Otkako je početkom devedesetih ušao u znanstvene vode, predsjednički kandidat Dragan Primorac (44) ima sve manje slobodnog vremena. Premda je kao sportaš (nekad je igrao u podmlatku Hajduka, bavio se atletikom, a u tae-kwon-dou je bio viceprvak države) naučio podnositi poraze, teško se miri što gubi bitku s brojnim obvezama. Osobito otkako su on i 35-godišnja supruga Jadranka postali roditelji: Lari je danas deset godina, a Matei osam i pol.
– Često moja dva anđelčića ne vidim danima: od kuće odem rano ujutro, dok one još spavaju, a vratim se na večer kad su već duboko usnule. Moja supruga doslovno drži sva četiri kuta kuće. Ne znam koja bi druga žena podnosila moje silno izbivanje, brinući se o svemu tako da nikome od nas ništa ne nedostaje – kaže Dragan Primorac, pedijatar, forenzičar i genetičar kojeg hrvatska javnost najviše pamti kao ministra znanosti, obrazovanja i sporta: na toj je funkciji proveo pet i pol godina, do srpnja ove godine.
Najsretniji je kad može biti sa svoje tri cure. Kako svi vole prirodu, obično odu na Sljeme ili u neki od zagrebačkih parkova. Bračnom paru Primorac danas je najdraži Zrinjevac, jer su za njega emotivno vezani: tu su se prvi put vidjeli, upoznali, tu su popili prvu kavu nakon koje su postali nerazdvojni. Bilo je to početkom lipnja, prije jedanaest godina. Diplomirana ekonomistica tada je bila pripravnica u Ministarstvu vanjskih poslova, u zgradi na Zrinjevcu, a Splićanin Dragan Primorac, koji je u to doba specijalizirao pedijatriju, onamo je došao u posjet prijatelju, njezinom kolegi, koji ih je i upoznao.
– Odmah sam je zapazio – njezine oči, stas, osjetio njezinu dušu. Odmah mi je dala do znanja da nema vremena za dečke jer joj je posao najvažniji, a pogotovo za Dalmatince folirante. Nisam odustajao – znao sam da je ona žena mog života. Zbog nje sam svako malo navraćao kod prijatelja. Ali ona nije popuštala i u jednom sam trenutku gotovo odustao. No, onda je proradila moja južnjačka upornost i nakon mjesec dana udvaranja nagovorio sam je na kavu u Lenuciju, kavani s druge strane Zrinjevca – otkriva Dragan Primorac, koji je nekoliko dana kasnije shvatio da je napokon uspio u misiji koja nije bila jednostavna.
– Vraćao sam se u Split i zamolio je da me odveze na aerodrom. Sjeli smo u auto i vozeći se pričali. Na raskršću kod Vjesnikovog nebodera prošla je kroz crveno. Iako smo, zapravo, bili u opasnosti, bio sam presretan što sam je uspio toliko zaokupiti da je zaboravila čak i na semafor.
Otada su nerazdvojni. Zaručili su se sedam mjeseci nakon prvog susreta, nekoliko dana prije Božića, a Jadranka je odabrala prsten od bijelog zlata sa sedam sitnih briljanata – za svaki mjesec po jedan. Vjenčali su se 30. siječnja 1999., i to u Splitu jer Draganov otac zbog uznapredovalog karcinoma nije mogao doći u Zagreb. U prvo su vrijeme zbog njegova posla živjeli između Splita i Zagreba, potom kod njezinih roditelja u Jastrebarskom, a onda su kupili prvo manji pa onda veći stan na zagrebačkoj Malešnici.
Prije četiri godine, nakon prodaje oba stana i uz pomoć kredita, preselili su se u stan na Pantovčaku. Jadranka Primorac brine se o kući i kćerima, a otkad je počela predsjednička kampanja i o tome kako će njihove djevojčice reagirati na napade protukandidata na njihovog tatu.
– Kad sam čula što je gospodin Vidošević rekao, ostala sam bez teksta. Optužba da moj suprug tuče žene, jednostavno je van pameti. S Draganom sam 11 godina i nikad ni od koga nisam čula tako nešto. Nikada nije digao ruku na mene, na djecu, ružno se ponio. Uistinu ne znam na koje je to žene gospodin Vidošević mislio. Njegova me izjava duboko povrijedila: imamo dvije kćeri i strahovala sam kako će one reagirati ako im netko u školi kaže: “Vaš tata tuče žene”. Stoga sam im objasnila da je i to, nažalost, dio predsjedničke kampanje, ali one prljave, kad protivnik ne zna što bi, pa udara “ispod pojasa”, izmišlja laži o protukandidatu – kaže Jadranka Primorac, koja sada radi kao konzultantica privatnog investitora na projektu zdravstvenog turizma. I ona i suprug posebno se raduju blagdanima. Na Badnjak su kod kuće, a na Božić posjećuju Jadrankine roditelje u Jastrebarskom.
– Moja punica – priča Dragan Primorac – pripremi puricu s mlincima i najmanje deset vrsta sitnih kolača, a zbog mene i božićni kruh. Najljepše mi je nakon ponoći, kad sve utihne, a ja uživam gledajući vatru u kaminu. Kćerkice su već naručile darove: društvene igre. Njih naručuju već nekoliko Božića zaredom. Jadranka i ja smo se pitali zašto, dok nam nije sinulo: kako mnogo radimo, to je način da nas “prisile” da smo s njima, da se svi zajedno igramo.
Snježana Dragojević Harapin
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom izdanju Glorije (br. 780) ili se pretplatite na PDF izdanje.
