Nenad Puhovski , sveučilišni profesor, filmski redatelj i umjetnički direktor festivala ZagrebDox, rođen prije 65 godina u Zagrebu, cijeli je život bio radoholičar i zbog toga često izbivao iz kuće, ali mu to nisu zamjerile tri najvažnije žene u njegovom životu – supruga Vesna te kćeri Tamara i Sena.
U čemu je tajna uspjeha ZagrebDoxa? – U mnogo dobrih glazbenih, političkih, putopisnih i osobnih dokumentaraca za svačiji ukus.
Koliko ste filmova pogledali pripremajući ovogodišnji festival? – Točno 1018. Svaki dan pogledam barem dva-tri filma, to mi je rutina još od studentskih dana. Da mi se uskrati to pravo na pet dana, sigurno bih zapao u apstinencijsku krizu.
Koliko gledatelja očekujete na ovogodišnjem festivalu? – Počeli smo sa šest tisuća gledatelja 2005. i lani stigli do dvadeset i pet tisuća, što je, čini mi se, naš maksimum. No, više od brojki veseli me što ljudi iz dvorana izlaze i pričaju o tome što su gledali. O čemu je govorio vaš prvi nagrađeni film, koji ste režirali kao 16-godišnjak? – U našem filmu “Bi večer, bi jutro, dan sedmi”, za koji smo prijatelj i ja na smotri u Varaždinu nagrađeni zelenim svilenim kišobranom, uspoređivali smo atmosferu na proštenju u Mariji Bistrici i rock-koncertu u Zagrebu.
Čemu želite naučiti svoje studente na ADU? – Najvažnije je da shvate da je u filmu osim estetike važna i etika, te maksimalna odgovornost prema sugovornicima pred kamerom.
Jeste li strog profesor? – Smatram se strogim i pravednim, ali sam i neprestano na raspolaganju studentima, s kojima pokušavam razviti neposrednu i dobru komunikaciju.
Tko vam je kupio prvu kameru? – Otac. Bila je to ruska kvarcna kamera bez refleksnog zuhera, što ukratko znači da njeno tražilo nije bilo sinkrono s objektivom, tako da nikad nisam mogao biti siguran što ulazi u kadar. S njom sam se uglavnom zezao, a ozbiljne stvari snimali smo s prijateljevom, znatno boljom kamerom iz Istočne Njemačke.
Kakav ste vi otac? – Sigurno sam mogao biti mnogo bolji, ali i mnogo gori. Najveći nedostatak mi je što sam zbog mnogo posla premalo vremena provodio s kćerima Tamarom i Senom, a najveća mi je nagrada što mi je kći jednom rekla kako je sa mnom i suprugom uvijek mogla o svemu razgovarati.
Kako ste upoznali suprugu? – Ugledao sam je na ulici dok se šetala sa svojom koker španijelkom Candy i upitao je mogu li im se pridružiti. Inače smo se godinama znali iz viđenja jer smo bili susjedi.
Što ste najluđe napravili zbog ljubavi? – Zbog jedne dame sam se prošvercao u Istočnu Njemačku bez valjane vize. Koje kućanske poslove ne podnosite? – Zapravo ih ne obavljam. Tu i tamo usisam i bacim smeće.
Čega mora biti u vašem hladnjaku ili smočnici? – Mlijeka i kruha, tim redom.
Kad ste posljednji put skuhali ručak i nakon toga oprali suđe? – Rijetko kuham, a još rjeđe perem posuđe.
Otkad nosite bradu? – Od 1968. U to vrijeme su brada i duga kosa bile jako moderne, a ja sam bradu pustio i zbog vrlo osjetljive kože lica.
Kad ste je posljednji put obrijali? – Na odsluženju vojnog roka. Kad me žena vidjela bez brade, sablaznila se i zaprijetila mi da će istog trenutka zatražiti razvod ako se ikad ponovno obrijem.
Kad ste posljednji put nosili odijelo i kravatu? – Prije nekoliko godina, na dodjeli nagrada Europske filmske akademije odjenuo sam smoking, koji sam nabavio u second hand trgovini u Engleskoj za pedeset funta. Iz vica sam ga odjenuo i na otvorenju ZagrebDoxa 2006.: neki posjetitelji mislili su da sam konobar i od mene naručivali sok. Inače sam čovjek jeansa, u njemu se najbolje osjećam.
Pamtite li svoje prve traperice? – Moje bijele levisice bile su hit hitova kad sam se u njima pojavio u Zagrebu: nabavio sam ih kao 12-godišnjak u Mödlingu kod Beča. Cijena im je bila paprena, ali su se isplatile.
Što smatrate najvažnijim izumom u povijesti 20. stoljeća? – Internet je svijet informacija i znanja svima učinio dostupnijim.
Kruno Petrinović