Iako je ove godine snimio čak pet filmova, te prošlog vikenda na filmskom festivalu u Rimu dobio nagradu Marko Aurelije za ulogu u kanadskom filmu "Fugitive Pieces", 61-godišnji glumac Rade Šerbedžija kaže da se za najvažniji događaj ove godine tek priprema. Naš proslavljeni glumac, koji s obitelji živi u Los Angelesu, potkraj godine će prvi put postati djed.
Njegova najstarija kći, 34-godišnja glumica Lucija Šerbedžija, u prosincu će postati majka, zbog čega će se u Zagrebu okupiti cijela obitelj: Rade i Lenka Šerbedžija s kćerima Ninom (15), Vanjom (12) i Milicom (10) doputovat će iz Los Angelesa, a Lucijin brat Danilo stiže iz Pule, gdje živi s djevojkom Paolom Orlić.
U međuvremenu Rade Šerbedžija niže uspjehe: njegove filmove hvale kritičari i publika, a predsjednik žirija rimskog festivala, bosanski redatelj i oskarovac Danis Tanović, komentirao je njegovu glumu kao – osjećajnu i vjerodostojnu.
Kako ste reagirali kad ste saznali da ste u Rimu osvojili nagradu za najboljeg glumca? – Baš sam bio stigao iz Rima u Zagreb, odakle sam sutradan rano ujutro trebao nastaviti putovanje kući za Los Angeles, kad su mi agenti javili da se moram vratiti u Italiju po nagradu. Sretan sam, ponajprije zbog filma "Fugitive Pieces", koji sam lani snimio u kanadskoj produkciji. Režirao ga je Jeremy Podeswa, koji mi je dodijelio ulogu grčkog arheologa Atosa. Priča počinje kad Atos u šumi, pokraj arheološkog nalazišta u Poljskoj, pronalazi 9-godišnjeg dječaka čije su roditelje pred njegovim očima ubili njemački vojnici. Da bi ga spasio od užasa Drugog svjetskog rata, koji upravo počinje, Athos ga vodi sa sobom u Grčku i postaje mu drugi otac. Takvih priča o ratnim užasima i holokaustu, prema mom mišljenju, nikad nije dovoljno. Umjetnost mora govoriti o tome i podsjećati ljude da se urazume i sukobe rješavaju na civiliziraniji način.
Smatrate li rimsku nagradu najvećim filmskim priznanjem u protekla četiri desetljeća karijere, u kojoj ste ostvarili više od 120 uloga? – Kako se uzme. Prije četvrt stoljeća dobio sam najvažniju australsku nagradu za ekranizaciju predstave "Oslobođenje Skopja", koju sam radio s Ljubišom Ristićem. Uz to, dobio sam izvrsnu ponudu da ostanem raditi ondje, ali je nisam prihvatio. Na Novom Zelandu sam 1996. nagrađen za ulogu u filmu "Broken English", a 1994. u Veneciji za film "Prije kiše" Milča Mančevskog. No, sve te nagrade meni ne znače mnogo. Vodim se Krležinim riječima, koji mi je rekao da je lijepo dobiti nagradu, jer je to priznanje za nešto što ste dobro napravili, ali ih treba zaboraviti istog trenutka kad se ugase svjetla reflektora. Sve moje nagrade rasute su po nekim kutijama, ako ih moja djeca Danilo i Lucija pri seljenju nisu izgubili.
Kako ste se proveli u Rimu? – Nisam imao vremena za tulumarenje, jer sam uz "Fugitive Pieces" promovirao i film "Love Life" redateljice Marije Schrader koji je prikazan izvan konkurencije, a u međuvremenu sam se morao vratiti u Sofiju, gdje sam završavao snimanje trilera "The Code". Redateljica tog filma, Mimi Lederer, bila je divna: mijenjala je termine snimanja kako bih stigao na obje rimske projekcije. Primjerice, zadnju scenu sam snimio na aerodromu, a završili smo je baš kad sam se trebao ukrcati u zrakoplov za Rim.
Što ćete raditi kad se vratite kući u Los Angeles?
– Neću imati vremena za odmor, jer u LA-u počinjem snimati film "The Rack", koji je remake jednog španjolskog horora. Znam samo da je producent kompanija Sony, a tko je još u podjeli, saznat ću kad stignem na set.
Je li ovo najuspješnija godina u vašoj filmskoj karijeri? – To ćemo tek vidjeti. No, ove je godine sve super ispalo, mnoge stvari su se sretno poklopile, jer su svi filmovi u kojima imam glavne ili velike uloge – vrlo dobri. Pouzdao sam se u intuiciju i prihvatio ulogu u "Ljubavnom životu", iako sam u isto vrijeme mogao glumiti u mnogo većoj, holivudskoj produkciji. Posvađao sam se zbog toga sa svojim menadžerima koji su me uvjeravali da je moja odluka bez veze, da je "Ljubavni život" možda umjetnički vrijedan film, ali ga nitko neće vidjeti…, ukratko, da uludo trošim vrijeme i energiju. No, ostao sam pri svome i nisam pogriješio: moj je film dobio fantastične kritike i pred njim je svjetska distribucija.
Dosad još jedino niste dobili glavnu ulogu u holivudskoj produkciji: ima li šanse da se to dogodi? – Ne vjerujem. U A produkciji moj domet je tu gdje sam sad: najviše mogu računati s drugom ili trećom ulogom, a takve sam i dosad dobivao, primjerice, u "Svecu" i "Nemogućoj misiji 2".
Snimate filmove, vodite privatno kazalište na Brijunima, s Livijem Morosinom i njegovim bendom držite koncerte: otkuda crpite energiju? – Cijeli se život bavim sportom, no presudni su vjerojatno moji lički geni. Moj otac je navršio 94 godine, a u svojoj kuhinji još svaki dan vježba: rukama se osloni na dva elementa te, kao Miroslav Cerar na razboju, dvadeset puta podigne noge. To neki ne mogu niti u tridesetoj.
Kako se pripremate za ulogu djeda? – To je za mene događaj godine kojem se trenutačno najviše veselim. Složio sam si takav raspored da do kraja godine završim snimanje, te da potkraj prosinca, kad Lucija treba roditi, budem uz nju i njezinog supruga Filipa Gajića. Zapravo, svi ćemo biti uz nju: i moja supruga Lenka i naše kćeri Nina, Vanja i Mimi, koje su veoma uzbuđene što će postati tete.
Planirate li povratak u domovinu? – Lenka i ja razmišljamo o povratku u Zagreb jer sam u takvoj poziciji da mogu živjeti u Hrvatskoj i putovati na snimanja po svijetu. No, trenutačno se ne možemo maknuti iz Los Angelesa jer nam se ondje školuju kćeri: za dvije godine Nina kreće na koledž, za četiri Vanja, za šest Mimi… Sad sam svako ljeto dva mjeseca u Istri, gdje imamo kuću, ali to nije odmor, nego težak rad jer na Brijunima Lenka i ja radimo predstave s Teatrom Ulysses. Prava uživancija bi bila da mogu sa starim drugarima, ribarima Damirom Galetovićem sa Silbe i Tončijem Žuvanićem s Premude, svaki dan ići na more. Tako zamišljam svoju zasluženu mirovinu.
Ne bi li vam nedostajali snimanja, kazališta i koncerti? – Ja jedva čekam da pobjegnem od publike i osamim se. I dalje bih pisao, ali mi nastupi ne bi nedostajali.
Što sad pišete? – Upravo dovršavam knjigu "Green Card", koju će – kao i moju autobiografiju "Do posljednjeg daha" – objaviti Profil. To su moje američke uspomene, zapažanja o tamošnjom mentalitetu, ljudima, našim emigrantima koje susrećem… To je proza s okusom izbjeglištva, iako mene nitko nije otjerao, nego svojom voljom živim u Americi i snimam filmove. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da sam ondje u svojevrsnom egzilu jer mi nedostaju domovina, običaji, navike, ljudi…
Gdje je vaš dom? – Ondje gdje mi je obitelj, znači, u Los Angelesu. No, da su Lenka, Vanja, Mimi i Nina na Marsu, smatrao bih se – Marsijancem.
Družite li se u Los Angelesu sa slavnim kolegama? – Da. Lenka je neko vrijeme bila nerazdvojna s Umom Thurman pa nas je ona često posjećivala. Nedavno je kod nas bila Charlize Theron, s kojom sam lani snimio film "Bitka u Seattleu". Nismo se vidjeli sedam godina, od snimanja filma "Moćni Joe Young", no zapamtila je da sam joj tada obećao kako ću je pozvati doma na ribu. Održao sam obećanje, ali joj nisam ispržio ribu nego sam u našem vrtu za nju okrenuo janjca.
Od filmova koje ste snimili posljednjih godinu dana, koji vam je najdraži? – Glumački najuspješniji je sigurno "Ljubavni život", karakterno najbliži mi je Athos iz "Fugitive Pieces", a najveći uspjeh u kinima vjerojatno će doživjeti "Bitka u Seattleu". Još ga nisam pogledao, ali su za njim svi poludjeli: to je bio najprodavaniji film na festivalu u Torontu. U njemu igram Aleksandra Marića, sarajevskog doktora koji se priključuje organizaciji Liječnici bez granica: taj lik je trebao biti Šveđanin, ali sam ga ja, u dogovoru s redateljem Stuartom Towsendom, locirao u naše krajeve.
Osjećate li se zapostavljeno kad ste na setu s zvijezdama poput Charlize Theron ili Morganom Freemanom, čijim željama i mušicama cijela ekipa nastoji ugoditi? – Ne, jer ja i ne očekujem drukčiji status od onoga koji imam. Primjerice, Morgan Freeman svijetom putuje u svom privatnom zrakoplovu i ima toliko novca da si vjerojatno može priuštiti što god poželi, a ja sam, ipak, samo uspješan glumac.
Ne nedostaje vam privatni mlažnjak? – Ni govora! Moja sreća su Lenka, Danilo, Lucija, Nina, Vanja i Mimi. Da se svi potrpamo u zrakoplov, ne bi mi trebao mali mlažnjak nego novi airbus.
Kruno Petrinović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....