Na biciklu, sa sjajem u očima

Voziti bicikl naučila sam tek u osnovnoj školi, kaže Ana Katarina Sansević . Sjećam se ushita kada sam, došavši jednog dana iz škole, u svojoj sobi ugledala pravi pravcati poni! Plave boje. Bio je to moj prvi bicikl.

Od tada pa do dan danas, moja strast za vožnjom se mijenjala kako sam se i ja mijenjala. Imala je svoje uspone i padove, no uvijek je na neki način bila prisutna.

Kako sam odrastala, mijenjala kriterije i prioritete, tako su se i moji bicikli mijenjali, no uvijek sam preferirala one plave boje. Tračak nostalgije! Tako danas imam dva plava bicikla. Caricu Konu Nunu i vrckavog sklopivog Dahonca.

I na Velebit, i u ured

Nikada nisam bila neki ozbiljni vozač na duge staze, uglavnom sam se zadržavala na gradskom asfaltu. Doduše, bilo je tu i vožnji na Sljeme, Japetić, par višednevnih izleta po Velebitu i Gorskom Kotru, kratkih ljetnih tura po obalju i otocima. U ove svrhe sluzi moj MTB Kona.

No, otkad sam postala jedna ozbiljna i zaposlena žena, svoj bicikl najradije vozim na posao!

A kako sam se nedavno preselila u Odru (ili ti ga 12 kilometara od Trešnjevke gdje radim) nabavila sam sklopiv bicikl Dahon koji je primijenjljiv u tisuću kombinacija. Sklapa se samo u 15 sekundi i tako sklopljen stane u malo veću putnu torbu. Kužite, ne? Ak’ padne kišica ili se umorite, sklopite ga i uskočite u prvi prigradski vlak, tramvaj ili bus. Bez problema stane i u gepek automobila koji eto, sasvim slučajno, baš ide u vašem smjeru.

I što je sad tu neobično? Meni apsolutno ništa. I dok je lijepo vrijeme, ni prehladno ni prevruće, vožnja biciklom na posao potpuno je prihvatljiva i širolikom pučanstvu. Pa čak i onima koji nikada ni ne vrte pedale.

Ali ako je vani oblačno, sipi li lagana kišica ili je temperatura iznad 30° C ili (sačuvaj Bože!) ispod nule, moje uletavanje biciklom na posao promatra se s jednom dozom, blago rečeno, čuđenja.

Naravno, ima još par frikova poput mene koji me razumiju, no ti su stvarno rijetki. Jer, zna se, bicikl se ne vozi po lošem vremenu! I u takve dane, često me dočeka pitanje kolega: “Pa kak’ ti se da?”

Komplicirano jednostavno

I kako sad da ja u jednoj rečenici objasnim tako kompliciranu stvar da ja jednostavno volim voziti bicikl!?! Kako objasniti da je moje bicikliranje totalno super!

Da mi je ono buđenje, inspiracija, zahvalnost, meditacija, užitak, avantura, dodir sa samom sobom, i još tisuće stvari… Da sam pedalirajući došla do nekih najluđih spoznaja o sebi. Da na biciklu pišem svoje priče. Da na njemu smišljam recepte.

Da sam na njemu danima pjevala svojoj tada nerođenoj Luciji, dok sam veselo pedalirala s njom u trbuhu. Da me puno puta na njemu stigao ljetni pljusak kada se nisam sklanjala od kapi, već sam nasuprot, jurcala kroz najveće lokve da se što više smočim. Da sam na njemu klizila u zimska šutljiva jutra kroz tek napadali snijeg, ostavljajući trag guma za sobom.

Da mi je tisuću puta, probudivši se u snenoj ovojnici, mrzak bio i pogled na bicikl, ali je pobjeda mog otpora i zadovoljstvo pedaliranja nenedmašiva nagrada za trud prelaska istog. Da je vožnja biciklom generator mog jutarnjeg sjaja u očima. Koji se, istina, tokom radnog dana polako i neumitno gasi pod nadolazećim surovim problemima poslovne svakodnevnice.

I zato na pitanje “Pa kak’ ti se da?”, ja velim “Pa kak’ se tebi ne da?”

Izvor: Via positiva