Ne živite bez ljubavi

Sretni su oni ljudi koji imaju u sebi unutarnju radost, za koje volimo reći da “zrače” jer im baš to “zračenje” daje poticaj da stvaraju, da žive, da se brane, pa i da napadaju – ako je to i kad je to potrebno. Ali, takve se čak rijetko i napada pa i nemaju potrebe “za obranom”.

Jer, tko će napadati borce, spremne vlastitim primjerom dokazati da je i nemoguće – moguće.

Zna se kad počinje ta “borba sa samim sobom i sa životom”, ali neodlučni su svi kad treba vidjeti “kad ona prestaje”, i prestaje li uopće.

Bez te unutarnje radosti, ili snage, čovjek brzo stari – govorio je Picasso i objasnio zašto su slikari, a i drugi umjetnici, dugovječni.

Tajna dugog života kod slikara je i u tome što rade do zadnjeg daha, što ne prihvaćaju “dane opuštanja” ili kako to neki vole nazivati – “zasluženog odmora”.

Čovjek se ne smije dovesti u situaciju da ne radi ništa, da pusti mozak “na pašu”. Jer želja i potreba za stvaranjem njihova je unutarnja hrana koja im ne dopušta nikakvo uljuljkavanje, a najmanje ono koje ih vodi u – starost. S druge, pak, strane, starost se ne bi trebala mjeriti brojkama od dana rođenja, nego ponašanjem, stavovima, znatiželjom, uključivanjem u društvo, sudjelovanjem u svemu što se oko nas zbiva. Jer, ono što imaju, uvjetno rečeno stari, nemaju mladi, a pitanje je čemu dati prednost. Mudri bi rekli svemu pomalo, a najviše – iskustvu.

Uostalom, postoji čitava znanost koja savjetuje kako “prebroditi” starost, što učiniti da ona ne bude bauk. I naoko se sve čini tako jednostavnim – raditi i stvarati.

Kažu da je i slavni Ticijan bio uz štafelaj i na domak svoje stote. Pa i naš slikar Mirko Rački, koji je umro u 103. godini života, radio je gotovo do stote.

Mora se vjerovati tim ljudima koji su govorili da za uspješnost u tom poslu nije dovoljan samo talent nego je potrebna i dobra fizička kondicija.

I ma kako na sve to gledali, ali čovjeka drže u dobrom raspoloženju, krepkom duhovnom i fizičkom zdravlju – samo rad i ljubav. To su dvije temeljne životne vrijednosti, to su dva osnovna motiva koja nas pokreću, koja od života stvaraju i ljepotu i istovremeno ozbiljnost. Onaj tko to ne shvati, a bome i ne prihvati, vrlo će se brzo naći na onoj stanici koju obično nazivamo – zadnjom.

Svi se zaljubljenici pozivaju i na Picassovu poznatu rečenicu da je “ljubav poticaj koji mu daje snagu da stvara i veselje da živi”.

No, bilo je i oponenata Picassu koji su govorili da nisu svi umjetnici i ne mogu se svi baviti umjetničkim kreativnostima. Pa, što je onda s “običnim smrtnicima” koji bi radili, ali ne znaju što, ali i onima koji nemaju prilike raditi ono što bi željeli. Jer, ne treba ni na što gledati idilično, kad život uopće nije takav.

Oni mudriji kažu da je važno da u svakom trenutku života pred sobom imamo neki cilj, da radimo ono što nas usrećuje, što nas drži, što ne da “tijelu da se umori, a duhu da zahiri”.

Toliko ima stvari koje pružaju mogućnost čovjeku da stvara, i unutrašnje snage, a time i veselja. To su oni prikriveni “motori” koji kao obrambeni mehanizmi čine život ljepšim, ali i smanjuju mogućnost da treće čovjekovo doba – bude tek dosadna starost.

Picassu, čovjeku čiji je život bio ispunjen ljubavlju i prema poslu i prema ženama, moramo vjerovati.

Nazivaju ga umjetnikom ljubavi i čovjekom umjetnosti. Za nj kažu, i oni koji ga vole kao umjetnika i koji su ga poštovali kao čovjeka, da je bio sretnik jer je spojio svoje dvije najveće ljubavi – slikao je i volio – žene.

Čini se da je to mnogim umjetnicima uspijevalo, muškarcima čak više nego ženama. Kad bi me netko pitao zašto je tomu tako, teško da bih mogla točno odgovoriti, osim što bih kao i mnogi povezivala to sa ženskom osjetljivošću, s rastrganošću radom na nekoliko frontova, ali i željom za perfekcionizmom.

Jedan uvaženi švicarski psihijatar na jednom je predavanju za laike to objasnio jednostavno:

“Žene kompliciraju ondje gdje ne bi trebale! Nisu uvijek sigurne što žele, ali sve bi dale da to postignu”.

Iako nismo taj tren uopće shvatile što taj čovjek govori, a kako se diskusija dalje razvijala, svakoj od nas bilo je sve jasnije da u svakoj toj rečenici, u određenom životnom razdoblju, svaka se od nas prepoznala. No, ja sam se tad sjetila još jedne velike žene, umjetnice, pa ma tko što mislio o njoj – Coco Chanel.

To što je taj čovjek tako jednostavno rekao, činilo mi se kao da govori imajući nju pred očima. Sjajna modna stilistica, “vlasnica” poznate rečenice – jednostavnost je elegancija – vladarica modnih pista ne samo u Francuskoj, sve je u životu, onom privatnom, činila da bude – nesretna. Zašto je tomu tako, nisam se samo ja pitala, mnogi njezini modni sljedbenici ne samo da su joj se čudili nego su je i žalili.

Jer, biti na tronu slave, vladati modnim svijetom, biti društven, ali na neki način plaćati to društvo, u najmanju je ruku nerazumno. To si nitko pametan ne smije dopustiti. Što je tu razumnu ženu natjeralo na tako nerazuman život? Ne mislim, dabome, pritom da se trebala pošto-poto udati i to za prvoga koji je naišao i koji ju je zaprosio, ali trebala je odabrati onoga s kim će, kad za to dođe vrijeme, provoditi dane koji su se razlikovali od onih u mlađim godinama.

Čak je jednom i nešto slično rekla – kako je poželjela ujutro se u krevetu probuditi uz nekoga tko bi volio njezino lice bez šminke i oči sa sve manje sjaja.

Ne može se reći da ta žena nije voljela, ili da nije bila voljena, ali činilo se da je u svakoj njezinoj vezi nešto nedostajalo. Od one njezine prve s nepoznatim susjedom, do druge sa starijim oženjenim čovjekom koja je trajala deset godina vidjelo se da ne misli onako kako bi svaka druga žena na njezinu mjestu.

Pa, čak kad bi joj znali prigovoriti kako se mogla vezati za nekoga tko je oženjen, i tko se nikad neće rastati, tek bi odmahnula rukom, i začudo, njezini zemljaci joj ništa ne bi zamjerali.

Ali, teško su se mirili s njezinim ostankom u Parizu za vrijeme okupacije, ali još više što je ljubovala s njemačkim oficirom. No, kad je netko Coco Chanel, i to se brzo možda ne zaboravlja, ali se oprašta.

Jer, kad žene netko “olakša” od “oklopa” steznika, kad ih odjene u vječnu malu “crnu haljinu”, kad ih

namiriše chanelom 5 – ipak se sve drugo stavlja u drugi plan.

Ljubila je i bila ljubavnica, odabrana je bila, ali je i sama odabirala. Darivana je bila, ali nije škrtarila ni ona kad joj je netko bio drag. I onda, valjda, zasićena takvim životom, ali vjerojatno prazna u duši, sve je ostavila i u 65. odlučila prekinuti s modom. Kupila si je veliko imanje s kućom koja je nalikovala na dvorac, i otišla živjeti bez briga. Rekla je da je “zaslužila odmor”. Ali, vrlo ju je brzo počela ubijati samoća.

Unatoč tomu što joj je kuća preko vikenda bila puna prijatelja i znanaca, kad bi svi otišli, u nju bi se uvukla – tjeskoba. Bila je toliko nesretna da nije znala što bi sama sa sobom. Bez posla, bez ljubavi, uvidjela je da ovako dalje ne može i nakon pet godina vratila se svom zvanju. Ponovno je otvorila svoju modnu kuću i posao je opet dobro krenuo.

Dokazala je da čovjek bez rada ne može. Ali nedostajalo je ono o čemu sam govorila na početku teksta i o čemu je stalno govorio Picasso – bez posla nekako, bez ljubavi nikako. Bilo je i sad muškaraca u njezinu životu, ali ništa što bi je na dulje usrećilo.

Varali su i nju muškarci, ali kad je zadnjega uhvatila sa svojom dvorkinjom, za njih u njezinu životu više nije bilo mjesta.

Ostao joj je, opet, samo posao.

Nije mogla biti samo s tim sretna, ali bila bi i nesretnija da nije tako. I zato uvijek govorim – posao da, ali samo s ljubavlju. To dvoje čini ženu sretnom, to joj pomaže da na starost ne gleda kao na zbir godina, nego kao dob u kojoj se može uživati.