Naše žene mogu biti sretne

Za proslavu 30. rođendana, zagrebački bend Prljavo kazalište svojim će obožavateljima – isplaziti jezik. Dvanaest metara duga “jezičina” pružat će se s pozornice prema publici na svakom koncertu tijekom turneje Karlovačko live, koju su prljavci osmislili u povodu obljetnice svog osnutka. Turneja počinje 5. prosinca koncertom na splitskim Gripama, nastavlja se nastupima u Zadru, Rijeci, Osijeku, Širokom Brijegu, Novom Travniku i Karlovcu, a završava 17. siječnja na “domaćem terenu” – na otvorenju rukometne Arene u Zagrebu. Jezik proboden “zihericom”, zaštitni znak benda koji je 1977. u zagrebačkoj Dubravi okupio Jasenko Houra, osmislio je dizajner Mirko Ilić kao punk-parodiju na Rolling Stonese (i njihov jezik bez ziherice).

Crveni jezik krasio je naslovnicu njihova debitantskog albuma iz 1979., na kojem je još pjevao Davorin Bogović. Njega je nakon šest godina zamijenio Mladen Bodalec, također dečko iz Dubrave: uspješna suradnja i prijateljstvo danas 48-godišnjeg Jasenka Houre Jaje i Mladena Bodalca (koji će 8. prosinca proslaviti 50. rođendan) traje godinama, a obožavatelji ih zahvaljujući tome vide kao nezaustavljiv i najpoznatiji rock’n’roll tandem na domaćoj estradi.

Što prvo pomislite kad se popnete na pozornicu i pogledate publiku? Mladen: Osjetim uspjeh i zadovoljstvo što naša karijera tako dugo traje i što glazbu koju nosimo u sebi možemo podijeliti s publikom. Svako penjanje na pozornicu znači da smo ostvarili svoje životne snove. Jajo: Za razliku od Mladena, koji je frontmen i prvi kojeg publika primijeti, ja iz pozadine pratim gdje mi je bend i funkcionira li sve. Koncentriram se na svirku, a prvi dio koncerta se zaigram na gitari i uživam.

Koje su vam pjesme najdraže? Mladen: Na novom albumu “Tajno ime” je 14 pjesama i tri bonus pjesme, izašao je na CD-u i na dvostrukoj LP ploči. Poprilično mi je teško izdvojiti jednu pjesmu, možda “Da mogu ispočetka”, za koju smo nedavno snimili spot. A iz cijelog opusa – 150 pjesama koliko ih je do sada snimilo Prljavo kazalište – najdraža mi je “Mojoj majci”. Jajo: Meni je također najdraža “Mojoj majci”, a draga mi je i “Heroj ulice” – zbog toga jer je to prva lagana pjesma koju smo napravili, i zbog atmosfere u kojoj je nastala. Bila je noć, Marijan Brkić je svirao klavir, Tini Varga je uključivao magnetofon, a ja sam pokušavao pjevati.

Kojih biste pet ključnih trenutaka u karijeri izdvojili? Mladen: Dolazak u bend, snimanje ploče “Zaustavite zemlju” s pjesmama “Mojoj majci” i “Marina” i ostalima, putovanja i upoznavanje stranog svijeta: Kanade, Amerike i Australije, koncert na Trgu bana Jelačića 1989. te ovo najsvježije – novi album i turneja. Jajo: Prvi koncert 1978., za koji je bilo bitno da ga preživimo: stavili su nas da sviramo umjesto benda Crno-bijeli u Dubravi, prve snimke singlova “Televizori” i “Moj je otac bio u ratu”, odlazak u vojsku članova Kazališta i spoznaja da ostaješ bez benda, koncert na Jelačić placu i – završno – činjenica da je bend prešao granicu profesionalizma i počeo funkcionirati kao “dream team”.

Koji su vam trenuci u privatnom životu pritom bili najvažniji? Mladen: Prvo mi na pamet padaju djeca Karlo (11,5) i Rahela (6,5) koji su mi najveća sreća, potvrda i zadovoljstvo. Jajo: Dolazak iz Slavonije u zagrebačku Dubravu, četvrt koja mi je obilježila život, opstanak na cesti i učenje životne škole, završetak trećeg razreda srednje škole nakon što sam ga ponavljao, odrastanje, roditeljska ljubav, obitelj te savjeti prijatelja i mentora Žarka Dolinara.

Po čemu pamtite svoje upoznavanje? Mladen: Upoznao sam ga potkraj sedamdesetih u parku u Dubravi, gdje su igrali nogomet. Nekakav dečko je doviknuo: “Jajo, izbacili su te iz škole”, na što je on rekao: “Baš me briga”. Nisam mogao vjerovati da netko može biti tako ležeran. Bio sam obožavatelj Kazališta i išao sam na sve njihove koncerte: u Lapidarij, u malu dvoranu Doma sportova… Sjećam se da me jednom Jajo sreo pred Pravnim fakultetom i dobacio: “Ma ne priznam te koji prijepodne pišu u bilježnicu, a poslijepodne su rokeri”. Tih se riječi sjetim i dan danas. Jajo: Moj prijatelj Marijan Brkić mi je rekao da ima jedan bend, mislim da je bila Patrola, koji svira neke stvari Bad Companyja. Zanimalo me tko može otpjevati njihove pjesme pa sam poslušao Mladena na nekoj svirci. A iz kafića u koji smo zalazili poznavao sam i njegovog starijeg brata Ivana koji mi je rekao da njegov mlađi buraz dobro pjeva.

Promijene li se članovi benda kad su u blizini supruge i djeca? Mladen: Naše supruge znaju da žive s rokerima i da nas ne mogu strpati u neke građanske okvire. Sa suprugom Snježanom sam u braku 13 godina, zajedno smo gotovo dvadeset, i uvijek mi je velik oslonac i potpora u životu. Najvažniji joj je uspjeh benda i da sam sretan jer radim ono što volim. No, obitelj nas ne prati na nastupima, nema potrebe miješati privatno i poslovno. Jajo: I u kući i na sceni ja sam isti. Mama me davno savjetovala da s djecom mogu samo s ljubavlju, nikako na silu, i jedino to vrijedi u mom odnosu sa sinom Ivanom Brunom (14) te kćerima Mirjanom (13) i Dorom (9). A naše žene mogu biti sretne, jer smo mogli biti mornari pa nas ne bi vidjele pola godine. Ovako me supruga Dianne, s kojom sam u braku 15 godina, barem vidi u novinama i zna da sam živ i zdrav.

Gdje ste bili kad su vam se djeca rađala? Mladen: Kad se Karlo rađao, imali smo koncert u Münchenu, no zato sam bio u Zagrebu kad je Rahela dolazila na svijet. Nisam od hrabrih očeva koji bi prisustvovali porođaju, pa sam se vrzmao po gradu i taman kad sam parkirao ispred rodilišta, javili su mi da se malena rodila. Jajo: Sva moja djeca su rođena u Vinogradskoj bolnici, a kad se Ivan Bruno trebao roditi, moj me otac, inače liječnik, savjetovao da ne ulazim u rađaonicu jer da nije baš lijep prizor za oči. Onda sam želio prisustvovati porođaju kćeri Mirjane, zbog čega je medicinsko osoblje imalo sa mnom dosta problema: pozlilo mi je, umalo sam se onesvijestio, pa su me sestre vodile po bolnici i davale mi kekse i vodu. Kad se rađala najmlađa Dora, tako nešto više mi nije padalo na pamet.

Što suprugama obično darujete za bračne obljetnice? Mladen: Uvijek se sjetim neke sitnice, poput cvijeća ili parfema, a važniji datum od godišnjice braka je onaj kad smo se Snježana i ja upoznali, 3. veljače 1989., na dan svetog Blaža, zaštitnika grla i glasnica. Tada obično otiđemo na misu i potom na večeru. Jajo: U lipnju slavimo rođendane i godišnjicu braka pa onda napravimo veliku feštu. Tradicija je darovati cvijeće i još neku sitnicu.

Imate li neostvarenih želja? Mladen: Samo da bude zdravlja, mira i zadovoljstva. Jajo: Da nas Ćiro Blažević pozove u reprezentaciju, jer još možemo izgorjeti na terenu, barem kao veterani.

Marijana Marinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 726 ili se pretplatite na PDF izdanje.