Plivačica i najtrofejnija hrvatska paraolimpijka Ana Sršen uvijek je, pa čak i kad joj je dijagnosticiran rak kostiju te joj je amputirana noga, imala snage izdignuti se iznad svih nevolja i čista srca i zdrave glave nastaviti život kao da se ništa nije dogodilo. Nikada suzu nije pustila, nikada se nije žalila, nikada nije rekla da više ne može. Sve do prošle nedjelje. Dok nije čula stravičnu vijest da je njezin najmlađi brat Petar, njezin miljenik i najvjerniji navijač, poginuo u prometnoj nesreći nedaleko od Pomene, takoreći na kućnom pragu.
Suze
Nesreća koja se dogodila u noći na 23. srpnja šokirala je cijeli Mljet. Oko ponoći 15-godišnji Petar Sršen i njegov 14-godišnji rođak Antonio Kriste vraćali su se mopedom iz Pomene kući u Polače. No, stotinjak metara od Pomene, na jednom raskrižju, na njih je alfa romeom naletio njihov susjed Stjepan Nodilo, koji je dolazio iz smjera Polača. Tko je vozio moped, registriran na Petrovu sestru Gordanu, policija još nije uspjela doznati, ali nesretnoj obitelji Sršen to više uopće nije važno. Od udarca dječaci su pali s mopeda, a kako nisu imali kacige, zadobili su teške ozljede. Na mjesto nesreće ubrzo je stigla liječnička ekipa te policija i vatrogasci. Petar Sršen bio je u dubokoj komi. Liječnici su dali sve od sebe, ali tijekom transporta prema Dubrovniku zatajilo mu je srce, a reanimacija, na žalost, nije uspjela. Antonio Kriste zadobio je prijelome potkoljenice i natkoljenice, kontuziju glave, a zbog ozljeda kralježnice i unutarnjeg krvarenja, u utorak na večer i on je pao u komu. Po unesrećene dječake katamaran je stigao u 2.20 da bi ih prevezao do Dubrovnika, jer helikopter, koji je pozvan iz Divulja, noću, navodno, ne može sletjeti na Mljet.
U utorak, 24. srpnja, nešto poslije 17 sati, na groblju u Goveđarima, Ana Sršen u suzama se oprostila od svog voljenog brata. Uz nju su bili majka Stana, otac Božo, sestra Gordana, brat Ivan, suprug Boris Šušković, ali i svi stanovnici tog mjestašca koji su tragediju obitelji Sršen doživjeli kao vlastitu. Svoju tugu skupila je u samo dvije riječi – moj brat. I pustila da joj suze klize niz lice.
Napisala Tanja Vučičević Snimci: arhiva EPH i privatni album