Nisam konzervativna, rijetko sam ikada ikoga zbog nekog postupka kritizirala, a naslušala sam se i bila sam svjedokom svega i svačega u životu. Pokušala sam uvijek razumjeti, čak i ono što su drugi držali nerazumljivim, jer sam se vodila jednom jedinom mišlju – svatko ima pravo ne samo na život, nego i da si ga uredi onako kako on to želi.
Bilo bi čak i dosadno živjeti u okruženju koje bi bilo jednolično, s ljudima koji jedni druge oponašaju jer nemaju duha da si život učine drugačijim, a to često znači i bogatijim. A za to i nije potrebno tako mnogo – kako se to često misli.
No, uvijek bih se zamislila nad dvije stvari. A jednu, to otvoreno mogu reći, nikad do kraja nisam razumjela.
Bila sam kritična, da počnem s prvom, prema ženama koje su, udavši se za čovjeka s djecom, pokušale biti toj djeci majke, iako su oni imali živu biološku majku. Još sam, međutim, bila kritičnija prema onima koje bi bile prave “maćehe iz bajke”, koje bi tu djecu najradije izbrisale iz očeva života i tako “zavladale situacijom”, a zapravo – njime.
Ništa od toga nije dobro, ništa čak nije ni ljudski. I ništa nije za razumjeti!
Udavala sam se nekoliko puta, ali mogu reći, čak i kad sam tražila oca svojoj djeci, a bilo je trenutaka kad sam se i sama time zanosila – nisam ga našla. I, s ove točke gledišta danas, sve mi se to čini čudnim. No, svatko ima pravo na svoju iluziju. I tu žene, pa i muškarci, neki čak i u najboljoj namjeri, griješe. Ni od koga ne treba stvarati ono što on nije. Majka i otac su samo jedni.
Na žalost, tu se dešavaju i najveći problemi, tu najčešće stradaju oni koji ne bi ni smjeli ni trebali – djeca. Ali, o tome sam već nekoliko puta pisala, čak i upućivala, međutim, nitko ne može razbiti iluziju koja nastaje kad se sučele dvije intenzivne ljubavi, ona prema partneru i ona prema djeci. Premda je tu situacija manje-više poznata, premda su se time bavili i stručnjaci, toliko je toga još ostalo nejasno da sumnjam da će se ikad do kraja i razjasniti.
Jer, svaki par je priča za sebe, u svakom odnosu se uvijek desi nešto što pobrka “lončiće” i sve se opet vrati na početak, a najčešće u neki novi – nesporazum. Sreća je što u velikoj većini slučajeva i društvo vodi brigu o djeci pa se ipak rijetko dešava da moraju i intervenirati.
No, ima nešto što niti sam razumjela, niti sam se trudila da razumijem, ali niti sam to držala normalnim. To je druženje bivših i sadašnjih supruga, a sve u želji, vjerojatno, da se pokaže kako su obje našle – sreću.
I žene to, moram tako reći, čak i podržavaju, i ma kako željele istaknuti sigurnost nove veze, one zapravo skrivaju nesigurnost.
Kao da im je stalo da i bivšoj i cijelome svijetu pokažu kako im je suprug konačno sretan, kako je tek sad osjetio što je ljubav, a sve što je bilo prije njih, bilo je tek zavaravanje, pa i iluzija, koja se raspala jer se raspasti i morala. Žene se drži ljubomornijima od muškaraca, ali inzistiranje na tom druženju, začudo, više potječe od njih. I ma kako tome tražila razloga, pa i opravdanja, nisam ga našla. Osim, možda, ipak te nesigurnosti, traženja potvrde nečega čega nema, što bi se, uostalom, i najmanje trebalo tražiti u takvim odnosima.
Čak i kad su u bivšem braku rođena djeca, ni to nije razlog nekom baš velikom druženju, jer ta djeca imaju majku i oca, a svi drugi su tek tu, ako zaista zatreba, da se samo u nuždi uključe.
Slušala sam jednu ženu kako se hvali da je toliko sigurna u muža, i da joj uopće ne smeta što je prije nje bio oženjen jer, ona je shvatila, kad se nakratko družila s tom njegovom ženom, sada sretno udanom, kakav je bio prema njoj. S oduševljenjem je pričala kako kad se sretnu u gradu, popiju kavu, a jednom su i večerali zajedno. A posebno me iznenadio kraj te priče.
– Bilo nam je super. Zezale smo se, čula sam i ono što mi on ne bi rekao, a to je da je znala da istovremeno spava sa mnom i s njom. Čak joj je, navodno, i rekla da je ona uvijek u prednosti pred njom. Narod kaže – ono što bi pametnog rastužilo, tome se budala veseli. Baš sam tako protumačila ovu izjavu te bezrazložne hvalisavice.
Koliko je ovo druženje bilo “korisno”, najbolje pokazuje činjenica da ga je ta ista žena uhvatila kako tepa svojoj bivšoj na telefon i zakazuje joj sastanak.
Nisam bila toliko zlobna da joj kažem što sam čula, ali naći će se već netko tko ni tu priliku neće propustiti. I dobro bi bilo da joj kaže.
Mislim da je čak i nenormalno, da ne kažem i jednu težu riječ, uspostavljati veze ondje gdje one nemaju smisla, a ni ikakve koristi, osim pakosti i, možda, čak i neke želje za osvetom. A u tom slučaju može se to tumačiti i na drugačiji način – ja te još nisam preboljela, još si mi negdje u mislima, a možda i u srcu.
Svaka veza je priča za sebe, svaki brak, ma kakav on bio, ima toliko tajni, i onih najsitnijih, i onih koje to i nisu, da se one ne govore ama baš nikome, i ma u kakvim se okolnostima partneri rastali, one to ostaju zauvijek.
Možda se baš u tome ljubavničke veze razlikuju od svih ostalih. Ono što se dešava u krevetu, mora ostati tu, jer, drugačije ponašanje kazuje ne samo kakav je tko ljubavnik nego i kakav je čovjek. Meni nije padalo ni na pamet da se u životu ne samo upoznam nego i sretnem s nekim s kim je moj partner bio ili u braku ili u bilo kakvoj vezi. Jer, to mi se činilo neprirodnim.
A da mi se to i desilo, da nisam mogla čak ni izbjeći tko zna iz kojih razloga takav susret, sigurno bih se osjećala čudno, nespremno za bilo kakvu komunikaciju, a nema goreg od toga – biti s nekim, a ne znati s njim razgovarati.
Ja i dalje mislim da bi tu posla trebali imati psiholozi, da se tu krije nešto što meni nije jasno, ali i ne samo meni.
Znam samo jedan slučaj koji ne da razumijem, ali sam ga prihvatila, iako ne znam ni danas kako ti ljudi funkcioniraju.
Dva bračna para bili su susjedi. I druženje se pretvorilo u nešto više. Dvoje se zaljubilo i reklo otvoreno “svojima” što se desilo. Da bi sve ostalo “u kući”, ostavljeni su prihvatili tu činjenicu, i pristali da zamijene mjesta.
No, to nije dugo trajalo. Oni prvi su se istinski voljeli, a ovi drugi su se tek, kako sam ja rekla, “liječili”. A kad se zaljubljenicima rodilo i dijete, to je sve dobilo na još većoj težini. I ma kako pokušali spasiti što se spasiti dade, jedino je rješenje bilo – odseliti se što dalje jedni od drugih.
Živom čovjeku se svašta može desiti, ni nad čim se ne treba zgražavati, ali on mora sve učiniti da svoj život učini – dostojanstvenim.
Nisam ni danas sigurna da se dostojanstvo pokazuje družeći se s prošlošću. A sve što je iza nas, jest prošlost. Nju treba polako prekrivati – prašina.