Ne budite se sami u krevetu

Život me učio, ali i naučio, da ne budem previše sentimentalna, da ne prekapam po prošlosti, da ne čeprkam po onome što je iza mene, osim, dabome, ako želim na temelju proživljenog stvarati – budućnost. Znam da će se neki pitati što ja pod tim podrazumijevam, ali odmah moram reći da je svatko ima, bez obzira kakvu, da ona ne podliježe nikakvim vremenskim ograničenjima ni određenjima. Budućnost može net­ko doživljavati i tek kao jedan dan. Ovaj je uvod potreban da bi moji čitatelji mogli ra­zumjeti zašto o ovome uopće pišem. A povod mi, kao i uvijek, daju neki događaji iz života mojih prijatelja i znanaca. Rijetko kad i moj, osim kad se s nekim uspoređujem, ali ni tad ne volim da to zvuči kao “receptura za sretan život”. Možda će zvučati prepotentno, ali uvijek se tad os­jetim mnogo, mnogo mlađom nego što jesam. Nisam znala u početku da li da se smijem ili da bu­dem odrješita kad mi je neki dan došla u posjet prijateljica, podosta mlađa od mene, ali samo po go­dinama, i počela prostirati po stolu svoje stare fotografije. Najprije nisam znala zašto to čini dok nije počela svoju jadikovku. Srela je neki dan svoga bivšeg muža opet s novom žen­skom, dabome mlađom, i prošao je pored nje kao pokraj “turskog groblja”. Njezina rečenica uz svaku fotografiju u koju bi se zagledala, bila je: “Idiot!” – govorila je sama za sebe. Znajući kako su se rastali, što mu je ona u tim tre­nucima činila, nije me to uopće začudilo, iako sam ip­ak očekivala da bi mu kultura nalagala da je barem pozdravi. No, mora da se nečega bojao, čak nekih nje­zinih ekscesa, a to mu doista nije trebalo. I sad ono najvažnije – razgrćući te fotografije, činilo mi se da se prisjeća ipak onog lijepog iz te veze, a naglas govori ono što, zapravo, ne misli. Nekoliko puta dok su još bili zajedno, pokazivala bi mi te iste fotografije, ali sa sasvim drugačijom pričom. Govorila je o sreći, o ljubavi jednoj jedinoj. Sad je svaka bila tek sjećanje na nešto čega više nema i što se neće vratiti. I tad sam na kraju ipak rekla ono što sam mislila. “To je prošlost, Regina, ali ako te još boli, ako te fotografije vraćaju u dane kojih se iz bilo kojeg razloga ne želiš sjećati, sve to pobacaj. Uspomena se treba sjećati onako i na onaj način koji nam pomaže da se lakše snalazimo u životu i koji nam otvara neku drugačiju perspektivu. A ti s bivšim mužem toga nemaš. Ali, i samo još nešto – ako je on mogao naći tko zna već koju ženu, a ti živiš od tih bedastih požutjelih fo­tografija, onda si luda. Pobacaj sve to dok je još vrijeme i nađi neku “živu sliku” uza se. Još si u godinama da to i možeš. Za vezu nikad nije kasno i svaka dob traži svoje – drugačiji oblik i ponašanje. Slike iz davnine neka ostanu samo “pri­če iz davnine”. Ne znam je li to djelovalo na nju, ali više se nije pojavljivala s fotografijama, a kad sam je nakon nekog vremena vidjela kako ispija kavu na Trgu bana Jelačića s nekim sasvim pristojnim čovjekom, umislila sam si da sam je ipak prizemljila. Moja poruka svima koji su u sličnoj situaciji glasila bi jednako – sve što nas rastužuje, sve što nas vraća onamo odakle ste se jedva izvukli, bacajte od sebe – bez ikakve sentimentalnosti. Znam da je to lakše reći nego učiniti, ali ne treba se prepuštati ni opuštati! Razmišljajući o ovome, sjetila sam se nečega što je potvrdilo staru izreku – da su ljudi slični kad ih ne­što “pritisne”, ma gdje živjeli. Jednom sam šetala po Jeruzalemu, i na ulici ugledala hrpu raznih obiteljskih fotografija koje su djeca, ili unuci, pobacali jer im sigurno nisu značile ništa. Mene je to prenulo jer sam odmah shvatila da bi se i moje jednoga dana mogle naći na cesti. Ali ne za­to što me djeca ne vole, nego zato što njima nije zna­čajno ono što je meni. Moje uspomene nisu i nji­ho­ve, mo­ja sjećanja ne vežu se uz njihova. I valjda je i to bi­lo razlogom da sam, čim sam se vratila kući, napravila sama “čistku među fotografijama”. Moja je sreća što znam u određenom trenutku reći – dosta! Pročitala sam neposredno poslije toga u časopisu The Best članak prof. Brajana, s Medicinskog fakulteta u Chicagu, inače poznatog psihijatra, koji je napisao: “Promatranjem starih fotografija u porodičnom albumu većina ljudi oči­gledno postaje ponovno svjesna osjećaja za koje su vjerovali da su zaboravljeni. Pogotovo ih dirnu slike vezane uz one koji su im ne­kad značili sve, a sad ih više nema. Ili su umrli ili su ih ostavili na neki, kako je jednom jedna žena pri­mijetila, još teži način. Brajan je baš fotografije počeo rabiti u liječenju pacijenata. Preko njih saznaje što ih muči, što im opterećuje dušu i čini ih, zapravo, pacijentima. Tu isplivavaju us­pomene koje su potisnuli. A najuspješnije su one seanse kad je nazočan i netko s tih fotografija. Liječ­ni­ci su na taj način pomogli mnogima, pogotovo de­presivnima i dementnima. K ažu da je to i najbolje za zaustavljanje de­mentnosti jer gledajući fotografije, naviru uspomene iz mladih dana. Prof. dr. Steiner s Columbia univerziteta savjetuje da se drage fotografije urame i postave tako da ih se može gledati da bismo se sjetili lijepih trenutaka. Prof. Brajan napominje da zajedničko gledanje fotoalbuma može u lošem braku postići nevjerojatne učinke. Navodi primjer gledanja fotografija s medenog mjeseca. Kaže da je imao slučajeva da su neki nakon nekoliko seansi poželjeli da dođe i bračni partner koji im je bio ne samo dosadan nego čak i mrzak. U nekoliko slučajeva gdje više nije bilo nikakve nade, brak je op­stao. Takve fotografije mogu po­moći i kod rastave braka. Primjer, pak, za to je slučaj gdje je suprug bio na najboljem putu da ostavi ženu jer je tvrdio da ga ona nikad nije voljela, da ga, kad dođe kući, dočekuje sm­r­knuta lica i da mu se, zapravo, ni­ko ne veseli os­im njihova psa. Žena je opet tvrdila da on dolazi kući namrgođen, da se pozdravlja samo sa psom.Ona nije željela rastavu jer su imali troje djece, a počela ga je mrziti jer je predosjećala da on ima prijateljicu jer je seksualno prestao s njom živjeti, čak se preselio u dnevnu sobu. Odvjetnik joj je savjetovao da donese fotografije koje je ona ljubomorno čuvala s njihovog bračnog putovanja. I vidio je ono što je i očekivao – ljubav žene na sva­koj slici, čak i poslije, slike s rođenja djece, pa one zajedničke, cijele obitelji. Zahvaljujući tim fotografijama pomalo je isplivavalo na površinu ono što je bi­lo negdje duboko potisnuto – potreba da se ne kida ono što imaš jer i ne znaš što te poslije čeka. Naj­vje­ro­jatnije isto, ako ne i gore. Ne kažem da je to uvijek moguće, da su fotografije baš uvijek efikasne i svemoćne, ali kad su u pitanju životi, sve treba upotrijebiti da bismo se održali. Čo­vjek iz ove priče, kako je poslije priznao, godinama nije pogledao bračni album, i kad konačno jest, raznježio se. Vidio je na fotografijama, kako ih ja nazivam – iluzije, vidio je ono čega se jedino s radošću sjećao – ljubavi iz prvih dana. Poslije je pričao kako je u sadašnjim njezinim cr­tama lica pronalazio i ona nekadašnja. Počeo je či­niti ono što mu je bilo nezamislivo – istraživati i tra­žiti u braku ono što je mislio da bi opet mogao naći. Ili poje­d­nostavljeno rečeno – fotografije su ga nagnale da razmišlja, da se vrati opet u bračni krevet. Pa kad je to svima cilj, to vraćanje u bračni krevet, za­što mu ne posvećujemo veću pažnju, znam se pitati, ali i preporučiti onima koje to zanima – činite sve da on uvijek ostane privlačan i za vas i za vašeg partnera. A to ne stoji mnogo – možda malo nježnosti, paž­nje i najviše lukavosti. Postupite li tako, malo kad ćete u njemu biti sami. A ja tvrdim da je najteže buditi se sam u krevetu. Pa ma tko što rekao.