Ne mogu shvatiti Hrvate

Iako je u više od dvadeset godina karijere snimio šezdesetak filmova i dobio niz nagrada, Anthony LaPaglia je tek posljednjih godina postao slavan. Zahvaljujući ulozi detektiva Jacka Malonea u kriminalističkom serijalu “Bez traga”, koji se prikazuje i u Hrvatskoj, 49-godišnji australski glumac talijanskog podrijetla oživio je karijeru te je prije tri godine okrunio Zlatnim globusom za najboljeg glumca u dramskom serijalu.

No, svoj drugi početak LaPaglia nije doživio samo u poslu. Nakon što je u mladosti kratko bio oženjen glumicom Cherie Michan, 1994. je upoznao glumicu Giju Carrides, s kojom se poslije vjenčao i prije četiri godine dobio kćer Bridget. Kao što sam priznaje, očinstvo ga je smirilo, pa sad živi kao tipičan sredovječni muškarac, a jedina strast mu je nogomet.

Glumac je, naime, u mladosti bio golman u australskoj nogometnoj ligi, a taj mu je sport i danas više od hobija. Ne samo da redovito brani za amaterski nogometni klub Hollywood United već je i 15-postotni vlasnik vodećeg australskog kluba Sydney FC. Zato i ne čudi što je na početku intervjua, održanog u Rimu, kad je čuo da dolazimo iz Hrvatske, rekao kako poznaje mnogo australskih Hrvata te kako mu je bilo nevjerojatno koliko su bili povezani s domovinom.

– Mi Talijani smo pokušavali zanijekati svoje podrijetlo i postati Australcima, dok su se Hrvati pokušali uklopiti u australsko društvo, ali i sačuvati svoje korijene. Zato je dio nogometaša, koji je odrastao i sve o nogometu naučio u Australiji, otišao igrati za Hrvatsku, dok nijedan Talijan nije to napravio. Još to ne mogu shvatiti.

Kada ste prije šest godina počeli snimati serijal “Bez traga”, jeste li vjerovali da će postati toliko popularan? – Nakon što sam vidio pilot-epizodu, nazvao sam agenta i rekao mu da se počne raspitivati za nove uloge. Mislio sam da će se serijal prestati emitirati prije kraja prve sezone. To dovoljno govori o tome koliko sam dobar prognostičar. Čak i kada je postao hit, nisam mislio da će to dugo trajati, pogotovo nakon što su prošle sezone termin prikazivanja prebacili s četvrtka na nedjelju. Svi su se složili sa mnom, jer su mislili da smo uspješni samo zato što se emitiramo nakon serijala “CSI”. No, i s lošim novim terminom uspjeli smo se izboriti za odličnu gledanost. Zato sada govorimo da je “Bez traga” poput žohara: nikako ga se ne mogu otarasiti.

Je li vam žao što ste zbog tog serijala zapustili filmsku karijeru? – Nije. Kad sam ušao u četrdesete, prorijedio se izbor uloga koje su mi nudili. Kako nisam želio glumiti sporedne likove u beznačajnim visokobudžetnim filmovima, koji jedini mogu glumcu osigurati dobar honorar, uglavnom sam glumio u nezavisnim filmovima i u kazalištu, a tu nema previše novca. Tako sam se našao u situaciji da snimam pet do šest filmova godišnje kako bih preživio. Takav poslovni ritam počeo je utjecati na moj privatni život, pa kad je Gia ostala u drugom stanju, odlučio sam sagledati i druge opcije. Agent mi je poslao scenarije pet televizijskih serijala, a “Bez traga” mi se učinio najboljim.

Možda ste i ranije mogli postati televizijska zvijezda da ste prihvatili ulogu u “Obitelji Soprano”. Da se možete vratiti u prošlost, biste li sada donijeli drugačiju odluku? – Nikako, jer “Obitelj Soprano” ne bi bila toliko popularna da sam ja glumio Tonyja Soprana. James Gandolfini je idealan za tu ulogu i teško je zamisliti serijal bez njega. No, moram vas ispraviti: nisam odbio ulogu, nego je ona odlutala od mene. Naime, za “Obitelj Soprano” sam se zainteresirao nekoliko godina prije nego što je počelo snimanje. Scenarij Davida Chasea je neko vrijeme kružio po Los Angelesu, pa je tako došao i u moje ruke. Iako dotad nisam prihvaćao televizijske ponude, promijenio sam mišljenje nakon što sam pročitao scenarij. Povezao sam se s Chaseom, pa smo zajedno nudili “Obitelj Soprano” čelnicima TV mreže CBS. No, oni nisu bili zainteresirani. Nastavili smo tražiti producente, ali smo se u međuvremenu Chase i ja sve više razilazili u viđenju glavnog lika. Kad mi je Chase rekao da TV mreža HBO želi snimiti serijal, već sam bio prihvatio ulogu u jednoj kazališnoj predstavi. Igrom slučaja, kad smo tražili glumicu za tu predstavu, na kraju se izbor sveo na Edie Falco i još jednu glumicu. Obje su bile savršene, pa smo na kraju bacali novčić kako bismo odlučili koju ćemo angažirati. Falco je izgubila, pa joj je to kasnije omogućilo da se pridruži ekipi “Obitelji Soprano”.

Spomenuli ste da ste ulogu u serijalu “Bez traga”, među ostalim, prihvatili i zato što ste dobili kćer. Je li vam bilo teško prvi put postati roditelj u četrdesetima? – Nimalo. Ne bih bio dovoljno dobar roditelj da sam dobio dijete s 25 godina, poput moga oca. Tada jednostavno nisam bio spreman. Bridget se rodila kad su mi bile 43 godine i već sam bio prošao kroz burna razdoblja, pa sam imao dovoljno iskustva i strpljenja za odgoj djeteta. Volim i poštujem oca, ali sam drugačiji od njega kad je u pitanju odgoj: ne vjerujem u fizičko kažnjavanje i omalovažavanje djeteta.

Živite u Los Angelesu, odrasli ste u Australiji, a podrijetlom ste Talijan. Gdje najviše pripadate? – Mojoj kćeri su četiri godine i to je pitanje koje je sada najviše zanima. Često me pita: tata, tko smo mi? Iskreno govoreći, ne znam odgovor. Kad sam odrastao, otac je htio da se što bolje uklopim u australsko društvo, pa kod kuće uopće nismo razgovarali na talijanskom. Tih godina Australci su bili izuzetno netolerantni prema strancima, pa sam morao zaboraviti da sam Talijan ako sam želio uspjeti u Australiji. No, što sam stariji, sve me više kopka moja talijanska strana, pa ozbiljno razmišljam da se za nekoliko godina preselim u Rim. U Americi se čovjek mora ponašati kao morski pas ako želi uspjeti, a kad dosegne neki status, toliko naporno mora raditi da bi ga zadržao da nema nimalo vremena uživati u životu. Čini mi se da je u Italiji, pa i općenito u Europi, situacija drugačija. U Rimu zatvaraju dućane u jedan sat kako bi prodavači mogli na miru ručati, što bi se u Americi smatralo svetogrđem. Zato se želim preseliti s obitelji u Italiju, barem na jednu godinu, kako bih zajedno s kćeri naučio govoriti talijanski, uživao u životu i istražio svoje korijene.

Josip Jurčić