Da mi je netko rekao da ću 15. travnja u Piranskom zaljevu pri temperaturi mora od 12 Celzijevih stupnjeva otvoriti sezonu kupanja, proglasio bih ga – ludim. Pa, i ljeti se uglavnom držim daleko od vode, a s godinama se sve manje kupam. No, takav je glumački poziv, redatelj i uloga su to od mene zahtijevali te se nisam dvoumio. Izgleda da sam s pravom energijom ušao u ledeno more pa sam prošao bez posljedica. Da sam se bacio kao vreća pijeska, vjerojatno bih zaradio upalu pluća. Ovako mi je samo cirkulacija bolje profunkcionirala – govori 66-godišnji glumac Mustafa Nadarević .
U debitantskom igranom filmu “Piran, Pirano” 30-godišnjeg redatelja Gorana Vojnovića legendarnom je glumcu pripala glavna uloga. Mustafa Nadarević je partizan Veljko koji je sa svojom jedinicom iz Bosne 1945. kao osloboditelj stigao u slovensko primorje. Četrdeset i pet godina kasnije Veljko se sprema umrijeti, a ne želi biti jedini stanovnik lokalnog groblja koji se za života nije okupao u moru. Stoga je kupanje Mustafe Nadarevića ključna scena u filmu, a kako je snimljena za prohladnog, vjetrovitog dana, cijela je ekipa bila uzbuđena i strepila kako će proći taj važan događaj.
Svi koji su tog dana zagazili u more, da bi sami iskusili što očekuje Mustafu Nadarevića, isti su čas pobjegli na suho. Svega nekoliko sekundi bilo je, naime, dovoljno da promrznu do kostiju. Budući da se unaprijed znalo da će Mustafa Nadarević svoju scenu kupanja morati i ponoviti – kako bi redatelj bio siguran da ima pravi materijal za montažu – svi su cijeli dan zabrinuto pogledavali prema glumcu i ispitivački ga promatrali tražeći u njegovim očima ili gestama tragove straha ili nelagode.
Ožiljak na licu
– Ljudi, ne brinite se ništa – sokolio ih je Mustafa Nadarević i šalio se na vlastiti račun. – Koliko puše, u moru je sigurno bolje i ugodnije nego vani. Članovi filmske ekipe zafrkavali su se, pak, da su za njega u Americi dali izraditi specijalno ronilačko odijelo po mjeri od prozirnog neoprena, zbog čije je visoke cijene probijen filmski budžet, ali da isporuka kasni, pa će u more ipak morati bez druge kože. Kad je napokon došao taj trenutak, oko plaže u blizini središnjeg gradskog Trga Giuseppea Tartinija, gdje bi se 1. listopada trebala održati svečana premijera filma “Piran, Pirano”, okupila se i gomila znatiželjnika, posebno djece, koji su se na vlastite oči željeli uvjeriti kako će popularni Izet Fazlinović, njihov omiljeni lik iz TV serijala “Lud, zbunjen, normalan”, podnijeti to iskušenje.
Asistent redatelja Slododan Maksimović preko megafona je najavio početak snimanja, na obali je zavladala apsolutna tišina, a Mustafa Nadarević polako je ušao u more i zaplivao prema Savudriji. Kad je redatelj objavio da je scena snimljena, svi su mu oduševljeno zapljeskali, no to je bio samo početak glumčevih muka. Dok mu je kostimografkinja pomagala da se presvuče u suhu odjeću, a na noge mu obula specijalne termo-čizme da se čim prije ugrije, frizerka mu je osušila kosu i bradu, a uoči ponavljanja scene Mustafa Nadarević je za okrepu zatražio cappuccino i cigaretu.
Drugi put je u more ušao još koncentriranije, čisteći pred sobom nakupine morske trave, a na kraju je, kako bi kameri pokazao koliki mu užitak predstavlja kupanje, nekoliko trenutaka plutao na leđima. Kad ga je asistent režije na izlasku, potpuno promrzlog, u šali zamolio da još jednom ponovi istu stvar, Mustafa Nadarević mu je pokazao “bosanski grb” i pohitao u obližnji kafić, koji je ekipi služio kao garderoba.
– Ovo je još jedan dokaz da glumački posao nije jednostavan: zimi se kupamo u moru, a ljeti glumimo zimu zabundani u vunena odijela, kapute i šešire – smije se Mustafa Nadarević, koji uskoro započinje rad na novom projektu, zbog kojeg će morati obrijati bradu.
Na oproštajnom tulumu, dva dana kasnije, pozdravio se s kolegama Borisom Cavazzom, Dušanom Jovanovićem i Moamerom Kasumovićem, svojim unukom iz serijala “Lud, zbunjen normalan”, koji u ovom filmu igra mladog Veljka.
– Ne vidim fizičku sličnost među nama, ali kad pogledam svoje fotografije iz mladih dana, ni sebi više ne sličim na sebe otprije pedeset godina. A na filmu mnogo toga ovisi o snimatelju, kutu kamere i svjetlu… Osim toga, zajednički nam je ožiljak na licu, što priči jamči dodatnu uvjerljivost – govori Mustafa Nadarević, koji je uvjeren da će rezultat na filmskom platnu biti – izvanredan. Ulogu je prihvatio zbog odličnog scenarija, ali i zato jer mu se veoma svidio Vojnovićev roman “Čefuri, raus!” (u hrvatskom prijevodu “Južnjaci, van!”), za koji je preklani dobio Prešernovu nagradu, najveće slovensko kulturno priznanje.
Teška vremena – Na rad me ne tjera egzistencijalna nužda, iako je u doba recesije, a dolaze još teža vremena, svaki honorar zlata vrijedan. No, više od svega zanima me kako iz sebe crpiti ogromnu količinu energije i entuzijazma za kreveljenje, cerenje i plakanje u igri s tom velikom laži i strašnom istinom, koja se zove gluma. Osim toga, učenje svake uloge je sjajan trening za koncentraciju i pamćenje. U mojim godinama više nema lumpanja, nego noćima vrijedno spremam ulogu da na setu rezultati budu dobri – govori Mustafa Nadarević, koji posljednjih godina živi na relaciji Ljubljana-Zagreb-Sarajevo.
U Zagrebu je njegovo matično kazalište HNK, u čijem je ansamblu gotovo četrdeset godina, u Ljubljani živi sa svojom ljubavi, scenografkinjom Slavicom Radović, a u Sarajevu provede nekoliko mjeseci godišnje snimajući TV serijal “Lud, zbunjen, normalan”, čija je apsolutna zvijezda i zaštitno lice.
– Koliko god težak i naporan, naš glumački zanat je divan jer možete igrati sve dok potpuno ne onemoćate. Možda su točne priče da glumci zbog svojih uloga nikad ne umiru, ali još je veća istina da glumac ne umire za scenu sve dok ga netko ne potjera s ovog svijeta – nastavlja Mustafa Nadarević, koji posljednjih mjeseci noći gubi i pišući autobiografiju. U njezinom prvom dijelu opisuje svoj životni put od rođenja do polovice studija glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a u drugom dijelu nastavlja do današnjih dana.
– Zapravo sam je počeo pisati jer me zbog popularnosti serijala “Lud, zbunjen, normalan” zovu na sve strane. A meni je neugodno dolaziti samo da me vide, kao majmuna na uzici, nego sam odlučio ljudima dati nešto svoje, pričati im zabavne i duhovite ulomke iz knjige vlastitog života. Nema veze ako i nisu bili takvi, jer ih sada gledam kroz ružičaste naočale. Tu i tamo nešto domaštam, zapaprim ili presložim šaleći se na vlastiti račun, to mi je najdraže – zaključuje Mustafa Nadarević.