Internacionalni kazališni superstar Tomaž Pandur (47) privremeno se iz Madrida preselio u Berlin, gdje priprema novu spektakularnu predstavu koju u Njemačkoj već najavljuju kao kulturni događaj sezone. Proslavljeni slovenski redatelj u Berlinskoj državnoj operi režira balet “Simfonija tužnih pjesama”, koji je “na neviđeno” bukiran u cijelom svijetu za sljedećih pet godina. Riječ je o baletnoj predstavi nazvanoj prema istoimenoj 3. simfoniji poljskog skladatelja Henryka Goreckog, remek-djelu glazbe 20. stoljeća. Svoj drugi cjelovečernji balet Tomaž Pandur postavlja s provjerenim suradnicima: dramaturzima Darkom Lukićem i Livijom Pandur, koreografom Ronaldom Savkovićem te scenografom Svenom Jonkeom.
U Pandurovu novom baletu plesat će slavni ruski baletani Vladimir Malakhov i Polina Semionova, a posebno je iznenađenje što u predstavi sudjeluje i legendarna njemačka glumica Hanna Schygulla, koja je na ovogodišnjem Berlinaleu dobila nagradu za životno djelo. Svjetska premijera “Simfonije tužnih pjesama” održat će se 24. travnja u Berlinskoj državnoj operi.
O čemu govori vaš novi balet? – Knjiga znanstvenika Stephena Hawkinga “Kratka povijest vremena” poslužila mi je kao sinopsis za priču u koju smo ugradili i najnovije spoznaje teorijske fizike i sedam ikona Andreja Rubljova, oca suvremene ruske umjetnosti. Glavna vodilja baleta je – skulpturiranje u vremenu.
Kako je raditi s Vladimirom Malakhovim? – Malakhov je nasljednik Nurejeva i Barišnjikova, no pri kraju je karijere, 42 su mu godine, pa mu je ovo, možda, zadnja velika uloga. Oduševljen je što nastupa u predstavi u kojoj se kroz modernu koreografiju spajaju svi elementi drame i baleta.
Kako se Ronald Savković, prvak baleta Berlinske opere, snašao u ulozi koreografa? – Roniju je ovo prva velika, samostalna, cjelovečernja koreografija i mislim da će pomaknuti granice klasičnog baleta i suvremenog plesa. Nastojali smo pronaći novi jezik koji je sinteza svih kazališnih žanrova. Ovo je balet 21. stoljeća i po koreografiji i po priči koju je napisao Darko Lukić zajedno s mojom sestrom Livijom. Imamo Hawkinga, Rubljova, Goreckog, a imamo i Hannu Schygullu.
Kako je došlo do suradnje s Hannom Schygullom? – Ona već 30 godina živi u Parizu, a u našoj predstavi vraća se na njemačku scenu, što je ondje prava senzacija. Meni je Hanna Schygulla nešto posebno, jer odrastao sam uz Fassbinderove filmove i preko njegove muze Hanne Schygulle upoznao europsku filmsku avangardu. Pa kad se ukazala prilika, odmah sam se sjetio nje. Nitko nije vjerovao da će Hanna pristati na suradnju, jer u Parizu živi vrlo povučeno, snima filmove, ima svoj kabare, izvodi svoju monodramu, i to je sve što se o njoj znalo posljednjih godina. Međutim, već nakon našeg prvog telefonskog razgovora dogodila se obostrana ljubav na prvi pogled. U jednom trenutku čak je rekla da si nikad neće oprostiti što me nije ranije upoznala. Pričajući na telefon pripremala me na susret, jer sam joj objasnio kako sam lud za njezinom ulogom u filmu “Brak Marije Braun”, no upozorila me da na susret neće doći Maria Braun, već jedna stara, ružna i debela gospođa. Dakako, pretjerivala je. Kad sam je vidio i upoznao, po karakteru i izgledu podsjetila me na Janis Joplin . U predstavi veoma mnogo koristim njezin glas, koji je ostao kakvog ga pamtim iz njezinih filmova.
Hoće li Hanna Schygulla i fizički biti na sceni? – To ovisi o njezinu zdravlju, ali ideja je da se pojavi i na sceni. Ako je zdravlje posluži, mislim da ćemo ona i ja uskoro napraviti nešto zajedno i u dramskom kazalištu.
Je li vam teško raditi s glumcima koje privatno obožavate? – Najveći mi je izazov ne pasti na famu nekog imena, ali volim raditi s pravim glumačkim zvijezdama, ne iz snobizma, već zato što iza tih velikih imena stoji izuzetan rad. U pravilu su to skromni ljudi i sjajni umjetnici. To su ljudi koji su na probama i sceni čak i prije mene, koji sam poznati radoholičar, i koji ostaju u kazalištu i kad ja odem, uvježbavajući stvari za sljedeći dan.
Što biste željeli da publika iščita iz “Simfonije tužnih pjesama”? – Isto što i iz svih mojih dosadašnjih predstava. Sve što radim u životu, jedna je velika predstava koja je, kao i život, sastavljena od malih epizoda. Ovaj balet je nastavak mog opusa.
Jeste li već radili u Berlinu? – Prvi put radim u Berlinu i sjajno je, sve ide veoma brzo i njemački efikasno. Od Svena Jonkea tražili su da scenografija bude gotova godinu dana unaprijed. Radi se o vrlo ozbiljnoj produkciji i, koliko znam, predstava je već bukirana za sljedećih pet godina. Premijera je već rasprodana, dolazi kompletan njemački politički vrh, a odmah poslije Berlina krećemo na veliku turneju po Japanu, gdje je Malakhov veliki idol.
Koliko je pouzdano majansko proročanstvo prema kojem ćete 2012. napokon snimiti dugometražni film? – Postoje dvije interpretacije tog proročanstva: ili ću snimiti film, ili ću postati art direktor Maribora kao Europske prijestolnice kulture.
Nevio Pintar