Neobičan život zvijezde hit-serije

Dok u TV serijalu “Lud, zbunjen, normalan” glumi jedinog “normalnog” člana obitelji Fazlinović, studenta medicine Damira, 28-godišnji sarajevski glumac Moamer Kasumović svjestan je da njegovu obiteljsku situaciju mnogi smatraju – nenormalnom. Rođen u Bijelom Polju 1981., u crnogorskom dijelu Sandžaka, Kasumović se kao 14-godišnjak preselio u Sarajevo gdje je 1996., neposredno nakon završetka opsade grada i rata u Bosni i Hercegovini, krenuo u Petu gimnaziju. Potom je završio studij glume i postao glumačka zvijezda, ali ni nakon 15 godina života i rada u Sarajevu – iako se za to zalažu strukovne udruge i kulturne institucije – ne može dobiti državljanstvo BiH.

Priča o njegovom dolasku u glavni grad susjedne države ne bi bila neobična da Moamer Kasumović nije ondje stigao – sam. Odnosno, da se u ranoj tinejdžerskoj dobi nije odvojio od roditelja, privatnih poduzetnika, koji su ostali u Bijelom Polju, a on je započeo samostalni život s godinu starijom sestrom Mirhom. U Sarajevu su im se nakon nekoliko godina pridružile još dvije sestre: Lejla, koja je od Moamera starija dvije godine, te Rejhana, od njega mlađa jedanaest godina, koja je u Sarajevu krenula u prvi razred osnovne škole.

– Obožavam svoje sestre, no Rejhana je moja mezimica: od njezine sedme godine joj kuham, spremam i pazim izvršava li redovito svoje školske obaveze – kaže Moamer Kasumović, koji je i u organizaciji Sarajevo film festivala, gdje radi kao koordinator natjecateljskog programa i desna ruka selektorice Elme Tataragić .

Kako sebi i drugima objašnjavate činjenicu da su vas roditelji 1996. sa sestrom poslali iz rodnog Bijelog Polja u srednju školu u razoreno Sarajevo? – Onima koji nas ne poznaju, to je, zapravo, teško objasniti, no nama ta roditeljska odluka nije bila neobična. Kad smo bili mali, svake ljetne i zimske praznike smo provodili u Sarajevu, gdje imamo mnogo rodbine i prijatelja. Možda je jedino neobično što su nas u Sarajevo poslali neposredno nakon rata, no meni se tada činilo logičnim da školovanje nastavim u velikom gradu. I sve je dobro ispalo, svatko od nas je postao svoj čovjek, pozavršavali smo škole, fakultete i sve je u najboljem redu.

Gdje živite u Sarajevu? – Prvo smo živjeli u tetkinoj kući na Vratniku, ali smo se dosad nekoliko puta selili, sve dok nismo našli stan koji nam odgovara.

Je li tetka u početku živjela s vama? – Ne, ona se bila preselila u svoj stan na Bistriku.

Od četrnaeste godine, dakle, živite sami? – Da. Dvije godine sam u Sarajevu bio sam s Mirhom, koja je godinu dana starija od mene, a dvije godine starija Lejla nam se pridružila pošto je maturirala u Crnoj Gori. Danas je udana i ima 2-godišnju kćerkicu Iman. Mirha je apsolventica na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta, a Rejhana, koja je u Sarajevu krenula u osnovnu školu, danas je učenica Druge gimnazije.

Kako su vam roditelji kao “zrelom 14-godišnjaku” objasnili svoju odluku? – Pitali su nas što mislimo o tome da školovanje nastavimo u Sarajevu, a ja sam se oduševio, jer sam oduvijek jedva čekao priliku da se maknem iz Bijelog Polja. S roditeljima smo vrlo povezani, oni su se uvijek trudili da nam omoguće sve što nas zanima i da nam ništa ne nedostaje. Nakon svega, vidi se da su pametno odlučili i da se odluka na kraju isplatila. Svatko od nas se pronašao, sretni smo i zadovoljni. Njihovu odluku mogu protumačiti jedino kao iskazivanje iznimnog povjerenja prema vlastitoj djeci, koje smo mi i opravdali.

Po čemu pamtite djetinjstvo u Bijelom Polju? – Po nesputanoj igri na otvorenom: neprestance smo bili vani, a tetka, profesorica tjelesnog odgoja, često nas je vodila na planinarenje. Sjećam se da smo na more išli poput čerge – pet obitelji s djecom, pa je uvijek bilo živo i veselo.

Od čega ste živjeli u Sarajevu? – Roditelji su nam slali novac i plaćali režije. Na svaki naš poziv, oni bi došli, pa nije Bijelo Polje nakraj svijeta, to su samo tri sata vožnje… No, Mirha i ja smo vrlo brzo shvatili da ne moramo baš za svaku glupost zvati mamu i tatu: recimo, kad nismo znali uključiti stroj za pranje rublja ili skuhati juhu. Metodom pokušaja i pogrešaka sve smo svladali, i rano sazreli. Nitko se ne može izvući od kućanskih poslova, točno se zna što su čije obaveze.

Koji je vama najdraži kućanski posao? – Obožavam kuhati.

Čime vam se bave roditelji? – Danas su oboje u mirovini i vode svoje ribogojilište. Inače, moja mama Vesna je bila ekonomistica u banci, a otac Mevludim je promijenio nekoliko tvrtki – dok početkom devedesetih nisu pokrenuli vlastiti biznis, u mjestašcu 12 kilometara od Bijelog Polja, gdje danas zajedno uživaju u svojoj kućici iz snova.

Koji su vam najvažniji savjet dali? – Budi dobar, pametan i plemenit.

Kako su vas prihvatili Sarajlije? – Divno. Mi smo vjerojatno imali više novca od prosječnog Sarajlije, pa smo se trudili ne isticati se. Znali smo što su proživjeli ti ljudi i kroz kakve patnje su prošli, pa se nismo željeli nametati. Kad sam stekao prijatelje, više nije bilo nikakvih problema.

Kad ste shvatili da želite postati glumac? – Iskreno, nikad nisam o tome ozbiljno razmišljao. Poslije gimnazije, koju sam završio s vrlo dobrim, upisao sam studij novinarstva. Na jesen sam se prijavio i na glumu, gdje sam ušao u uži izbor, iako me nitko nije pripremao za prijamni ispit. Čim sam osjetio atmosferu na Akademiji scenskih umjetnosti, znao sam da me jedino gluma zanima. Cijelu godinu samo sam čekao idući ispitni rok i pripremao se za njega.

Kako ste dobili ulogu u serijalu “Lud, zbunjen, normalan”? – Redatelj i scenarist su zaključili da sam kao stvoren za ulogu Damira Fazlinovića pa su me pozvali na probno snimanje. Kad sam čuo da će mi otac biti Senad Bašić , moj profesor s akademije, a djed legendarni Mustafa Nadarević , za mene nije bilo dileme trebam li prihvatiti ulogu.

Jeste li prvih dana snimanja imali tremu? – Imam je i danas, na kraju treće sezone. Prvih dana osjećao sam se kao malo dijete, činilo mi se da sam preko noći zaboravio sve što sam dotad naučio o glumi. U grlu sam stalno imao knedlu, a u društvu Mustafe Nadarevića i Senada Bašića nisam se usudio progovoriti: samo sam šutio i ponavljao svoje replike, u strahu da bi se zbog neke moje pogreške scene morale ponovno snimati. Njihovi savjeti bili su mi neprocjenjivi: svaka od 96 epizoda za mene je bila prava glumačka škola.

Što mislite, zašto je taj serijal tako uspješan? – Vrlo je zabavan, nepretenciozan, a istodobno vrlo aktualan. To je, vjerojatno, razlog zašto nas ljudi gledaju, razumiju i vole, i to na području od Slovenije do Makedonije.

Kako se osjećate kad se ugledate na televiziji? – Vrlo sam samokritičan. Ne tražim pogreške, ali svaku primijetim.

Tko su vaši najveći obožavatelji? – Sestre i roditelji.

Kako su vaši roditelji reagirali kad ste im priopćili da želite studirati glumu? – Poštovali su moju želju. Posebno me dirnulo kad mi je otac rekao da me on, prije nego na novinarstvu ili glumi, vidi na studiju filozofije. Očekivao sam razne reakcije, ali sigurno ne takvu.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Sve o Moameru Kasumoviću pročitajte u tjedniku Gloria (br. 793) ili se pretplatite na PDF izdanje .