Razlog da uopće pišem o prijateljstvu, opet mi je dala jedna moja znanica, toliko očajna da je i mene iznenadila. Iako nisam, kad sam čula dio njezine priče, uopće bila iznenađena. Tako nešto se i moglo očekivati.
A sve je to bilo vezano uz njihov imidž “prave gospode”, kako su oni sami sebe doživljavali, ali i mislili da ih i drugi moraju tako prihvaćati. Ali, sve im je to poremetio jedan dečko koga su oni jednostavno nazivali – nikogovićem.
On, “nikogović”, koji se ni po čemu nije uklapao u tu “finu zagrebačku obitelj”, osvojio je srce njezine unuke koja je mogla birati koga je htjela i udati se kad je to htjela – barem su joj oni punili uši time. Ali, ona se zalijepila za toga čovjeka, i to nekog veterinara, koji i nije nikamo spadao do “u štalu”.
Stoga sam joj u prvi tren odgovorila, kako to i inače činimo kad nismo sigurni kako bismo mi na nešto reagirali – tek potvrđujući ono što je ona i željela čuti – bolje da ga se riješila. No, ona je samo trenutačno bila zadovoljna takvim odgovorom, da bi potom odmah nastavljala svoj monolog optužbama. Htjela je, kako mi je poslije rekao moj muž, malo olakšati dušu.
– Zamisli, tek nekoliko mjeseci pred vjenčanjem moja je Melita saznala da je vara već mjesecima s njezinom prijateljicom. Gad! Najobičniji primitivni gad! A da sve bude još gore, zamisli, ona je s tim gadom čak i spavala. Ali, ni to nije sve. Kolika je moć toga “kravara” – i dalje mu je dijelila takve “komplimente” – ona bi mu sve čak bila i oprostila da mi svi nismo skočili, njemu čak i zaprijetili da je pusti na miru. Zgrozila sam se i zgromila. Taj je čovjek, možda, i volio Melitu, ali htio se dokazati da može iz toga društva imati svaku, iako je, a znao je i kako ga zovu, tek nikogović. I da su me prije toga pitali što mislim o toj vezi, rekla bih im – to je njezin izbor. Ne morate ga čak ni prihvaćati onako kako biste nekoga tko bi uživao vaše simpatije, ali nemojte od njega praviti neprijatelja jer će se to najprije odraziti na vašem djetetu. Njih sad više ne brine on, pa čak ni prijateljica, oni su očajni jer je Melita upala u duboku depresiju.
Raskinula je s nikogovićem, ali i s prijateljicom, iako je ova sve činila moleći je da joj oprosti. Nije se libila čak joj ni priznati da je ona bila prva akterica toga flerta, da se on čak i branio, da voli samo nju, ali da mu je smetao odnos obitelji prema njemu.
Možda me sve ovo i ne bi toliko zaokupiralo da se ovako nešto ne dešava često. I sama sam si znala postaviti pitanje dokle se prijateljici može vjerovati kad su muškarci u pitanju. Pa i obratno. Mogu li muškarci svoju djevojku “povjeriti” na “čuvanje” prijatelju.
Ma kako nekom vjerovali, ma kako sudili po sebi, ni mi sami ne možemo garantirati čak ni za sebe, a kamoli za koga drugoga. Kad su u pitanju muško-ženski odnosi, nema povjeravanja, nema vjerovanja, jer nešto nam se može desiti i mimo naše volje. Kad krv “uzavri”, kad nam se dlanovi počnu znojiti, a oči zaiskre, prestaje sve drugo osim žudnje. A ona zna biti toliko snažna da bi sve što se pod njom učini, čak i sud uzeo kao “olakotnu okolnost”.
To nisu znali ni moji znanci, a još manje je o tome vodila računa Melita. Njoj su napunili uši kako on “mora biti sretan što ga ona uopće hoće”, a on im je svima pokazao ne samo da može imati nju nego svaku iz njezine sredine. I s toga stajališta – kapa mu dolje.
Uopće, i prijateljstvo ima neke granice koje bi svaka žena morala znati i dokle mogu sezati i dokle se može koristiti. Ja sam u životu imala mnogo znanaca, ali na prst jedne ruke mogla bih nabrojiti prave prijatelje. A svako malo sam slušala, te moj prijatelj ovo, te moj prijatelj ono. Ništa od toga! Pametna žena zna dokle može ići, kome se može obratiti za pomoć, i kome se uopće može povjeriti.
Jednom sam jednu svoju avanturu, a ni sama ne znam zašto, ispričala jednoj svojoj nazovi prijateljici. I prije nego sam došla doma, grad je brujao od “novosti”. Sreća je moja što sam ja bila snalažljiva, što sam znala sve dovesti u red, ali i što sam u red dovela ženu kojoj sam povjerila nešto što nije bilo ni za koga do za nju.
To mi nije tada naštetilo, ali dovelo me k pameti. Ono što mislimo da je za sakriti, to se ne kazuje nikome, a najmanje se to povjerava onima za koje nismo sigurni da će tajnu i čuvati.
Jednom sam slušala jednu pametnu švicarsku psihologinju koja je rekla – ljubavne jade i odnose koji nisu za javnost iz bilo kojega razloga, može se reći samo – majci. Ona jedina nije izdajica, ona će jedina čuvati tajnu više nego vi sami.
Pa, konačno, kako ni u koga ne treba imati povjerenja, ni u one koji su ispod nas ili one koji su po statusu iznad, nekoliko sam puta spomenula i svoj slučaj – guvernanta moje djece uvukla se u krevet moga muža onda kad mene nije bilo uza nj. I kad malo bolje promislim, čak ne bih trebala kriviti ni nju nego sebe – ja sam joj ostavila ne odškrinuta vrata svoje spavaće sobe nego širom otvorena.
Odavno se zna čuti izreka – kako situacija čini čovjeka lopovom, ako se preljub, ma s čije strane on dolazio, tako uopće može nazvati. Niti su oni koji varaju lopovi, niti se one s kojima to čine može nazvati najstarijim imenom za tako nešto učinjeno. Znam da će se mnogi pitati što je onda s prijateljstvom, ima li uopće toga, kako se ponašati kad nam je prijateljica stalno uz nas, a i što učiniti kad primijetimo, za početak, tek pokoji nježan pogled koji joj upućuje naš dragi.
Odgovor je jednostavan – prekid toga prijateljstva, ali na način koji ne bi ukazivao na ono što osjećamo. Uvijek ima stotinu načina koje pametna žena i može i mora upotrijebiti, a jedan od tih je već prokušan – na sviđa mi se ta moja prijateljica više jer te ogovara gdje stigne. Čak je jednom nekome i rekla kako mora da si ti dosadan i kao čovjek, a sigurno si još dosadniji kao ljubavnik. Ali, ni tu ne treba pretjerati jer što ako se on odupre i poželi joj dokazati da to baš i nije tako. I za to imam primjer.
Nasreću, spriječen je u samom početku. Nas tri bile smo mlade, prijateljevale smo onako kako to samo mladost može. Imale smo i momaka, ali rijetko da bi se svima trima svidio isti. I onda se Greti svidio Marko. Meni se činilo da prema njemu nije bila indiferentna ni Marija. I kako je nekako to bilo pred sam II. svjetski rat, oni su se brzo vjenčali. No, sudbina je htjela da se Marija morala skrivati jer joj je majka bila židovka. Marka je sve češće i sve više tješila Marija. Ja sam znala što to znači. On bedast, a ona puna čežnje. I neudana.
I kad sam jednom bila svjedokom njezina “tješenja”, rekla sam joj što je ide. Iako ni sama nisam “čistunka”, uvijek tvrdim da za ljubav, pa i seks, ipak treba znati kad se treba obuzdati i kad se neke stvari moraju dovesti u normalu.
Kad se za muškarca borite, pa i za ženu, svejedno, ne treba imati nikakve skrupule ako ono drugo nije u životnoj opasnosti. A Greta je to bila.
Ne znam kako bi to završilo, ali nisam mogla da sve to ne kažem i Marku.
Posramljen, tek mi je spuštene glave rekao – bilo mi je teško, teško bih podnosio samoću. Iako ne volim moralizirati, iako se u odnosima između ljubavnog para to treba izbjegavati, ipak negdje moramo poštivati ono što nas čini ljudima – poštenje koje je svojstveno ipak samo nama.
Nisam protiv prijateljstva, ali sam za razboritost i mjeru. Ne može se ni od koga tražiti da bude ono što nije – jer uvijek kažem da se živom čovjeku sve može desiti, ali treba u svemu imati i ljudskost.
Ljubiti se, voljeti se i seksati se nije nešto što treba izbjegavati, ali mora se znati s kim i kad se to može činiti.
Ostale kolumne slavne stiistice možete pročitati ovdje.