Morao sam operirati nos

Od svih koji su se podvrgli plastičnoj operaciji nosa manje od polovice njih to priznaje, ali redovito se pravdajući devijacijom septuma iako se zna da većina ljudi ima zakrivljenu nosnu hrskavicu i s tim najnormalnije živi. Po svemu navedenome izuzetak je Dino Rađa (42), naš proslavljeni košarkaš “u mirovini”.

On ne krije da je bio kod estetskog kirurga: osim hrskavice koja mu je od rođenja, kaže, “bacala udesno”, Dino je tijekom svoje sportske karijere pretrpio višestruke prijelome koji su mu otežavali disanje. A kada se na neradni Praznik rada konačno uputio na operaciju kod doktora Siniše Glumičića, strogo mu je zabranio da ga “uljepša”.

– Ne znam zašto bih to krio jer nije to nešto izvan zakona, zar ne? Neka svatko misli što hoće, važno je da moja obitelj i prijatelji znaju da sam otišao na nužnu rekonstrukciju, a nikako estetsku korekciju jer nisam ja neka curica da se bavim takvim stvarima. Ne mogu ni zamisliti da čovjek mojih dimenzija ‘osvane’ s prćastim nosićem – govori 211 centimetara visok i 120 kilograma težak Dino, navodeći ozbiljne razloge koji su ga ipak odveli “pod nož”:

– Tijekom moje 20-godišnje košarkaške karijere triput su mi slomili nos. Prvi put 1991. godine u Rimu, a najgori šest godina poslije, kada mi je utakmici NBA lige s mojim Boston Celticsima suigrač pao direktno na nosni most i praktički kompletno polomio nos. Liječnici su mi to minimalno sanirali i napravili masku, ali s njom nisam mogao igrati pa sam je nakon dva dana skinuo, istrčao na parket i ponovo dobio po nosu – prisjeća se Dino Rađa, kojemu je dr. Glumičić na pregledu dijagnosticirao višestruke prijelome kostiju koje su nepravilno srasle.

Uz to, napuknuća hrskavice i ruinirana nosna sluznica s polipima ostavljali su samo petnaestak posto od uobičajene prohodnosti za zrak. Kako otežano disanje nakon 40. godine života može predstavljati opasnost za srčani mišić, preporučio je Dini da što prije dođe na operaciju i riješi problem. Za razliku od većine ostalih noseva koji iz estetskih razloga odu “pod nož”, pravi izazov bila je funkcionalna rekonstrukcija Dinina nosa.

– Čekao sam odlazak u sportsku mirovinu da bih ga uredio: dokle god je postojala mogućnost da mi ga netko ponovo ‘razvali’ bilo je glupo džaba ga sređivati. Strast za košarku i želja za igrom bile su jače, naprosto mi nisu dale vremena da stanem i počnem razmišljati o tome. Tradicionalno sam odgajan pa si nikada nisam dozvolio da budem plačljivac, a kao sportaš sam navikao trpjeti bol. Tek sad kad mi je doktor Glumičić objasnio što je napravio u 45 minuta operacije postao sam svjestan boli koju sam trpio i sam jedva disao kada sam igrao, ali i u posljednje vrijeme jer sam sve češće pobolijevao. S prehladama i stalno začepljena nosa nisam želio dočekati svinjsku gripu – pola u šali, a napola u zbilji priča Dino. . – Začudo, otkako sam se probudio iz narkoze ništa me ne boli. No, jedva čekam da izvučem ove tampone jer me čine nervoznim: dišem na usta pa mi se suše i još se cijedi sukrvica, al’ sve bi trebalo biti bolje za koji dan. Dva-tri tjedna proći će dok oteklina potpuno splasne, a za oko godinu dana da unutrašnji dio dođe na svoje. Vanjskih rezova ionako nemam pa će tada moj nos biti kao novi – kazao je Dino, po kojega će, čim izvadi tampone, doći supruga Viktorija pa će zajedno za Split, u novi život…

– Ova operacija je moje definitivno “zbogom” košarci. Iako sam pozdravio već prije godinu dana, igrao sam u Općinskoj ligi u Splitu pa je postojala mogućnost da mi opet netko u žaru igre, nenamjerno, slomi nos. Neću više ni ‘zahaklati’, prebacujem se na sportove bez kontakta, poput ronjenja na bocu i na dah. A što ću, dalje – vidjet ćemo. U tijeku je pretvorba košarkaškog kluba Split, čiji sam predsjednik, a to će potrajati. Tako se sad mogu potpuno posvetiti obitelji. Bavit ću se još više klincima samo ću morati pripaziti da me daljnjih mjesec dana ne ozlijede u igri. Najstariji Duje (12) je razuman, ali Roko (7) i maleni Niko (1,5) opasni su kad zamahnu rukama ili nogama. Jedva čekam da osjetim razliku i nakon dugo vremena udahnem punim plućima.

Silvija Glavić Stocca