Noću ustajem i pričam s njim

Mjesec i pol dana nakon smrti Toše Proeskog, njegova menadžerica Ljiljana Petrović (49) samo je sjena žene kakva je bila do onog kobnog jutra, 16. listopada, kad je na autocesti nedaleko od Nove Gradiške naprasno prekinut život njena štićenika – najveće estradne zvijezde na prostorima bivše države. Svjesna vrijednosti glasa 26-godišnjeg “makedonskog slavuja” bila je čvrsta, odrešita, energična, nasmijana i uvijek spremna na šalu. Bilo joj je važno da bude dotjerana. Sada ne izlazi iz crnine koja dodatno naglašava koliko je omršavjela. Sitna i pogurena, djeluje kao da se prepolovila. Osim do Kruševa, liječnika i policije gdje je išla podići tužbe zbog objeda koje su u danima medijske šutnje izlazile na njen račun, nije izlazila iz svog doma u skopskom naselju Zlokućani. Taj novi, elitni dio makedonske metropole, podignut je na mjestu gdje su prije nekoliko godina bile njive, a najraskošniji kompleks u njegovu sastavu je Sveti Jovan. Građevina u obliku potkove, u kojoj stanuje desetak obitelji bogatih poduzetnika, ima vlastito jezero s vodenim kaskadama te lijepo uređen vrt. U Tošinu dvoetažnom stanu na prvom katu posljednjih 40 dana gori svijetlo. Da se ono upali i ne gasi tražila je Ljiljana Petrović, zbog pravoslavnih običaja, ali je to učinila i zbog sebe: da iz svog stana u prizemlju, dijagonalno od Tošinog, gleda svijetlo i sebe zavarava da je on u njemu. , Prošli petak, 23. studenog, sjela je u kombi u kojem se donedavno vozio Tošin bend i na skopski aerodrom došla po njegove najbolje prijatelje s estrade, koji su došli na parastos – da obilježe 40. dan od Tošine smrti. S njom su kombijem prema Kruševu krenuli zagrebačka pjevačica i glumica Antonija Šola s dečkom Lukom Čičinom Šainom, glazbeni producent Miroslav Popović-Popaj i njegova supruga Snježana, Petra Crnetić, vlasnica studija Red Light u kojemu je Toše snimio većinu svojih materijala te Nina Sever, direktorica slovenske koncertne agencije Reflektor. Zbog zdravstvenih problema nije mogao doći samo skladatelj Miroslav Rus, koji je uz ispriku Tošinim roditeljima poslao od Toše naručenu pjesmu o Kruševu, dok je producent Nikša Bratoš zbog obveza u Londonu u Makedoniju stigao u ponedjeljak. Ljiljana Petrović svoje je goste redom izgrlila i izljubila, a na njihove riječi utjehe kazala: “Svaka je moja suza tonu teška, ali ne brinite, dići ću se kao feniks.”

Što posljednje pamtite prije trenutka sudara? – Toše je spavao na spuštenom sjedištu suvozača, a ja sam iza njega ležala bočno, s njegovom kožnom jaknom pod glavom. Naime, naš vozač Georgije Goergijevski, odnosno Tošin prijatelj Đole, izuzetno je krupan, pa iza njegova sjedala nije bilo mjesta. Trudila sam se da samo drijemam kako u kočenjima ne bih Tošeta nogom udarila u glavu. Sa sigurnošću mogu kazati da Đole nije nervozno vozio, jer bih se sigurno stalno budila. Bila je to izuzetno mirna vožnja. Tada sam zaspala i sljedeće čega se sjećam bio je udar.

Što se dalje događalo? – Od tog trenutka imala sam osjećaj da se vrtim, kao na ringišpilu. Osjetila sam još jedan udar. Nisam uopće bila svjesna što se događa, pamtim samo da mi je bilo mučno, kao da ću povraćati. Kad smo treći put udarili i zaustavili se, podigla sam se i ugledala da Toše i dalje leži. Istrčala sam vani i tek tada vidjela u kakvom je stanju auto. Uhvatila sam Tošu za ruku, bila je topla, i počela sam gurati lim misleći da mu je pritisao rame. Provukla sam ruku ispod da mu opipam glavu. Kad sam je izvukla na njoj je bilo samo malo krvi pa sam bila uvjerena da nije jako povrijeđen. Sjećam se da sam trčala bosa, jer su me komadići slomljenog stakla boli po tabanima. Mahala sam automobilima da stanu, no oni su jurili pored nas nevjerojatno brzo, a dijelovi otpali s našeg touarega počeli su me udarati. Došla sam do Đoletove strane i počela lupati po staklu da ga probudim, jer sam čula kako u polusvjesnom stanju mumlja. Neka mi Bog oprosti zbog onoga što sam tada uradila, bilo je to jače od mene: otvorila sam njegova vrata i počela ga cimati. On se donekle osvijestio, a ja sam ga počela izvlačiti da mi pomogne da izvučemo Tošu. Shvatila sam da uopće nije ničega svjestan, pa sam ga gurnula natrag u auto. Primijetila sam u daljini kamion i neki auto iza njega. Mislila sam da su stali da nam pomognu i počela im mahati da dođu. Ponovo sam ušla u auto i probala gurati lim nad Tošom. Kad sam shvatila da rukama ne mogu ništa napraviti, obula sam se i pokušala nogama. Opet sam izašla iz auta i tada su se već počeli skupljati ljudi. Molila sam ih da izvuku Tošu. I pokušavali su, vjerojatno samo da me smire, jer kad sada analiziram situaciju, shvaćam da su se čudno ponašali.Vikala sam “izvucite mi dijete” što su neki protumačili da sam mu majka. Došla je policija i hitna pomoć, a doktorica me odvela u kola gdje su me ogrnuli dekom, jer sam se tresla, i odveli u bolnicu u Novoj Gradiški. Držala sam se za rebra i teško disala, ali nisam se dala na rengnen dok ne dođe Toše. Pitala sam je li on dobro, a oni su kimali i govorili da će mi dati injekciju protiv bolova. Nakon druge injekcije bilo mi je jasno da nešto nije u redu. Pitali su me želim li nekoga nazvati, a ja sam se sjetila samo broja moje suradnice Simone. Sestra me uvela u jednu sobu, dala mi kavu i cigaretu te nazvala Simonu. Rekla joj je da smo imali udes, da smo vozač i ja lakše ozlijeđeni, a Simona je tada vjerojatno pitala za Tošu, na što joj je sestra rekla: “Nažalost, Toše nije preživio”. Jedna doktorica, Tereza joj je ime, odvela me u svoj ured, jer su već počeli dolaziti novinari. Od tog trenutka do napuštanja bolnice ona je brinula o meni: bdjela je nada mnom, tješila me, davala mi tablete za smirenje, telefonirala mojim prijateljima i javljala se svima koji su me zvali.

Sjećate li se da ste se onesvijestili pred helikopterom kojim je Tošino tijelo preneseno u Makedoniju? – Sjećam se nekih detalja. Kad je sletio helikopter, inzistirala sam da s njim idem i ja. Kad su mi rekli da nema mjesta, rekla sam da ću ležati preko njega. Pamtim da sam pokušavala silom ući u kombi, a oni su me držali. Kažu da sam ponavljala jedno te isto i glavom udarala u auto… Kad je helikopter krenuo, stavili su me u auto i u istom trenutku sam zaspala. Vozeći se prema Kruševu svako malo bih se budila i odmah potom zaspala.

Što je bilo kad ste stigli u Kruševo? – Tamo smo stigli oko tri ujutro, sat i pol poslije Toše. Otišli smo direktno kod njegovih: žalovanje je pripremljeno u stanu njegovih roditelja u visokom prizemlju. Ušla sam u polusvjesnom stanju: roditelji su plakali, kao i svi ostali. Jedna je Tošina rođakinja ustala da bih ja sjela, no znala sam ako to napravim da ću pasti sa stolca, jer su me cijelo vrijeme pridržavali. Bila sam tamo petnaestak minuta, a kad sam počela gubiti svijest odnijeli su me u hotel da skupim snagu za dan koji slijedi.

Jeste li uvijek putovali noću? Tko je obično vozio? – Neki misle da sam bila posesivna, no Toše nije volio da nas vozi profesionalni vozač. Uz njega se ne bi mogao opustiti, pričati… Njegov bioritam bio je takav da bi zaspao između tri i četiri ujutro, a budio se u podne ili jedan sat. Zato smo običavali kretati na put oko 23 sata: on bi vozio do pola tri ujutro, tada bih ja preuzela volan, a on bi stavio slušalice i uz glazbu zaspao te se budio kad bi stigli pred hotel. Nakon koncerta uvijek se želio vratiti doma, jer ne bi mogao zaspati: bio je pod takvim adrenalinom kao da je popio desetak Red Bullova. Bio je odličan vozač, kao i ja, pa smo najviše povjerenja imali jedno u drugo. Nikome nije volio prepuštati volan svog džipa, osim meni, kasnije i Đoletu.

Zašto ste se uoči sudara vozili tako brzo, čak 171 kilometar na sat: čitali smo da Toše nije volio ludovanje na cesti? – Đole je uvijek vozio do 140 kilometara na sat, jer Toše nije podnosio veću brzinu, pa sam šokirana činjenicom da je brzina prilikom udara bila 171 kilometara na sat. Dok smo bili budni nismo toliko jurili.

Kako ste prihvatili činjenicu da je Toše zaposlio svog prijatelja Georgija Georgijevskog kao šofera? – Protiv Đoleta nikad privatno nisam imala ništa, no bila sam protiv da putuje s nama. Đole izgleda kao da radi u osiguranju, a Toše je bio oličenje dobrote što nikako nije išlo skupa: kako bi mu bez straha moglo prići neko dijete i zagrliti ga ako misli da je uz njega tjelohranitelj? Bila sam protiv i zato što smo Toše i ja imali princip da si ne namećemo osobne prijatelje.

Kad ste upoznali Georgija Georgijevskog? Koliko dugo je Toše s njim prijateljevao? – Upoznala sam ga prije 2-3 godine, kad se Toše s njim još nije intenzivno družio. Đole je tada radio kao šef osiguranja najpoznatijeg skopskog disco-kluba Proces u koji je Toše zalazio. Počeli su se intenzivnije družiti kad je Đole pao s motora i slomio gležanj te šest mjeseci ležao doma sa šipkom u nozi. Kad je ozdravio, nije se vratio na stari posao, no prijateljstvo je ostalo. Toše se, međutim, nikad nije družio s njegovim prijateljima. Đole i Toše više su se viđali otkako se Andrijana u travnju vratila iz Španjolske, jer je Toše zamolio Đoleta da joj pomogne kad je trebalo.

Jeste li se nakon nesreće vidjeli ili, barem, čuli s Georgijem? – Nismo se vidjeli, a čuli smo se nekoliko puta, jednom i zbog moje famozne torbe. O nesreći nismo rekli ni riječi: situacija za to još nije sazrela. Imali ste prilike sa mnom provesti ovih nekoliko dana, pa ste se vidjeli da me svaki izlazak u javnost, svaki detalj u gradu, podsjeća na Tošu. Najbolje se osjećam u svom domu gdje sam stvorila iluziju da se ništa nije dogodilo.

Možemo li rasvijetliti tajnu vaše, kako kažete, famozne torbe koja je nakon nesreće zabunom završila kod Georgijevskog u bolnici u Novoj Gradiški? – Prvo moram reći da sam bila šokirana kad sam dva dana nakon nesreće u jednim hrvatskim novinama vidjela fotografiju Ëčtiri muškarca – dvojicu koju sam srela nekoliko puta kao Đoletove prijatelje, a drugu dvojicu nikad nisam vidjela – i pročitala da su oni Ëčvali i vozili Tošu pet godina. U intervjuu je rečeno da smo na put trebali krenuti rano ujutro, ali je “Ljiljana naprasno naredila da se krene u ponoć”. To nije imalo veze s razumom, pa sam pomislila da oni žele samo svojih pet minuta slave. Na kraju se ispostavilo da su ti ljudi preuzeli moju torbu iz bolnice u Novoj Gradiški, a kad je napokon došla u moje ruke u njoj više nije bilo ugovora za Tošin novogodišnji koncert u Budvi. Od Tošinog knjigovođe saznala sam da je kopija tog ugovora kod Tošinog ujaka, pa sam ga zamolila da mi ju pošalju da mogu vratiti novac, no ljudi iz Budvanske rivijere bili su uviđavni: rekli su mi da pričekam s povratom dok se malo ne priberem. Tada je počeo “Hitchcockov scenarij”: napad makedonskog novinara Zorana Božinovskog u čijim se rukama našao spomenuti ugovor. Znala sam da taj čovjek ima 74 krivične prijave, da je bio u zatvoru, da je bio nekoliko puta pretučen i da je izbačen iz novinarske udruge. Poručila sam mu da radim sve pravovaljano, a ako on misli da nešto nije ispravno ima ga gdje odnijeti. Ostalo znate. Ugovor je zakonski čist, a moja odvjetnica poduzela je određene korake.

Zašto ste imali toliko povjerenja u sebe kao u vozačicu? – Prvu vozačku dozvolu dobila sam prije tridesetak godina, a počela sam voziti još sa 13 godina, jer su mi kao razmaženoj jedinici to roditelji dozvoljavali. Trideset godina nisam produžavala dozvolu pa sam prije dvije godine ponovo morala polagati vozački ispit. To je bilo presmiješno, jer sam bila strastvena vozačica relija. U bivšoj Jugoslaviji vozila sam utrke na poznatom Bazar reliju za niški klub Safari. Od svoje 22. do 26. godine osvajala sam jugoslavenska prvenstva u reliju. Moji nisu znali ništa o tome sve dok na TV dnevniku nisu vidjeli izvještaj s relija na Delibarskoj pješčari. Kada me mama ugledala kako jednom rukom držim pehar, a drugom ispijam šampanjac, onesvijestila se. Išla sam i na regate, bavila se speleologijom, godinu dana nosila sam lovcima puške da bih dobila lovačku dozvolu….

Gdje ste rođeni: recite nam nešto o sebi? – Rođena sam u Nišu, a s roditeljima sam živjela u Njemačkoj, u Frankfurtu. Mama je bila stup naše obitelji, od nje sam naučila da u svemu što imaš trebaš uživati ne pokazujući to drugima, jer ne treba biti različit. Moj otac je bio pravedan i strog poslovni čovjek. Bila sam strogo odgajana i po njemačkom sistemu navikavana da budem samostalna. Kad smo se vratili u domovinu, loše sam govorila srpski, pa su mi se podsmjehivali, nisam poznavala povijest i ispala sam buntovno dijete. Kako bih ipak završila školu, moji su našli rješenje:kao 16-godišnjakinju poslali su me u Švicarsku, u talijanski Lugano, a nakon dvije godine u Milano gdje sam završila studij dizajnera interijera. Jezike sam učila praktički preko noći, a kako sam bila avanturističkog duha odgovarao mi je nomadski život. Kada sam postala punoljetna, roditelji su mi svake godine za rođendan darovali avionsku kartu i aranžman za destinaciju po izboru, sve do danas. Nisu me nikada opterećivali, čak ni kada su shvatili da se ne želim udati.

Kako ste na kraju došli na Cipar? – Nakon nekoliko mjeseci u Sjedinjenim Državama, 1993. sam otišla s društvom na odmor na Cipar. Dopalo mi se, rekla sam da ću tu doći živjeti. Tri mjeseca kasnije sam se vratila, kupila stan i tamo ostala sedam godina. Prije toga sam po svijetu godinama kupovala umjetničke slike pa sam na Cipru otvorila galeriju. Posao mi je krenuo, ali i dalje sam obilazila svijet sakupljajući slike. Bilo mi je jako zanimljivo gledati kako na aukcije u Pariz ili London dolazi krema iz čitavog svijeta kupovati djela za koja ni ne zna što su i koliko vrijede.

Kad ste upoznali Tošu? Jeste li odmah shvatili što taj daroviti mladić može postati? – Kao što sam vam već ispričala, nisam mogla imati djecu, pa se nisam htjela ni udati. Sve moje ljubavne veze završavale bi kad bi na dnevni red došlo pitanje braka. Imala sam ljubavni život, ali u duši sam osjećala prazninu, koju sam liječila u misijama s Liječnicima bez granica, pomaganjima Crvenom križu… Neko vrijeme čak sam razmišljanja da otvorim dom za ljude koji nikog nemaju. U veljači 2002., kad me poznata etno pjevačica Bilja Krstić zamolila da joj svojim poznanstvima pomognem oko izdavanja albuma, prvi put sam posjetila Makedoniju. U razgovoru s makedonskim muzikolozima saznala sam da postoji 21-godišnji mladić koji super pjeva, a nema menadžera. Odmah mi se dopalo to slatko i lijepo odgojeno dijete, no oduševio me kad je kazao: “Hajde da te odvedem u najljepše mjesto na svijetu. Zove se Kruševo, a tamo žive moji roditelji”. Kad smo sutradan tamo otišli, bila sam dirnuta harmonijom njegove obitelji. Nikad neću zaboraviti tu sliku. Rekla sam im da poznajem Gorana Bregovića i najveća imena grčke glazbene scene i pozvala ih da dođu u Grčku da nešto snimimo. Toše je došao s tatom, a ja sam ih odvela u najveći grčki studio. Toši sam osigurala najbolje kompozitore. Ne znam je li bio sretniji on ili njegov otac za kojeg je bio jako vezan. Snimili smo nekoliko pjesama, a u Makedoniji, gdje je Toše već objavio dva albuma, u medijima su počeli udari na mene. Kad sam pročitala što se sve piše, bila sam šokirana. Umjesto da govorim pet jezika napisali su da sam žena s pet pasoša i slične nebuloze. Počeli su bojkotirati i Tošu. Iz protesta sam mu ponudila da mu budem ekskluzivna menadžerica i producentica. To je bio moj prvi poslovni ulaz u glazbene vode. Iz inata sam otvorila tvrtku u Makedoniji. U početku sam svugdje nailazila na bojkot, no dogodilo se da su moji poznanici iz jedne jake grčke tvrtke tada u Makedoniji otvarali tvrtku Cosmofon. Moja prezentacija Tošine budućnosti bila je toliko jaka da su u sekundi pristali u potpunosti mu financirati album, i to godinu dana prije nego je tvrtka službeno počela raditi. Tako smo na četvrti rođendan Cosmofona proslavili i pet godina sponzorstva. Na našoj prvoj zajedničkoj konferenciji za novinare u svibnju 2002. obećala sam da će Toše postati balkanska zvijezda, ali da neće otići iz Makedonije. Dalje je sve poznato.

Priča se da ste Toši bili kao druga majka. – Toše mi je postao središte života, obožavala sam ga, a on mi je bio jako privržen. Nije mi propuštao reći: “Jako sam sretan što te imam”. A neizmjerno je volio svoju obitelj. Zbog ljubavi prema svojoj majci nikad u pet i pol godina našeg poznanstva nije u javnosti rekao da sam mu ja druga majka. To je učinio tek posljednjih mjesec dana da me zaštiti, kao da je predosjećao da će mu se nešto dogoditi. Po mnogo znakova dalo se to zaključiti. Jako se promijenio od povratka iz Izraela u srpnju. Inače se bojao putovati avionom, a za našeg posljednjeg leta, 26. rujna, više ga nije bilo strah. Maštao je da će blizu Kruševa kupiti zemlju i podići dvije brvnare, za mene i za njega, da me čuva kad ostarim. Zezali smo se da će morati imati mnogo djece kako bi me mogli čuvati. Računao je: “U četiri godine postat ću popularan u cijelom svijetu. Tad ću imati 31 godinu, onda ću se oženiti, taman kad te bude trebalo čuvati.”

S kim je na hrvatskoj estradi bio najbliži? – Svi s hrvatske estrade su ga poštovali, no malo su se družili jer nismo tu provodili slobodno vrijeme. Pjevače je upoznao preko skladatelja. Miro Buljan mu je prije tri godine bio kontakt s Tonijem Cetinskim, kojeg je cijenio kao umjetnika, no nisu bili bliski. Volio je i Borisa Novkovića i njegovog oca Đorđa. Bili smo bliski s Antonijom Šolom koja mu je napisala mnoge pjesme. Zbližili smo se i s Petrom Crnetić, jer je u njenom studiju najviše volio raditi. Olivera Dragojevića toliko je obožavao da su mu se ruke tresle ruke kad su se upoznavali, a imao je tremu i od Nikše Bratoša. Životna želja bila mu je da mu Gibonni napiše pjesmu. Sve njegove i Oliverove pjesme znao je napamet. Miroslava Rusa upoznali smo prije godinu i pol. On je bio zatečen Tošinim glasom. Kad je Toše čuo njegovu “Trešnju”, kazao je da je to njegova autobiografska pjesma. Jednako ga je oduševila i “Igra bez granica”. Prije dva mjeseca zamolio je Rusa da mu napiše pjesmu o Kruševu. Rus nam ju je pročitao prije promocije “Igre bez granica”, a ja sam povikala da to ne želim čuti. Kad Tošini roditelji to odobre, javnost će vidjeti koliko je ta pjesma bila jezivo proročanska.

Koliko se novca mora uložiti u talentiranog mladića da postane zvijezda? – Jako mnogo, no Toše je od prvog dana dobivao što mu pripada. Imali smo odličan odnos sa sponzorima koji su nas pokrivali i za najvećih kriza. Kada smo se upoznali, Toše nije imao ništa osim peugeota 306. Nikad ga nisam zamarala time odakle ću namaknuti novac za album, promocije, pjesme… Ugovor kakav smo imali nas dvoje ne postoji nigdje u svijetu. Imala sam mnogo problema i zato što je jako brzo “rastao”, širio tržište na druge zemlje što je sve tražilo ulaganja. Piratska izdanja u Makedoniji gotovo su nas pokopala. Za 10 godina rada u Makedoniji Toše je od prodanih albuma dobio samo 400 eura! Tek kad smo iz revolta jedan album dali u prodaju po cijeni od jednog eura, shvatila sam da Toše godišnje prodaje oko 50.000 albuma. On je jedini pjevač koji je sam platio odlazak na Eurosong, što je našoj tvrtki donijelo velike gubitke. Uredno smo prijavljivali porez, ali sam zatražila da ga plaćamo na rate. Odbili su me bez objašnjenja i blokirali račune naše tvrtke Final Cut. Nosioci Tošine karijere bili su sponzori – pet godina Cosmofon, Sinalco, Porsche i Alkaloid tri, a posljednjih godinu dana i DM.

Što je Toše ostavio iza sebe? – Prekrasan dvoetažni stan od više od 100 četvornih metara u kompleksu Sveti Jovan u Zlokućanima i još jedan iste veličine u četvrti Crniće, koji je iznajmljen. Stalno je mijenjao automobile, a posljednja je bila buba. Imao je novca za život zvijezde, ali je živio skromno. Najviše je volio svoj dom u Kruševu pa bi sve lijepo, što bi mu zapelo za oko, želio kupiti za Kruševo. Kupnja nekretnina bila je moja ideja. Govorila sam mu da trećinu zarade “spremi” u nekretnine, trećinu u novac, a trećinu da troši. Strast su mu bile gitare, studio, mobiteli, automobili i kompjuteri.

Kako to da ste kupili stanove u istoj zgradi? – Strani državljani u Makedoniji ne mogu kupiti nekretnine, pa taj stan nisam kupila. Unajmila sam ga.

Je li vaš odnos s Tošom uvijek bio idiličan ili ste se znali porječkati? – Idiličan? Taman posla, znali smo se mi i posvađati. Zvao me “tetka Biberovska”, po bakici iz jednog crtića. Nije dopuštao da se na njega podiže glas, pa bi se naljutio i otišao, ali bi me nakon nekoliko sati nazvao da čuje jesam li se smirila. Kad bismo se posvađali, pitao bi moje prijateljice kako sam i žderem li se, a potom bi dolazio k meni. Ili bih ja njemu napisala neku poruku na koju bi mi odmah odgovorio, nikad nije bilo bitno tko će prvi popustiti.

Kakvi su vam bili planovi? – Sebe je vidio kao svjetsku zvijezdu, a oboje smo znali da mu to mjesto pripada. Počela sam sve prepuštati velikom timu ljudi, od Award Entertainmenta u Makedoniji, do kompanija u Velikoj Britaniji, Sloveniji, Hrvatskoj… Sve više sam se stavljala ulogu njegove savjetnice. Prije tri godine imao je priliku u Americi potpisati ugovor sa Sonyjem, no u tom mu slučaju više ne bih mogla biti menadžerica. Zato ga nije htio potpisati. Zbog mene se odrekao svjetske karijere.

Kada se posao s Tošom počeo isplaćivati? – Nakon točno četiri godine. Sve što sam imala uložila sam u njega. Svatko tko se misli baviti tim poslom treba se dobro pripremiti za taj period i pjevaču davati što je zaslužio, da mu ne slomi duh.

S kim iz Tošine obitelji komunicirate? – S njegovim ujakom, šurjakom Slavenom i sestrom Dori. A što reći njegovim roditeljima? Koliko im je dijete bilo dobro i pametno? Oni sve to znaju. A što bi oni trebali reći meni? Samo oni i ja znamo što smo izgubili. Vidjeli ste na parastosu da sam se poklonila samo njima, bez riječi, jer riječi više ne znače ništa.

Razgovarate li s Tošinom djevojkom, rukometašicom Andrijanom Budimir? Kakvo je ona mjesto imala u njegovu životu? – Iako svi misle suprotno, nisam se miješala u njegov privatni život. Na našim dugim putovanjima puno smo razgovarali o svemu: o planovima, tajnama… Sve tajne koje mi je povjerio ostat će tajne. Za neke događaje Andrijana je nalazila opravdanje okrivljujući mene. Mislila je da ja utječem na Tošu, što nije istina: Toše je odlučivao o svemu. Naš je dogovor bio da me njegove djevojke ne ispituju niti se druže sa mnom, jer bih im slučajno mogla reći nešto što ne bih trebala, te da će, u trenutku kad izabere ženu svog života, to najprije reći meni. Međutim, stalno mi je govorio da je još nije našao i da će se oženiti između 31. i 32. godine života.

U svom intervjuu Andrijana je kazala da su ona i Toše nakon Nove godine trebali objaviti svoju vezu, da su živjeti zajedno, planirali dijete… S druge, pak, strane, Tošina obitelj tvrdi da posljednjih mjeseci nisu živjeli zajedno. Što je istina? – Toše mi nikad nije kazao to što ona tvrdi, a zbog ugovora s engleskim producentima, dužnost mu je bila da me obavijesti o svojim planovima. Znam da je nije želio voditi na putovanja i koncerte, znam da je na doček Nove godine u Budvu htio voditi samo bend i, možda, sestru i njenog muža. Iznenadile su me Andrijanine riječi, kad sam prema njoj bila korektna do te mjere da sam joj prepustila svoju kartu za Izrael. Ne znam što se s njom događa. Dobro je poznavala Tošu pa zna da mu nitko ništa nije mogao zabraniti. Da sam mu zabranila da pokazuje djevojke zar bih mu dopustila da vodi tadašnju djevojku Ivanu na Eurosong, da s Blagicom izlazi i ide na godišnji odmor u Grčku i na Ohrid, da ide u Split i sve novine pišu o toj vezi? Zašto bih mu išta branila samo u vezi Andrijane? Za novine sam izjavila da mi je drago da su se pomirili, jer su fenomenalan par.

Koliko su mu često djevojke pisale i tko je na ta pisma odgovarao? – Znao bi odjednom odgovoriti na nekoliko stotina pisama. Javljao se i na mobitel obožavateljicama, a kad ga ne bi dobile, zvale bi mene, jer im je često davao moj broj. “Oženi me”, “Želim biti tvoja cijeli život”, “Hoću biti tvoja robinja”, “Vodi me sa sobom da ti nosim kovčege”, poručivale su mu. Stizala su pisma, SMS-ovi, medvjedići… Nekad smo satima otvarali pošiljke i umirali od smijeha. Obožavao je svoje fanove i ništa mu za njih nije bilo teško napraviti.

Kakvi su vam planovi s njegovim pjesmama? – Bit ću uporna u nastojanjima da se njegove pjesme objave, da posthumno napravi svjetsku karijeru. Spominju se i holivudski filmovi. Dugo se takvo nešto nije dodgodilo s nekim pjevačem iz tako male zemlje. Sve ovisi o Tošinoj obitelji, o tome što će oni odlučiti, a ja ću poštovati njihovu želju.

Kažete da vam je mučan izlazak iz kuće, jer jedino u njoj imate mir i privid da je Toše još živ. – To je moje zavaravanje, povlačenje u iluziju kako ga čekam da se vrati iz Kruševa da zajedno krenemo na put. Dosad sam ga dvaput sanjala, mrtvog. Kažu da mi tako želi reći da se ne smijem zavaravati. Noću često ustajem i pričam s njim preko fotografija. Više ne znam spavam li ili ne. Sve moje misli su posvećene njemu. Često se sukobljavam s prijateljima, jer o njemu pričam u sadašnjem vremenu.

Kada ste prvi put izašli iz kuće? – Devet dana nakon njegove smrti – dvaput do crkve, ali to je prošlo jako teško pa me prijatelji više nisu puštali nikamo. Otišla sam i na policiju podnijeti krivičnu prijavu protiv Božinovskog i sad sam izašla – na parastos.

Zašto ste i vi žalovali 40 dana? – Nemam religiju, nego vjeru: vjerujem da duh koji je napustio tijelo, devet dana nije svjestan što se dogodilo. Od devetog do 40. dana suočava se s odvajanjem od materijalnog svijeta i voljenih ljudi. Obitelj se u tih 40 dana odriče svake zabave, kuću kadi tamjanom, a jedući slatko duši daje do znanja da život obitelji koju je ostavila nije samo gorčina. Jučer je Tošina duša otišla u razinu kojoj pripada, a vjerujem da je to jako visoko. Na sedmoj razini je čista energija, Bog, a ja mislim da je Toše odmah ispod, na šestom nivou, s anđelima. Koliko ste puta tražili liječničku pomoć nakon nesreće? – Tražili su je ljudi koji brinu o meni, protiv moje volje. Poslije svega imam manjih srčanih problema, a liječnici inzistiraju da godinu dana budem na terapiji antidepresivima. Nisam u najboljem stanju, možda zato jer sam naglo smršavila. Ne znam koliko, ne usuđujem se stati na vagu.

Kako ćete naći snage za dalje? – Ne znam. Posljednjih godina zanimaju me duhovne stvari, a sada pogotovo. Želim raditi na sebi, biti bolji čovjek. Toliko puta nas je Toše zvao u Kruševo, u lov, do manastira… Nikad nismo imali za to vremena. Morao je umrijeti da bismo mi, njegovi prijatelji, konačno došli u Kruševo. Shvatila sam da moramo zastati, voljeti se i poštovati dok smo živi, jer poslije ništa drugo nije važno. Sigurno ću otići do Tibeta, a razmišljam da neko vrijeme provedem u manastiru.

Tko vam sada pruža podršku? – Svi koji su tu bili za njegova života sada su uz mene.

Silvija Glavić Stocca