Od četiri glavne glumice iz serijala “Seks i grad”, 51-godišnja Kim Cattrall najsličnija je svojem liku. I to ne samo zato što iza sebe ima tri propala braka i nekoliko ne baš sretnih ljubavnih veza, kao što je ona s bivšim kanadskim premijerom Pierreom Trudeauom, što je čini bliskom nezasitnoj Samanthi koja od monogamne veze bježi kao vrag od tamjana. Doduše, Cattrall je već četiri godine u vezi s kanadskim kuharom Alanom Wyseom, no, kako sama priznaje, ne žuri joj se ponovno u brak. S najstarijom od četiri prijateljice s Manhattana mnogo više je povezuje otvorenost u razgovoru. Pokazalo se to i za intervjua u prestižnom njujorškom hotelu Mandarin Oriental, kad je bez zadrške govorila o propalim brakovima, majčinstvu i ostalim osjetljivim temama. Doduše, i ona sama potencira sličnost sa Samanthom, pa je i na intervju došla u žarkozelenom kostimu, s golemim prstenom na ruci, sličnom onome što ga njezin lik nosi u filmu “Seks i grad”, koji se od četvrtka prikazuje u hrvatskim kinima.
Volite li i vi veliko prstenje kao i Samantha? – Pa, i ne baš. Ovaj prsten je posuđen. Svaki put kada dajem intervjue za “Seks i grad” imam osjećaj da moram odati počast Samanthi, pa sam se tako i danas odlučila za ovaj veliki prsten, koji je dizajnirao Allen Schwart, jer on odlično odražava njezinu osobnost. Na žalost, na kraju dana ga moram vratiti.
Kakav je osjećaj vratiti se “Seksu i gradu”? – Predivan, pogotovo što je meni to bio i povratak New Yorku. U posljednje četiri godine, koliko je prošlo otkad se serijal prestao snimati, uglavnom sam živjela u Londonu i u Kanadi, gdje sam i odrasla, pa sam bila i te kako uzbuđena što ću neko vrijeme ponovno živjeti u New Yorku i spavati u svojem krevetu.
Zašto se čekalo četiri godine na film? Jesu li vam ranije možda nudili premali honorar? – Ne, honorar nikad nije bio problem. Jednostavno je trebalo proći neko vrijeme da bi se gledatelji ponovno zaželjeli “Seksa i grada”. Iskreno govoreći, prije četiri godine nisam ni bila spremna za film. Serijal je završen, što je samo po sebi bilo teško prihvatiti, a također sam prolazila kroz brakorazvodnu parnicu. Kako sam tada zbog serijala bila zanimljiva medijima, počeli su pisati i o propasti moga braka. No, sve bih to izdržala da istodobno moj otac nije postao dementan, što je bio najteži udarac. Bili su mi to iznimno teški dani. U takvoj situaciji nisam mogla ni pomišljati na snimanje filma.
Kad ste onda shvatili da je došlo vrijeme za filmsku verziju “Seksa i grada”? – Nisam osoba koja se voli jadati pa kolegama nisam ni pričala kroz što sve prolazim. Kad je, pak, postalo najteže, odlučila sam otići iz Amerike. Imam rodbine i u Kanadi i u Engleskoj, gdje sam rođena, pa sam neko vrijeme boravila ondje. Bila sam u Engleskoj kada me je nazvao redatelj Michael Patrick King i rekao da će snimiti “Seks i grad”. Isprva ga nisam shvaćala ozbiljno, ali on je stalno ponavljao da je smislio dobru priču i da će mi poslati scenarij. Nisam bila spremna za film i doslovno sam drhtala kada sam prvi put uzela scenarij u ruke, ali nakon samo pet pročitanih stranica znala sam da će sve biti dobro, da smo ponovno na dobrom putu.
Jeste li zadovoljni tretmanom Samanthe u filmu? – Posljednji put kada smo vidjeli Samanthu borila se s kemoterapijom i gubila kosu, a njezin dečko Smith je obrijao glavu kako bi joj pokazao koliko je voli. Za nju je to bio poticaj da pokuša održati monogamnu vezu, ali bojim se da Samantha i monogamija nisu sinonimi. Nikada ne pristaje na polovna rješenja, a upravo zato je i volim. Ona kroz život uvijek ide punom brzinom, ali sa Smithom to nije lagano. Zbog njega se preselila u Los Angeles i ostavila prijateljice u New Yorku. Na kraju je ipak shvatila da voli Smitha, ali da mnogo više voli samu sebe.
Ne čini li vam se to malo presebično? – Čini mi se da smo mi žene programirane da uvijek budemo uz supruga i djecu, što može biti problem ako zaboravimo na sebe. Kada radite sve za druge, a ništa za sebe, onda počnete previše jesti, piti mnogo alkohola i na kraju poludite. Ako se ne brinete za sebe, potpuno ćete propasti. Samantha to odlično shvaća.
Biste li za sebe rekli da punom brzinom kročite kroz život? – U ljubavi svakako. Zato sam se i razvodila nekoliko puta. Moj drugi suprug, Andre Lyson, živio je u Njemačkoj, pa sam se i ja onamo preselila i pet godina živjela s njim. No, čim smo se vjenčali, oboje smo počeli dobivati sve bolje poslovne ponude i uskoro se uopće više nismo viđali. On je ostao u Njemačkoj, a ja sam uglavnom radila u Americi. Tada nije bilo e-maila i mobitela pa smo kontaktirali jedino telefonom, a to nije dovoljno da se održi vezu. I tek kada smo se razveli, shvatila sam da sam živjela u iluziji. Mislila sam da mogu biti superžena koja će uvijek biti uz muža, riješiti svaki problem i imati karijeru. No, to je nemoguće. Zauvijek pamtim što mi je mama rekla nakon razvoda: “Draga, mogla sam ti odmah reći da u vezama na daljinu srce uvijek jače kuca, ali za nekog drugog”.
Nakon tri razvoda, vjerujete li još u brak? – Sama se sebi čudim što nisam postala cinična. Ne osjećam potrebu da se još jednom udam. Svjesna sam da vjerojatno nikada neću imati djecu, ali sretna sam sa svojim životom. No, nikad ne reci nikad. I zato ako još jednom stupim u brak, u što čisto sumnjam, nadam se da će to biti zauvijek.
Može li “Seks i grad” pomoći ženama da prođu kroz krizna razdoblja u životu? – Serijal je odlično napravljen i doista je srušio neke tabue, ali ne daje sve odgovore na sva životna pitanja. Ovo je ipak holivudska zabava, čak i ako dolazi iz New Yorka. I kao takvu je treba shvatiti. Nema smisla mistificirati “Seks i grad”. No, isto tako ne treba zaboraviti na sve dobro što je serijal donio. Prije “Seksa i grada” bilo je nezamislivo kao glavni lik imati 40-godišnjakinju koja je nezasitna u seksu. Čak sam i ja isprva bila nesigurna mogu li odglumiti takav lik. Vidjela sam sve njezine seks-avanture i mislila kako je to nerealno, jer 40-godišnjakinje to ne rade. Trebalo mi je vremena da shvatim da seks nije povlastica 20-godišnjakinja. Zato mi je i drago što u filmu Samantha slavi 50. rođendan, govoreći kako ulazi u fantastično desetljeće. Ponosna sam što kao žena od pedeset i nešto sitno godina mogu glumiti takav lik.
Mislite li da na taj Samanthin optimizam utječe i to što je preboljela rak dojke? – Sigurno. Kada sam prvi put čula da će dobiti rak, mislila sam da bolest dolazi kao kazna zbog njezinog ponašanja. Žene sklone avanturama, pogotovo seksualnim, tijekom povijesti su redovito kamenovali ili na neki drugi način kažnjavali. Zbog svojeg grijeha one su morale umrijeti. Bojala sam se da je takav slučaj i sa Samanthom, da je rak dojke kazna za njezino slobodoumno ponašanje. Zato sam pitala Michaela Patricka Kinga, redatelja i scenarista serijala i filma, što namjerava postići tom bolešću, a on se samo nasmijao i rekao da ću biti sretna. I doista, kada sam pročitala scenarij za zadnju sezonu, vidjela sam da nismo raku pristupili na melodramatičan način, već s odlučnošću kakvu bi trebala imati svaka žena. Dobro, dobili smo tumor, nećemo plakati, već ćemo pronaći najboljeg doktora, pridržavati se njegovih uputa i pobijediti bolest. To je ono što volim kod Samanthe – kod nje nema samosažaljenja.
U filmu Faca oduševi Carrie izgradivši joj veći ormar u stanu. Koliko je velik vaš ormar? – Volim lijepu odjeću i imam je mnogo, ali surađujem i s udrugom Lighthouse International, koja pomaže osobama s poremećajem vida te za njih svake godine organiziram dražbu dizajnerske odjeće. Tako svake godine darujem neku haljinu koju sam nosila u serijalu. U ormaru stalno imam samo nekoliko komada odjeće do kojih mi je posebno stalo, a sve ostalo stalno mijenjam.
Koji su to ključni primjerci u vašem ormaru? – Obožavam Burberryjeve kostime, torbice Ferragamo i Diorove cipele. No, čak se i njih ponekad odreknem. Kada sam bila mlađa, nisam imala toliko novca te sam odjeću uglavnom posuđivala od sestre i čuvala sam je kao oči u glavi. No, sada napokon mogu bez problema kupiti što god želim, pa mi i nije žao oprostiti se od neke haljine ili cipela koje mi više ne trebaju. Usto imam i nećakinju koja nosi moj konfekcijski broj te me svako malo nazove i priupita je li mi nešto dosadilo od odjeće.
Pomažete li još neku dobrotvornu organizaciju? – Pomažem raznim humanitarnim organizacijama. Uglavnom su vezane uz zaštitu okoliša, za koje mi nije žao ni vremena, ni novca. No, važnije mi je to što sam nekoliko ljudi svojim primjerom navela da razmisle o zaštiti okoliša. Živim na Long Islandu, blizu mora, gdje ljudi često dolaze na plažu i iza sebe ostavljaju smeće. Ne mogu vam opisati kako plaža ponekad grozno izgleda. I zato, kada svi odu, znam uzeti veliku crnu vreću i pokupiti smeće. Ljudi me prepoznaju i pitaju zašto to radim, snimaju li me za neki časopis ili prosvjedujem protiv onečišćenja u svijetu. Mnogi se iznenade kad im odgovorim da jednostavno želim da susjedstvo ostane čisto te da bi se i oni trebali pridružiti.
Kada biste mogli glumiti neku drugu djevojku osim Samanthe, koga biste izabrali? – Ne mogu se vidjeti kao nijedna druga junakinja. Svaka žena u sebi ima malo Samanthe, Carrie, Charlotte i Mirande, i to je prava snaga “Seksa i grada”. Njih četiri zajedno čine savršenu ženu.
Josip Jurčić