Novi film Dalibora Matanića

“Kino Lika” novi je film redatelja Dalibora Matanića, snimljen prema istoimenoj zbirci pripovijedaka Damira Karakaša. Film je sniman na lokacijama u Lici tijekom proljeća 2007., a u glavnim su ulogama već „uhodana“ zvijezda Matanićevih filmova Krešimir Mikić, naš najpoznatiji filmski “negativac” Ivo Gregurević i debitantica osječkog glumišta Areta Ćurković. Film je upravo završen i prikazivat će se na marketu Berlinskog festivala, u potrazi za distributerima i festivalima. U Hrvatskoj će se, zasad, sigurno prikazati na Pulskom festivalu.

Peti po redu Matanićev film, nakon nagrađenih filmova “Blagajnica hoće ići na more”, “Fine, mrtve djevojke”, “Sto minuta Slave” i “Volim te”, bitno je drugačiji od dosadašnjih ostvarenja. Kako se odlučio upravo za adaptaciju Karakaševa romana, autor je podijelio s nama:

-Adaptacija knjige je zadnja stvar koju bih preporučio nekome tko se bavi filmom i u samom je rangu s biografskim filmom. Možda čak i još teža. Kod nas, a i u svijetu, adaptiranje književnosti često je služilo lijenčinama koje su zazirale od pisanja scenarija, i neka solidna knjiga bila bi izlaz iz gadne situacije gdje bi se tražio sadržaj. Najčešće bi se knjigama pristupilo tako da bi se doslovno štreberski prepisale na celuloid i film nikada ne bi bio ni blizu snage knjige. Samo u rijetkim slučajevima nešto bi se dogodilo, samo u rijetkim slučajevima film bi se izdignuo iznad knjige ili makar bio ravnopravan – napominje redatelj.

-E, u takvo stanje stvari sam ušao prije četiri godine kad smo počeli raditi na scenariju za “Kino Lika” prema istoimenoj knjizi Damira Karakaša. Njegova knjiga je odjeknula kao bum u domaćim krugovima, bila je sirova, necenzurirana, direktna… Mnogima se činila idealna “samo za prepisati na film i to je to”. Naravno da stvari tako ne funkcioniraju i da smo se zajedno sa samim Karakašem izmučili kao konji ne bi li stvari koje dobro funkcioniraju u knjizi, profunkcionirale i na filmu.

Zašto je samo snimanje bilo, kako napominjete, “ludo i zanimljivo”?

-Zato što je divno gledati sve te ljude kojima smo promijenili živote dolaskom u njihova mala mjesta, stavljajući ih u situacije gdje nisu bili sigurni što se događa, ali su uživali. Naime, mnogi kad im spomenete snimanje, misle da je to nešto za dnevnik, ili iz mojih nekih prijašnjih iskustava, misle da se s tom napravom što zuji, mjeri zemljište… Došlo im je jako puno inženjera u njihov kraj… S druge strane tu je svačiji najbolji prijatelj alkohol, pa kad se to spoji, više se ne zna gdje je set, ispred kamere ili iza. Neke sam pijane statiste doslovno šutao nogom da se vrate u kadar. U jednom trenutku to je više izgledalo kao snimanje dokumentarnog filma nego igranog, i to je divan osjećaj. Uz sve ludorije, imao sam i tzv. safe varijante, pozvao sam jednog prijatelja koji izgleda poput Likote da mi bude osigurač između pijanih statista ne bi li malo smirio situaciju. On je došao i u prvoj sekundi svog boravka na filmu razbio je flašu jednom statistu o glavu. Toliko o smirivanju situacije. U svakom slučaju ta luda interakcija nije promijenila samo njihove živote, definitivno je promijenila i nas.

Kakva su iskustva nakon završetka snimanja?

Ono na što sam posebno ponosan je glumačka ekipa filma. Mislim da je ovo njima bilo posebno iskustvo. Maknuti su od svakodnevnice, kazališnih proba, idiotskih sapunica, došli su u još netaknutu prirodu i u tom miru mogli su funkcionirati u najboljem svjetlu. Krešimir Mikić je imao toliko težak glumački zadatak s kojim se nevjerojatno nosio. Areta Ćurković je novo filmsko žensko ime koje će pomaknuti granice glumačke hrabrosti. Prva suradnja s Ivom Gregurevićem dokazala je da je on krasna osoba i osjetio je da mu je ova uloga bila nešto sasvim novo. Jedva čekam da ljudi vide Danka Ljuštinu, Jasnu Žalicu i ostale. U jednom trenutku, nitko od glumačke ekipe nije htio kući. Ovo ludo snimanje djelovalo je kao magnet na njih i nisu se htjeli vratiti u grad. Kao i mi, ovdje su se osjećali slobodnijima.