za film piše Bashkim Shehu, direktor Histria festivala i vrstan skladatelj. Cijela ova ekipa bila je moj prvi i jedini izbor. Da nisu pristali, filma ne bi ni bilo. Još nismo financijski zatvorili projekt, ali početni novac osigurali su nam Croatia osiguranje, Studena i Autocommerce, koji pomno biraju projekte u kojima sudjeluju. I što je najvažnije, pritom ih nitko nije morao “vući za rukav”: čim su čuli temu, odlučili su, bez razmišljanja, podržati projekt.

Kada planirate premijeru? – Budući da je Pula moj rodni grad, na ovogodišnjem Pula film festivalu prikazat ćemo dvominutnu naznaku filma u nastajanju, a premijere će biti početkom prosinca u Zagrebu i Puli. I velika mi je želja da “Obiteljski album”, ako bude dobar kao što želimo, uspije u propagiranju nastavka UNICEF-ove akcije Svako dijete treba obitelj, zbog čega je i sniman u suradnji s tom organizacijom. A iskreno se nadam da će svojom kvalitetom zavrijediti i emitiranje na HTV-u. Želja mi je da se prije i poslije projekcije razgovara o toj temi, u koju spadaju i udomitelji. I da se potakne rasprava o pravima djeteta. Naime, strahovito mi smeta da se kod nas više brine o pravima roditelja, nego o pravima djeteta. Previše je djece u domovima i država bi trebala biti fleksibilnija u njihovu zbrinjavanju u obitelj. Znam za ljude koji su željeli posvojiti dijete te su četiri ili pet godina vodili bitku s administracijom. Zar nitko ne shvaća da je svaki dan manje u domu velika stvar?! Meni i dandanas nije jasno da moja biološka majka ima više roditeljskih prava nego ja kao njezino dijete. Za to nije kriva ona, nego tvrdo slovo zakona. Pa da mi se nešto dogodi, ona bi bez problema mogla izvaditi moju smrtovnicu, a moj otac ne, jer je on po zakonu samo – udomitelj. Takve apsurdne situacije ja ne mogu razumjeti. Kao što ne razumijem zašto je državi u interesu da nekim biološkim roditeljima i 20 godina omogućava roditeljsko pravo, kad je sasvim jasno da su ga se već odavno odrekli. I pitam se jesu li oni koji donose zakone razgovarali i s jednom osobom koja je prošla udomiteljstvo, i znaju li kako se osjeća mladi čovjek koji s 18 godina ostane na cesti, jer mu tada istječe udomiteljski status. Moj brat i ja zahvalni smo djelatnicima Centra za socijalni rad u Puli jer su učinili sve da ni dana ne provedemo u domu, niti da osjetimo što znači kad ti prilaze neki ljudi koji će te, možda, posvojiti, a ti se nadaš da će se to dogoditi. Također smo imali sreću što su nas udomili dobri ljudi, koje nismo morali ni pitati što će biti s nama kad postanemo punoljetni jer je bilo jasno da smo njihovi. Koji su mi pomagali i za vrijeme studija koliko su mogli, prali moje stvari koje sam donosio kući iz studentskog doma, veselili se mojim položenim ispitima i pronađenom životnom putu. Naša je priča lijepa. Ali ima i drukčijih… Na sve to želim upozoriti filmom koji snimam, ali i reći da su moja obitelj – moj sin, moja Dijana, moj također udomljeni brat, kao i moji roditelji. Koliko god za neke bili “samo” udomitelji. I da mi to nitko ne može osporiti.

Diana Šetka