Nikad neću prestati glumiti

Nakon više od dvadeset godina, Meryl Streep (58) i Robert Redford ponovno su zajedno u istom filmu, u “Jaganjci i lavovi”, koji se sad prikazuje i u Hrvatskoj. No, dok su prije zajedno glumili, u filmu “Moja Afrika”, sad su u različitim ulogama: Meryl Streep je pred kamerom, a Robert Redford iza nje, kao redatelj. U pozadini filma, u kojem glumi i Tom Cruise, pokazuje se kako rat utječe na živote mladih ljudi koji se zbog odluka političkih moćnika, donesenih u uredima, moraju izlagati opasnostima. Cruise glumi senatora Jaspera Irvinga koji vjeruje u opravdanost američkog rata protiv terora. On otkriva TV novinarki Janine Roth (glumi je Meryl Streep) novu akciju protiv ustanika u Afganistanu. U međuvremenu, dva mladića se prijavljuju u vojsku jer žele služiti svojoj zemlji, pa ih nakon obuke šalju u opasnu misiju u snijegom prekrivene planine, tisuće kilometara daleko od njihovih domova. Istodobno, na sveučilištu na Zapadnoj obali, koje su oba mladića pohađala, cinični, nekad idealistični profesor dr. Malley (njega glumi Redford), okreće leđa znanosti i počinje se opijati i ganjati žene.

Meryl Streep (58) rođena je u gradiću Summit u New Jerseyu, a glumu je studirala na sveučilištu Yale. Prvu veću ulogu dobila je u filmu “Julia” 1977., a sljedeće je godine bila nominirana za Oscara za ulogu u filmu “Lovac na jelene” – ostvarivši poslije nevjerojatan niz od 14 nominacija, od kojih je posljednja bila za film “Vrag nosi Pradu”. Dvaput je osvojila Oscara – za “Kramer protiv Kramera” 1980. i “Sofijin izbor” 1983. Drugi poznati filmovi u kojima je glumila su “Ženska francuskog poručnika”, “Silkwood”, “Ironweed”, “Mostovi okruga Madison”, “Sati”…

Udana je za kipara Donalda Gummera i s njim ima četvero djece. U filmu “Evening” s njom je glumila i njezina kći Mamie.

Čega se sjećate sa snimanja filma “Moja Afrika”? – Najbolje se sjećam dana kad mi je Robert Redford prao kosu, i kako sam željela da ponavljamo tu scenu kako bi to ponovno učinio.

Je li snimanje u Africi bilo naporno? – Ne, bilo je to divno, magično iskustvo. Živjeli smo šest mjeseci u Africi jer su se tada filmovi snimali dugo i temeljito. Danas je sve mnogo brže.

Jeste li ostali u kontaktu s Redfordom poslije snimanja? – Da, jer smo zajedno radili za organizaciju koja se brine za očuvanje prirodnih resursa The Natural Resources Defence Council.

Dakle, dijelite s njim brigu za okoliš? – Apsolutno. Mnogo više smo komunicirali zbog ekologije nego zbog filmova.

Kako ste dobili ulogu u filmu “Jaganjci i lavovi”? – Glumcima uvijek lažu da žele baš njih za neku ulogu. Meni su rekli da sam prva dobila scenarij i vjerovala sam im, dok me nije nazvao moj agent i rekao mi da je scenarij već neko vrijeme u optjecaju, ali neka ga svejedno pročitam jer je Redford navodno zainteresiran za njega.

Film opisuje i kako mediji utječu na ljude. Budući da glumite novinarku, jeste li istraživali svijet novinarstva? – Smatram se ovisnicom o vijestima, no nisam shvaćala zašto su svi novinari, pa čak i oni za koje mislim da su vrlo savjesni, odbacili svoj skepticizam i na neki način podržali rat u Iraku. Samo su rijetki od početka bili protiv toga rata, no nitko ih nije želio slušati jer se na neki način smatralo da ti kritičari ne prihvaćaju istinu. A ja sam oduvijek mislila da su političari ljudi koji moraju slušati suprotna mišljenja kako bi donijeli pravilnu odluku. Toga nije bilo kad je Amerika ušla u rat u Iraku. Uloga novinara je da diže glas i postavlja pitanja, koliko god ona bila neugodna. Ni toga nije bilo, barem u željenoj mjeri. Tako sam shvaćala svoj lik u filmu, zbog kojeg sam počela dublje promišljati o tome što može spriječiti neku imalo sumnjičavu osobu da ne ustane i kaže: “Čekajte malo! Nije baš sve onako kako se čini.”

Jesu li “Jaganjci i lavovi” politički film? – Na neki način, sve je politika. I komedija ima političku težinu ako skreće pozornost javnosti s drugih problema. Svaki naš izbor je gotovo i politički. Barem ja tako mislim. Sve što učinimo, ili ne učinimo, ostavlja neki trag na svijetu. Jednostavno je tako. Mislim da će se film nekima učiniti previše surov, ali je odgovoran jer pokazuje uvjerljive i točne argumenta za obje strane. Na žalost, živimo u svijetu u kojem ljudi samo viču jedni na druge.

Mislite li da filmovi imaju moralnu obvezu da se pozabave takvim temama, poput neke vrste foruma koji će potaknuti na raspravu? – Nisam sigurna. Kinematografija je skup individualaca i svatko mora za sebe odlučiti je li važno govoriti o takvim problemima. No, moram odati priznanje filmskoj kući koja je financirala takav film. Meni je važno što sam uključena u ovaj projekt jer će, mislim, i za 30 godina biti prilično vjeran dokument o onome što se događalo 2007.

Tom Cruise nije imao laganu ulogu. Kakav je bio u filmu? – Nije lako glumiti njegovu ulogu jer političari moraju istodobno biti karizmatične osobe i moraju strastveno braniti svoje stavove. Kod njih nema mjesta slabostima i nijansama. Srećom, Tom ima dobru poziciju u Hollywoodu, kakvu ima malo drugih glumaca. Možda samo Arnold Schwarzenegger ima takvu moć poput njega. On nije samo glumac, nego i biznismen kojeg poštuju u hijerarhijama moći u Los Angelesu i u New Yorku. On sve to razumije i svim pregovorima prilazi s toliko privlačnim optimizmom. Taj osjećaj sigurnosti, snage i vjere da je sve moguće, te kvalitete imaju veliki lideri, barem u Americi. No, malo koji glumac može ih tako uvjerljivo pokazati.

A je li vam bilo neobično raditi s Redfordom kao redateljem? – Uglavnom smo se borili sa scenarijem, pokušavali smo ga skratiti jer je bio predugačak. Stoga smo mnoge ideje morali reducirati na osnove, a da sve zvuči logično, razumljivo i povezano. Nije bilo lako. Robert se stalno hrvao sa scenaristom Matthewom Carnahanom. Na snimanju je, pak, više vremena provodio s Tomom nego sa mnom jer je Tomov lik nešto važniji. Meni bi samo govorio “To je bilo dobro, Meryl” i onda bi se ponovno okrenuo Tomu. Čak sam bila i pomalo ljubomorna.

Posljednjih godina snimate mnogo filmova. Uživate li i sad na snimanjima kao i kad ste bili mlađi? – Uživam. Kad sam navršila 40 godina, mislila sam da je moje vrijeme prošlo, pa mi je sad uzbudljivo jer i dalje snimam.

Zar zaista tako razmišljate? – Naravno. Ima mnogo razloga za to. Za početak, ne dobivam mnogo zanimljivih scenarija, možda jedan godišnje. No, čini mi se da se sad stvari mijenjaju nabolje.

Kako to objašnjavate? – Vjerojatno ima više žena na raznim funkcijama u filmskim kućama. Možda one ne daju zeleno svjetlo filmskim projektima, ali ih mogu potaknuti, pogurati, obrazlagati šefovima… Filmovi su ionako samo projekcija maštanja ljudi koji plaćaju ulaznicu da bi ih pogledali. Godinama su se zasnivali na maštanjima muškaraca, no sad ima i žena koje mogu reći: “Gle, ova glumica je seksi i u četrdesetoj” ili “nju se isplati saslušati ili pogledati”. Prije 20 godina to je bilo nečuveno.

Dakle, kad sve rezimiramo, možemo li reći da u ovom razdoblju u karijeri uživate u glumi više nego ikad prije? – Osjećam se sretnom i zadovoljnom što i dalje glumim. Svaki glumac koji dobiva uloge reći će vam isto. Pomaže i to što sam glumila u dobrim filmovima. Ne znam zašto, možda zbog puke sreće. No, kao što je moja majka govorila – poklonjenom konju ne gledaju se zubi. I dalje osjećam isto uzbuđenje kad počinjem snimati novi film kao i u mladosti. Osjećam se odlično i željela bih da nikad ne moram prestati.

Jenny Marshall

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ukoliko želite saznati više, pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 677 ili se pretplatite na PDF izdanje.