Da je kojim slučajem umjesto nogometa odabrao glumu, hajdukovac Darijo Srna zasigurno bi dobio epitet novog “buntovnika bez razloga”. Jer najmlađi član naše nogometne reprezentacije, koji je 1. svibnja navršio 21 godinu, vrlo često privlači pozornost neukrotivim temperamentom. Rogoborenja tijekom utakmica postala su dio njegova igračkog imidža, a zbog “jezičavosti” skupio je rekordan broj kaznenih kartona.
No, protivnički igrači ne boje se ”uklizavanja” ili “grintanja” tog mangupa s Neretve, u srcu osjećajna i ranjiva poput djeteta, već golova kojima uredno puni njihovu mrežu na svakoj utakmici. A čini se da se Darijo Srna odlično snalazi i na “skliskijem terenu”: slovi za velikog zavodnika koji je uspio osvojiti srca pjevačice Jelene Rozge i manekenke Antee Kodžoman.
Ovo je bila vaša godina. Jeste li se nadali ovakvom uspjehu kad ste prije tri godine zaigrali za prvu momčad Hajduka? – Na početku ove sezone bojao sam se da neću uspjeti ponoviti lanjski uspjeh i opravdati sve one zvučne naslove iz tiska. Uz to sam imao i mali problem uoči, za mene veoma važne, utakmice protiv Belgije. Bila je to moja prva službena utakmica za našu reprezentaciju, ali nekoliko dana prije nje dobio sam takvu virozu da sam morao primati infuziju. Bojao sam se kako ću igrati, ali čim sam, već u devetoj minuti, zabio gol, zaboravio sam da mi je išta bilo. Očito, Bog sve vidi pa nagradi trud.
Posljednjih se dana mnogo govori o vašem odlasku iz Hajduka. Spominju se i zvučna imena poput Ajaxa, Juventusa i nekih engleskih i španjolskih klubova. Čiji ćete dres nositi sljedeću sezonu? – Ne bih htio ništa govoriti dok ne potpišem ugovor. Ponuda je zaista mnogo, no o tome se brine moj menadžer Igor Štimac. Dakle, još sa sigurnošću ne mogu reći gdje ću biti sljedeće sezone, ali ne krijem da bih jednog dana volio zaigrati za Manchester United, možda ne najveći klub na svijetu, ali vrlo moćan i s ogromnom tradicijom.
Zašto se često upuštate u rasprave sa sucima? Znači li to da ne podnosite autoritete? – Ne podnosim nepravdu! Znam da to nije opravdanje za moje buntovno ponašanje na utakmicama, ali na svaku nepravdu automatski reagiram. Zbog toga sam na početku karijere u prvih nekoliko susreta zaradio deset žutih i crvenih kartona, a još i danas stalno dižem ruke i psujem. No, uglavnom se i ispričam sucu. Oduvijek sam bio impulzivan i ni kao djetetu nitko mi nije mogao stati na kraj. To je bio i jedan od glavnih razloga zašto su me roditelji već s pet godina “gurnuli” u sport. Svakodnevno trčanje za loptom dosta me umirilo, ali ne i sasvim. Nisam kao druga djeca iz mog kraja lovio zmije, jer ih se bojim i ne mogu ih vidjeti ni na televiziji, nisam prodavao mandarinke jer moji nisu imali plantaže, niti sam se često kupao u Neretvi – uvijek mi je bila prehladna. Ali sam zato stalno “jurio” loptu.
A kakvi ste bili u školi? – Išao sam u srednju obrtničko-tehničku školu, elektrotehničarski smjer, i završavao sam razrede s dobrim ili vrlo dobrim uspjehom. Istina, teško mi je bilo uskladiti školu i nogomet, ali u tome su mi s jedne strane pomogli profesori, a s druge Hrvatski nogometni savez. Obostrano su se trudili razumjeti moje obveze.
Jeste li oduvijek privlačili djevojke ili ste im postali zanimljiviji otkako igrate u Hajduku i prilično dobro zarađujete? – Istina je da sam dosad imao dosta djevojaka, no uopće se ne smatram velikim šarmerom. I smatram da me svi, i muškarci i žene, gledaju kao Darija Srnu, a ne samo kao nogometaša Hajduka. Već godinama imam iste prijatelje, dugo sam, gotovo dvije godine, bio u vezi s jednom Splićankom, s kojom sam ostao u prijateljskim odnosima. A što se tiče mog imovinskog stanja, o tome bi se dalo raspravljati. Hajduk je već neko vrijeme u teškoj situaciji, koja utječe i na primanja igrača. Ali, unatoč tome, zadovoljan sam. Bitno mi je da roditeljima i bratu mogu omogućiti lagodan život.
Jeste li trenutačno zaljubljeni? – Uvijek sam zaljubljen. Zapravo, uvijek volim – nogomet, dobar automobil, svoju obitelj – jer ljubav ne vezujem samo uz neku djevojku. Uostalom, već sam više od pola godine sam. Samoću ne podnosim baš lako, ali ne želim biti s nekim samo zato da ne bih bio sam.
Prilaze li vam djevojke? – Rijetko, ali kad se to dogodi, simpatično mi je, jer znam koliko treba hrabrosti za tako nešto.
Koju osobinu kod žena najviše cijenite? – Jednostavnost. Vjerojatno stoga što ja nisam takav. No, ona prava morat će biti barem malo slična meni jer inače ne znam kako će izići na kraj s mojim, nazovimo to tako, viškom energije.
Neki vaši suigrači, Stipe Pletikosa i Vlatko –olonga, uskoro će uploviti u bračnu luku. Što vi mislite o braku? – Sudeći po onome što sam naučio iz iskustva oženjenih kolega, brak je nešto najljepše na svijetu. Jednom mi je Milan Rapaić rekao kako nema ništa slađe nego kad ti vlastito dijete poleti u zagrljaj. Nadam se da ću i ja to doživjeti.
Bez čega ne možete zamisliti početak novog dana? – Svako jutro, već sedam godina, prvo uključim mobitel i nazovem majku. Veoma sam vezan za roditelje i tri godine starijeg brata Igora, koji se rodio s blagom govornom retardacijom. Sve što sam postigao, bilo je zbog njih. Osobito zbog brata. Želim mu osigurati budućnost u kojoj mu neće ništa nedostajati. Kad mi je teško igrati, pomislim na njega i onda izvučem maksimum iz sebe.
Je li Igor vaš najvatreniji navijač? – Igor je lud za nogometom i ne propušta nijednu utakmicu. Ako ne može doći na stadion, gleda je na televiziji. I naš polubrat Renato, iz očeva prvog braka, inače sretno oženjen i otac dvoje djece, također prati nogomet.
Od koga ste naslijedili sportske gene? – Od oca Uzeira, koji je branio za metkovski nogometni klub Neretva, kamo je stigao kao 23-godišnjak iz jednog sela blizu Đakova. Mama Milka je Metkovka i dugo je radila kao knjigovođa. Otac se poslije bavio autoprijevozom, a danas im ja financijski pomažem.
Idete li često u Metković? – Od Splita do Metkovića ima otprilike dva sata vožnje automobilom, a kako nakon četiri sata u automobilu uvijek postoji opasnost da vam se stegnu nožni mišići, taj si rizik ne mogu dopustiti. Zato moji češće dolaze k meni. Sada više nemam nostalgiju za rodnim gradom, ali u početku mi je uistinu bilo veoma teško. Iz Metkovića sam otišao kao 13-godišnjak. Koliko god je dolazak u Hajduk za mene značio ostvarenje svih mojih snova, to je bio jedan od najtežih dana u mom životu. Mama i brat stajali su na vratima. Mama je strahovito plakala. Tata me stavio u auto, odvezao u Split i ostavio kod obitelji Gizdić, kod kojih sam pet godina dijelio sobu s Tomislavom Ercegom. U Splitu sam dotad bio dva ili tri puta i činilo mi se da me tata ostavlja u Los Angelesu. Iako sam mamu zvao svako jutro, cijelu me prvu godinu razdirala nostalgija i da sam mogao, vratio bih se najradije kući. Ali sam vrlo brzo naučio da sve u životu ima svoju cijenu te da se i ja, želim li dosanjati svoj san, moram žrtvovati i misliti samo na nogomet.
Što ste kupili od prve zarade? – Bilo mi je 17 godina kad sam dobio svoju prvu plaću u Hajduku i cijelu sam je poslao roditeljima. Mama i tata uređivali su stan u Metkoviću i ja sam im želio pomoći. Od novca koji je stigao mnogo kasnije, ocu sam kupio mercedes c klase, a nadam se da će uskoro moći sagraditi i kuću u Metkoviću. Zato mami i tati ne nosim nikada darove, već im redovito šaljem novac. Želim da im ništa ne nedostaje, a i da moj brat lijepo živi.
Ljudi iz vašeg kraja znaju gospodariti novcem. Ali na što biste ipak, bez razmišljanja, potrošili mnogo novca? – Na dobar automobil. Sad vozim crni audi A3, koji mi je darovao Igor Štimac. Jednog sam mu dana rekao da bih trebao nabaviti neko vozilo, a on mi je već iduće jutro dao ključeve audija. Štimac je čovjek koji se brine o mojoj karijeri i kojem apsolutno vjerujem. Kad mi je bilo 16 godina, trebao sam otići kao nogometna nada u veliki Milan, no Igor Štimac zaustavio je taj transfer: smatrao je da nisam dovoljno zreo ni kao igrač ni kao osoba za tako važan korak u životu. Imao je pravo, i na tome sam mu zahvalan. Možda će netko reći, samim time što sam u njegovim rukama, a on je važna osoba u Hajduku, da sam privilegiran. Ali nitko ne može igrati i davati golove umjesto mene: svoje mjesto u Hajduku osigurao sam dobrom igrom i golovima.
Kakav ste vozač? – Volim brzu vožnju i nikad se ne vežem. Nije za pohvalu, ali čini mi se da sam apsolutni prvak u dobivanju prometnih kazni. Toliko sam nakupio kaznenih bodova prebrzo vozeći po Splitu ili do Biograda, kamo ljeti skoknem na nekoliko dana, da sam nedavno morao ponovno polagati vozački ispit. To što sam Darijo Srna, nogometaš Hajduka, “ne pali” kod prometne policije. Istina, kad baš ne prekrdašim, progledaju mi kroz prste, ali obično sve zapišu, pa kako bude. Iako je “popravni” vozački bio pro forma, ipak sam morao pojaviti na ispitnom poligonu da bih dobio nazad svoju vozačku dozvolu. Nadam se da odvjetnica Doris Košta neće doživjeti slom živaca zbog mojih prekršaja.
Na desnoj potkoljenici tetovirali ste lik Bambija. – Svi crtaju tigrove, zmajeve i slično, a lane u kopačkama s hajdukovim šalom oko vrata asociralo me na mene. Zbog mog prezimena, naravno. Na leđima imam još dva mala kineska znaka koja sam davno tetovirao.
Koliko se brinete o svom izgledu? – Svakih dvadesetak dana idem k frizeru. Imam najbolju frizerku na svijetu, gospođu Natu, koja mi je predložila da napravim pramenove, ali mi neki dan i zabranila ponovno bojenje jer mi je kosa dosta oštećena. A ponekad odem na sunčanje u solarij Žane Rapaić, Mikijeve supruge.
Jeste li nedavno pročitali koju dobru knjigu? – Nemam živaca čitati knjige. Jedva pročitam i Sportske novosti. Otkako je započelo nogometno prvenstvo, umor me svlada već oko 22 sata, pa kad dođem kući, ne mogu više držati otvorene oči. Inače, volim provesti večer i uz dobar film. Najdraži su mi avanturistički i dobre drame. Komedije ne volim.
Kako se najbolje opuštate nakon napornih treninga i utakmica? – Tako da isključim mobitel. Znaju mi dosađivati pozivima. Najčešće “lovačkim”, u stilu: “Ja sam tvoja obožavateljica…”. Stoga veoma često mijenjam brojeve.
Volite li provode? – Prije sam više izlazio i svaku bih pobjedu, makar i mrtav umoran, morao s igračima proslaviti istu večer. Sada to više ne činim, i kad izlazim, obično su sa mnom samo četvorica najboljih prijatelja: hajdukovac Mario Carević, nekadašnji suigrači iz juniorskih dana Marin Uskok i Danijel Vučković te, kad dođe u Split, dinamovac Dario Zahora.
Razmišljate li već o tome što ćete nakon nogometne karijere? – Na svoju veliku sreću, iza sebe imam dva superposlovna čovjeka – braću Igora i Damira Štimca. Njihovi mi savjeti mnogo znače, i kad jednog dana pokrenem neki dobar biznis – možda tvornicu u kojoj bih zaposlio mnogo ljudi i dao im velike plaće – najprije ću se s njima posavjetovati. No, prije toga moram ostvariti uspješnu nogometnu karijeru.
Dolores Tolić
Tekst je objavljen u časopisu Gloria broj 439.