Nikad neću u mirovinu

Otkad glumi senilnog partizana i vječnog komunista Božu Hajduka u serijalu “Najbolje godine” na Novoj TV, 64-godišnji zagrebački glumac Žarko Potočnjak od prijatelja dobiva neobične darove: upaljače s likom druga Tita i spomenice iz Drugog svjetskog rata.

No, još je zanimljiviji podatak da se pred kamerama pojavljuje sa svojom bivšom suprugom, 54-godišnjom glumicom Asjom Jovanović, koja glumi – njegovu snahu Danicu. Žarko i Asja u braku su bili 18 godina i imaju 25-godišnju kćer Mirnu, a razveli su se potkraj 2002., bez skandala.

Je li vam neobično glumiti s bivšom suprugom? – Nije, mi smo već probili led ovo ljeto glumeći zajedno u histrionskoj predstavi “Legenda o svetom Muhlu”: ja sam bio pošteni fra Anđelko, a Asja seljanka zaljubljena u mene. Ona je odlična glumica i zadovoljstvo je raditi s njom. Dok snimamo “Najbolje godine”, znamo se šaliti na račun našeg braka. Tako se Asja u jednoj sceni morala jako derati, a ja sam to komentirao riječima: “Vidite, ovako je meni bilo gotovo 20 godina”. I Asja se zna tako našaliti na moj račun. Među nama nema više nikakve gorčine. Smatram da dvoje ljudi koji imaju zajedničko dijete moraju moći i nakon razvoda normalno komunicirati. Naša Mirna važnija je od svega.

Vaša se bivša supruga nakon razvoda potpuno povukla iz javnog života, a i glumila je sve manje: jeste li je vi nagovorili da prihvati ulogu u sapunici? – Ne, ona svoje glumačke odluke donosi sama. Najprije sam ja dobio ulogu Bože Hajduka, a onda me kolega iz produkcije pitao bi li mi smetalo da Asja glumi moju snahu. Na to sam se tako slatko nasmijao da se počeo ispričavati što me uopće tako nešto pitao.

Dajete li vi njoj ili ona vama glumačke savjete? – Asja mi je uvijek bila od velike pomoći – odličan je kritičar. Često sam je zvao da pogleda nekoliko zadnjih proba pred premijeru jer se dogodi da redatelj ne vidi neke detalje koje treba popraviti u predstavi. Njezini savjeti uvijek su bili kvalitetni i u pravilu bih ih poslušao.

Je li istina da ste u mladosti bili toliko zaljubljeni u Asju da ste je godinu dana “ganjali” po cijeloj bivšoj državi dok je niste osvojili? – Da, bio sam jako zaljubljen. Asja je zbog obitelji zapostavila karijeru: mnogo više od mene brinula se o kćeri i kući. Njezin glumački potencijal zbog toga nije realiziran onoliko koliko je mogao biti. Osjećam li zbog toga danas krivnju? Ne, to je, na žalost, život – nekad dobar, a nekad loš.

Zašto ste se uopće razveli? – Teško je to reći. Kad partneri više ne inspiriraju jedno drugo i odnos upadne u kolotečinu, dolazi do nezadovoljstva. Ako par nema snage pronaći impulse koji bi obogatili taj odnos, jasno je da stvar ide prema kraju.

Jeste li se razveli prijateljski? – Rastajati se ne može prijateljski, to se može samo pristojno ili nepristojno. Najpristojnije je da uzmete zajedničkog odvjetnika, s njim se dogovorite o podjeli imovine i on cijelu sudsku proceduru obavi umjesto vas.

Kakav odnos imate s kćeri? – Mirna ne voli da o njoj govorim u intervjuima. U odličnim smo odnosima. Jako se ponosim svojom kćeri, koja upravo završava studij informatike na PMF-u.

Postali ste samac u 56. godini: je li vam bilo teško organizirati život? – Najteže mi je bilo s kuhanjem. Dotad sam bio naviknut da me svaki dan doma čekaju ručak i večera i ništa nisam znao skuhati. U međuvremenu sam naučio ispeći jaja i odrezak na naglo. No, i danas se najviše hranim po restoranima.

Koliko vam je vremena trebalo da prebolite razvod? – Šest ili sedam mjeseci nakon razvoda teško sam obolio i završio na operaciji. Oporavak je bio težak, a prebrođujući tu bolest, prebolio sam i razvod. Cijelo to vrijeme uz mene je bila kći. Srećom, sve je dobro završilo i danas nemam većih posljedica, osim što se ne smijem previše naprezati. Od okorjelog pušača, koji je dnevno pušio dvije kutije cigareta, postao sam nepušač. Također, otada ne pijem alkohol. Nakon bolesti, osjećao sam se kao da sam se drugi put rodio. Uživao sam u poslu, mnogo izlazio s društvom…

U to su vas vrijeme povezivali s raznim ženama, javnosti uglavnom nepoznatima. Kakav je trenutačno vaš ljubavni život? – U vezi sam, ali pošto je gospođica nepoznata široj javnosti, neka tako i ostane. Ako naiđete na pravu osobu, biste li bili spremni ponovno uploviti u bračnu luku? – Nikad više. Tih 18 godina braka bile su uglavnom lijepe godine i sumnjam da se tako nešto više može ponoviti. Osim toga, katolik sam i s Asjom sam se vjenčao u crkvi, pa se više ne mogu ženiti.

U “Najboljim godinama” ne glumite katolika, nego starog partizana koji je izgubio vezu sa stvarnošću. Na čijoj je strani bila vaša obitelj u vrijeme Drugog svjetskog rata? – I otac Žarko i majka Erminija bili su u partizanima. Dogodilo se to ovako: tata je bio mladi pravnik, ali je, kako bi prehranio obitelj, radio kao prometnik na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru. Jednom prilikom čitao je knjigu i nije pomaknuo skretnicu na vrijeme, što je dovelo do sudara dvaju njemačkih vlakova. Nakon toga mu je jedino preostalo pobjeći u partizane. Kako je bio srčani bolesnik i nije mogao u borbu, postavili su ga za direktora prve željezničke škole na oslobođenom teritoriju. Tražeći učitelje za tu školu, pokraj Pakraca je naišao na zgodnu seosku učiteljicu. Bila je to moja mama, koja mu se uskoro pridružila u partizanima.

Čega se najradije sjećate iz djetinjstva? – Odrastao sam na zagrebačkom Trnju, tukao se, bio sam pravi fakin. S druge strane, majka me, kao jedinca, prilično razmazila. Zahvaljujući djedu, koji je živio u Šibeniku, zavolio sam more i brodove. Svakog ljeta sam u brodogradilištu pored Šibenika izučavao taj zanat i bio uvjeren da ću jednom i sam graditi brodove. Čak sam i upisao studij brodogradnje, koji sam prekinuo na trećoj godini – zbog glume. Da nisam glumac, sigurno bih bio inženjer brodogradnje i svim se srcem borio za naša brodogradilišta.

Kakvi ste bili kao mladić? – U Teatar ITD dolazio sam s crnim rukavicama preko kojih sam nosio prstenje, prvi sam nosio traperice s bijelom košuljom i kožnom kravatom, što je za ono doba bio prilično avangardno. Dečki iz moje generacije na Akademiji dramske umjetnosti bili su poznati po osvajanju djevojaka, u čemu je prednjačio Darko Ćurdo, danas, nažalost, pokojni. Bilo je posve normalno da nakon dva-tri gemišta on, Enes Kišević, Mile Rupčić ili ja skočimo na stol u Kavkazu i recitiramo Ujevića, Matoša, Vidrića, Cesarića… Živjeli smo prilično boemski i djevojke su jako željele biti u našem društvu.

Kristinka Šćavina

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Sve o glumcu Žarku Potočnjaku pročitajte u novom broju tjednika Gloria br.773