Od zgođušnog dečka lijepog glasa iz TV showa Zvijezde pjevaju, u tri godine Luka Bulić pretvorio se u pravu radijsku zvijezdu koja svaki petak uveseljava slušatelje Antene Zagreb opjevavanjem aktualnih likova i događanja na poznate melodije. Posljednji su mu na tapetu bili predsjednički kandidati. Prozvao ih je 12 žigosanih, kao glazbena kulisa za njegov “obračun” s njima poslužila mu je pjesma Dina Dvornika i Borisa Novkovića, a promijenjeni refren “Malo ih je, al ih ima, nije važno, srušit će nam snove svima” isto se popodne pjevušio po cijelom Zagrebu.
Kad je nedavno čuo da u Novom Zagrebu neće biti vode devet dana, 29-godišnji diplomirani ekonomist, zabavljač, imitator i, nada se, buduća glazbena zvijezda, zavapio je u eter: “Dođi, topla vodo, nisam hobit Frodo, na nozi ćutim smrad…”. Na melodiju hita “Mrs. Robinson” Simona & Garfunkela opleo je i Željka Keruma, splitskog gradonačelnika koji stalno nešto poduzima – od gradnje vrtića do razvoda braka, a veza poduzetnika Josipa Radeljaka i glumice Dolores Lambaša inspirirala ga je za čak dvije izvedbe. “Emini” Ibrice Jusića udahnuo je morski “štih” i zapjevao: “Sinoć kad se vraćah nešto prije mraka, prođoh pokraj jahte starog Radeljaka. A tamo na jahti, gledajući more, s grudnjakom u ruci stajaše Dolores”. Stotinu tisuća slušatelja čulo je na YouTubeu nove riječi pjesme “My Name is Luca” i do suza se smijalo Lukinoj verziji: “My name is Dikan, na moru sam uslikan, pravi sam harambaša, sa mnom Dolly Lambaša”.
Slovencima je zajodlao “Mamma Miju”, o porezu je progovorio kroz “Macarenu”, a nije mogao izbjeći ni aferu Podravka spomenuvši Polančeca-Podravčeca. – Dosad nismo imali nikakvih neugodnih iskustava, a i nije nam namjera da bilo koga vrijeđamo. Nemamo problema ni s autorskim pravima jer je to što radimo parodija, uglazbljen smiješan tekst na neku aktualnu temu.
Uglavnom snimamo srijedom i četvrtkom i uvijek se osvrnemo na nešto što je taj tjedan bilo tema o kojoj se najviše govorilo. Hrvatska svaki tjedan iznjedri dovoljno stvari iz kojih se može napraviti nešto duhovito. Dapače, ponekad se i previše toga dogodi pa je teško odabrati. A kad neki hit zbog aktualnosti situacije ponovimo dva puta, kao primjerice pjesmu o mišjoj groznici, kravljem ludilu, ptičjoj i svinjskoj gripi, kažemo da imamo evergreen – objašnjava Luka Bulić, koji je dio ekipe Antene Zagreb već godinu i pol.
– Sve su to sjajni mladi ljudi, vrlo kreativni i uvijek dobro raspoloženi, tako da mi je veliki užitak s njima raditi – kaže Luka. – Na radiju sam svaki dan skoro osam sati, a vrlo često se naša druženja nastave i izvan studija. Nerijetko i u Lukinu stanu na Kajzerici. Iako još u kuhinji nema pećnice, uvijek na brzinu uspije pripremiti pizzu, špagete, odrezak s rižom i Uncle Bens umakom.
Mama i Ana – Sviđa mi se samački život, ali živjela moja mama stotinu godina. Svaki sam vikend kod roditelja i kao deva napunim svoju grbu da bih ostatak tjedna mogao preživjeti na sendvičima. Kako još nemam ni stroj za pranje rublja, mamu i tatu uvijek posjećujem s torbom punom prljavog veša. Rado posjetim i baku, koja je moja najvjernija obožavateljica. Baka prati sve što radim i veoma je ponosna na mene. Kad sam nedavno nastupio na Krapinskom festivalu, svi su me morali vidjeti u narodnoj nošnji. Imam i djevojku. Zove se Ana, apsolventica je i zajedno smo skoro godinu dana. Iako Luku Bulića svi doživljavaju kao komičara i imitatora koji najbolje “skida” Olivera Dragojevića, on bi volio pokazati i svoju drugu stranu. Nježnu, romantičnu, zanesenu.
– Moji idoli su Oliver Dragojević i Đorđe Balašević. Oliver mi je bio tema diplomskog rada: obradio sam ga kao brend i on to zna. Kad sam ga upoznao, nisam znao kamo bih sam sa sobom od nelagode. Balaševića nisam upoznao, ali znam sve njegove pjesme i bio sam na njegovu koncertu u “Kerempuhu”. Često se pitam zašto ja uopće pišem pjesme kad nikad neću biti u stanju napisati nešto ni približno toliko antologijski kao što su njegove balade. Kao kantautor, Luka će debitirati na Zagrebfestu. Otpjevat će svoju pjesmu “Konobar” koju je napisao prije tri godine, ali tek ju je ove godine poslao na festival.
– To nije razgovor s konobarom, već moj monolog u krčmi pred fajrunt: ja sjedim i pričam konobaru svoju ljubavnu priču. Kako vrijeme odmiče, ja sam sve dublje zagledan u čašicu i počinjem ga oslovljavati s majstore. Zatim mu se obraćam sa stari moj, a nakraju mu kažem – prijatelju. Ali mu ipak uspijem do kraja ispričati tu lijepu, ali tužnu priču.
Diana Šetka