Obitelj me je spasila

Grupa Simply Red, u okviru svoje oproštajne turneje Greatest Hits 25, danas nastupa u ljubljanskoj Hali Tivoli. U Sloveniji ne žele kavijar, crne zidove, humus ili dijetnu Colu kao neki drugi izvođači, ali očekuju ono esencijalno za njihovo potpuno zadovoljstvo u Ljubljani: najfiniji pjenušac, luksuzni Mercedes S-klase i što je najvažnije – raspoložena publika koja ih voli.

Publici će ujedno to biti i zadnja prilika da ih vide zajedno na pozornici. Mick Hucknall (49), pjevač, tekstopisac i koproducent Simply Reda, odlučio je nakon 25 godina raspustiti bend koji je obilježio pop-povijest, i to zato što želi krenuti nekim drugim glazbenim pravcima. Legendarni pjevač u intervjuu objašnjava kako je živio tijekom najveće popularnosti grupe te kako se povlači jer želi imati više vremena za svoju djevojku i kćer koju su dobili prije dvije godine.

Kada pogledamo unatrag, vaša grupa Simply Red producira hitove već gotovo četvrt stoljeća… – Oduvijek sam povezivao glazbu sa svojim dnevničkim zapisima, pa krenimo od prvog hita. Kad smo izdali pjesmu “Money’s Too Tight to Mention” na početku karijere, nitko nije očekivao, uključujući ni mene, da ću imati takav utjecaj kao pisac pjesama. Tada sam živio u četvrti Moss Side u Manchesteru i bio već četiri godine nezaposlen i poprilično očajan. I onda odjednom, imamo hit-pjesmu koja se vrti na svim postajama, a sve se odigralo nevjerojatnom brzinom. Samo sam se okrenuo i već sam stajao na pozornici u Los Angelesu primajući nagradu Grammy. Bilo je jako teško dečku podrijetlom iz radničke klase pomiriti te proturječnosti i prihvatiti dramatičnu promjenu. Kasnije sam shvatio da mi je trebalo dobrih desetak godina da se naviknem na slavu.

Pjesma “Holding Back The Years” svakako nije bila “one hit wonder” pjesma. – Da, ali to je uvijek opasno područje, kad ste na početku karijere. Tanka je granica između “one hit wonder” grupe do dugovječne, uspješne karijere. Kad smo objavili “Holding Back the Years” u Engleskoj, nije završila čak ni među prvih 40 pjesama tadašnje top-ljestvice hitova. Bili smo uspješni u Europi – u Italiji i Njemačkoj – ali tek kad je pjesma postigla uspjeh u Americi, doživjela je reizdanje i uspjeh u Engleskoj. Tada smo postali barem malo “priznatiji” pa samim tim sigurniji i u domovini.

Vaš prvi album “Picture Book” postigao je velik uspjeh… – Singlovi su se počeli vrtjeti na radiju, ljudi su čuli album, krenuli smo na turneju pa je postojao pozitivni medijski odjek o grupi kad je izdan prvi album. “Picture Book” je ostao na britanskoj ljestvici u top 100 pjesama čak tri godine i prodali smo ne znam ni sam koliko milijuna kopija diljem svijeta. Nakon toga se događalo da, kad god bismo izdali novi singl, album se automatski popeo na ljestvicu top 20 tadašnjih albuma pa smo time uvijek profitirali. Htjeli smo dobiti kredibilitet kao bend albumima, a ne samo pojedinačnim hitovima koje smo periodički izbacivali. Stoga sam bio vrlo optimističan kad smo krenuli skladati drugi album, pošto sam već imao dosta napisanog materijala koji je nastajao tijekom turneje. Dovršio sam pjesmu “The Right Thing” i dogovorio suradnju s Lamontom Dozierom za dvije sljedeće pjesme, a već sam imao pripremljenih sedam-osam pjesama za snimanje u Los Angelesu.

Kako je novac promijenio vaš život? – Ono u čemu sam najviše uživao bila je promjena svih mojih vinila za CD kolekciju, a još sam mogao dodatno kupiti cijelu reggae kolekciju. Moj menadžer Andy je govorio: “Uopće ne trošiš novac. Trošiš samo na CD-e i avionske karte, zašto ne potrošiš na nešto luksuznije?” Ja sam smatrao da nemam na što više trošiti! Stvarno nisam imao ideju, živio sam na taj način, prilično jednostavno.

Kako ste doživljavali svoj život u to vrijeme? – Od 1985. do 1993. bio sam uglavnom na turnejama. Obišli smo svijet najmanje pet puta. Ako smo i radili stanku, snimali bismo album i čim bi novi bio gotov, opet bi smo krenuli na put. Smiješan je osjećaj kad stalno radite – nemate vremena napraviti odmak, sagledati situaciju i reći: “Oh, postigao sam ovo i ovo”, pošto stalno razmišljate korak unaprijed, gledate u budućnost. Odlučujete jako brzo i za neke odluke imate doslovce samo nekoliko sati. Tako da sam tek ranih 90-ih uspio sjesti i revidirati sve što sam napravio. Najviše mi je žao što sam zaboravljao mnogo stvari u tom kaosu. Za neke ljude sam zaboravio da sam ih uopće sreo. To se dogodilo s Robertom Plantom. Predstavio sam mu se i rekao kako mi je veoma drago što sam ga upoznao, a on mi je odgovorio da smo se već upoznali. Osjećao sam se grozno jer mi je sve bilo u polumagli. Pola toga se ne sjećam, to je nevjerojatno.

Što vas je inspiriralo da napišete pjesmu “A New Flame”? – Moja prva ozbiljnija veza. Upoznao sam Amerikanku u Japanu i počeli smo se viđati. Čak smo se viđali relativno često s obzirom na naša zanimanja: ona je bila manekenka, a ja glazbenik. Viđali smo se na najrazličitijim mjestima diljem svijeta i ta pjesma je, zapravo, posvećena njoj.

Obrada pjesme “If You Don’t Know Me By Now” bila je veliki hit… – Originalna verzija Harolda Melvina vrhunski je producirana. U njoj ima gudačkih i puhačkih instrumenata. I bila je toliko očigledan hit da je to bestidno. Mi smo željeli napraviti skoro jazz-verziju “If You Don’t Know Me By Now” i svesti je na gitaru, klavir, bass, bubnjeve i vokal, i točno smo to i napravili. Uspjelo je zato što je to velika pjesma i još se veoma ponosim našom izvedbom. Njome smo postigli naš drugi broj jedan u Americi, o čemu smo mogli samo sanjati, a bila je i veliki hit diljem svijeta.

Zašto su obrade pjesama važan dio vašeg repertoara? – Dvije najveće ikone, Elvis i Sinatra, nikada u životu nisu napisali niti jednu pjesmu. Ja obožavam izvoditi pjesme drugih autora… velika pjesma je uvijek velika pjesma, i tu je kraj. Uvijek ću pjevati tuđe pjesme jer mi to pričinjava veliko zadovoljstvo.

Do koje mjere ste odgovorni za glazbeno usmjerenje grupe? – To je bilo zanimljivo vrijeme jer je tada došlo do prvih naznaka pravog glazbenog razmimoilaženja između mene i ostalih članova benda. Kada smo izdavali “A New Flame”, imao sam nos za komercijalno, želio sam uspjeh. Poveo sam bend više u smjeru soula. Odabravši pjesme Barryja Whitea i Harolda Melvina zacrtao sam taj specifičan smjer koji se nekima tada nije previše svidio, no djelomično ih je utišao komercijalni odjek albuma koji je prošao vrlo dobro u cijelom svijetu. To je za nas bio velik album, i ubrajam ga među najbolje albume koje smo ikada napravili.

Zašto grupa Simply Red jednostavno nije postala Mick Hucknall? – Odrastao sam na Beatlesima i Rolling Stonesima: bendovima koje bih danas opisao kao “prave” bendove. Četiri tipa koji su ostali zajedno kroz sve nedaće i uspjehe, uvijek su se držali skupa. Tako sam i ja, od samih početaka, u svojoj glavi toliko htio biti u bendu, toliko htio biti sljedeći Beatlesi ili Rolling Stonesi. I toliko sam se čvrsto držao toga, toliko dugo radio na tome, da sam se samo zavaravao da je zaista tako. U zbilji, u našem bendu nije postojao drugi tekstopisac, niti jedan drugi član nikada nije napisao hit. Samo sam se zavaravao. Kada se “New Flame” ciklus završavao, kada se i turneja bližila kraju, postalo je kristalno jasno, meni i mojem menadžmentu, da nešto treba promijeniti. Tako je došlo do faze oko albuma “Stars” kada je započelo prestrukturiranje.

Kako su te podjele u bendu utjecale na vas? – Možete zamisliti da su The Beatles na vrhuncu svoje slave imali jedan drugoga. Mogli su biti zatvoreni u hotelskoj sobi, ali uvijek su ondje bila zatvorena njih četvorica. Ja sam u hotelskim sobama bio zatvoren sam… ponekad s nekoliko djevojaka… no to je druga priča. Ali nikada kao tim, uvijek sam protiv svijeta. Zbog toga se osjećate vrlo nesigurno i strano, i veoma usamljeno na neki način. Bilo je tu i lijepih trenutaka, ali to jednostavno nije bio bend, ne u pravom smislu riječi. Bilo je odlično biti u Rolling Stonesima zato što ste imali Micka i Keitha – oba su pisala pjesme i to ih je uravnoteživalo. Beatlesi su imali dva genija, i jednog od najvećih tekstopisaca svih vremena u istom bendu. Meni to nije uspjelo!

Ali ipak ste živjeli na “visokoj nozi”? – Upoznao sam dosta zvijezda. Kada sam još bio student umjetnosti, odlazili smo u lokalno kino Aaben in Hulme koje je prikazivalo nezavisne filmove, i postao sam veliki ljubitelj Jacka Nicholsona u ranim filmovima – poput “The Last Detail”. Kasnije je Jack Nicholson došao na jedan od naših koncerata i ugledao sam ga kako pleše na stolu u kraju male dvorane, sa sunčanim naočalama u potpunom mraku. Zašto je nosio sunčane naočale? Mislio sam: “To je Jack Nicholson, znaš?”. On je tek završio snimanje filma “Terms of Endearment” i pozvao nas je na piće poslije koncerta. I stajao sam tamo razmišljajući: “Stojim pokraj Jacka Nicholsona… ovo je potpuno ludo!”. Bio je to jedan od trenutaka kada se poželite uštipnuti da se uvjerite da ste u stvarnosti. Ja se ne osjećam kao jedan od njih. Ne osjećam se kao član tog kluba. I pitam se je li to učinak punk generacije na mene da se jednostavno ne želim osjećati kao njihov dio. Još ne mogu shvatiti odakle mi taj nagon, ali čitava ta era života u Americi čini mi se nestvarnom.

Je li postojao dio vas koji je čeznuo za domom i normalnim životom? – Da, naravno, ali moje ponašanje bilo je u domeni mojeg odgoja i općenito nesigurnosti koju sam oduvijek osjećao. Ogromna stvar je za dječaka odrastati bez majke. To je imalo nepovratan utjecaj na moj razvoj. Tek sam u zadnjih nekoliko godina shvatio koliko je to definiralo tko sam danas, kako sam se ponašao i kako sam se vezao za stvari i ljude. Odrastao sam s fundamentalnom nesigurnošću, jer nije otac onaj koji vas hrabri, to je uglavnom uvijek majka. Tražio sam, zapravo, odobrenje od žena, pa sam u formativnim godinama nastojao zavesti što je moguće više žena. Zavođenje je bilo moje pogonsko gorivo. Nisam ostvarivao prijateljstva ni s muškarcima ni sa ženama jer sam bio toliko zauzet osvajanjem da je to za mene postala vrsta psihološke opsjednutosti. Sada na to gledam kao na vrstu bazične nesigurnosti koja me gonila da tražim što više ljubavi od suprotnog spola. Kako bi samom sebi dokazao da sam vrijedan ljubavi i da je nekome stalo. Tako da nisam uz to imao vremena za kvalitetne veze, osim toga stalno smo bili na turneji. Kad nisam bio na turneji, onda sam zavodio.

Jesu li te nesigurnosti našle mjesto u vašim stihovima? – Uvijek naiđem na male isječke te bolesti. Pa tako sada, kad se osvrnem na refren u “Something Got Me Started”, vidim da on, zapravo, govori o tome kako želim prestati s tim ustaljenim i lošim obrascima te kako se želim iskreno vezati za nekoga. Tada nisam znao da to želim, ali danas to prepoznajem i čujem u glazbi. Mali pozivi za pomoć bili su umetnuti u te prividno sretne pjesme.

Čini se da ste fantazirali o pravoj ljubavi koju ste istraživali u pjesmama, ali vaše prave veze nisu se odvijale na taj način… – Problem je uvijek bio u stavljanju nekoga na pijedestal i pretvaranju u ideal kojeg nikada ne možete biti dostojni. Zato sam većinu vremena nalazio partnericama mane kojima bih ih skidao s tog povlaštenog mjesta, a to nikako nisu zdravi temelji za trajnu, ozbiljnu vezu. Ali vezama nije pomagalo ni to što sam se upustio u ovaj posao, neprekidne turneje i putovanje oko svijeta. Zbog toga sam i prestao s putovanjima 1996., da ponovno organiziram svoj život. Nikad nisam viđao obitelj ni malobrojne prijatelje koje sam imao.

Bili ste odlučni da napravite neke velike promjene u vašem životu u 90-ima, što ste učinili? – Između 1994. i 1996. i dalje se pitam “Gdje sam bio? Što sam radio?” Nemam nikakvu ideju kako sam proveo te dvije godine. Znam da sam snimio album, ali ničeg drugog se ne sjećam. Čudno je, kao da sam bio u velikoj crnoj rupi. Tako dugo sam bio na vrhu karijere, ali sam zaključio da mi to ne donosi sreću. Htio sam naći unutarnje zadovoljstvo koje sam izgubio hektičnim tempom života. Našao sam krasno imanje koje je u dvorištu imalo studio za snimanje i to je bio najveći razlog za kupnju. Mislim da sam se odselio 1995. iz Manchestera u to izolirano mjesto. To me smirilo, napravio sam odmak od dotadašnjeg načina života.

Kada ste odlučili ostaviti vašu producentsku kuću i odvesti Simply Red nezavisnim putem? – Moje nezadovoljstvo klasičnim producentskim ugovorom počelo je 1997. Tada sam objasnio našem menadžeru da bih, nakon isteka ugovornih obveza, želio da sami napravimo album. Organizirali smo to na taj način da samostalno radimo glazbu, ali u mnogo manjem opsegu. Prvi tako napravljen album bio je “Home”, a prvi singl bila je pjesma “Sunrise”. Vrlo smo se dobro zabavljali radeći taj album, a u retrospektivi, samo me rad na novim pjesmama izvukao iz tog mračnog perioda. To me je održalo i dalo mi novu snagu.

Kako Simply Red danas funkcionira kao bend? – Bend sam počeo sastavljati oko 1997., ali puni postav “složio” sam tek na početku turneje za album “Home”, kada nam se pridružio Pete Lewinson na bubnjevima – zato što se moj dragi prijatelj Gota odlučio preseliti u Japan i ondje se baviti produkcijom. Pete je fenomenalan bubnjar i svi se slažu da je bend sada nevjerojatan, najbolji koji sam ikada imao. Ne samo da su izvanredni glazbenici, nego su i odlični ljudi za druženja. Iako sam ja vođa benda, nisam im šef. Radim s njima, i oni su svi svoji šefovi. Oni su glazbenici sa svojim zanimanjima i poslovima, i rade s raznim ljudima, a odabrali su vratiti se raditi sa mnom, iako nisu bili obvezni. To čini jako dobru atmosferu poštovanja koja je, u stvari, prilično staromodna. Moji glazbeni heroji Duke Ellington, Count Basie i Miles Davis su u svoje vrijeme formirali bend tako da su tijekom njihovih putovanja Amerikom glazbenici dolazili i odlazili i ljudi su se mogli priključiti i nakon što su nekoliko godina radili s nekim drugim. Ta vrsta fluidnosti mi je vrlo privlačna i želio sam je postići. No, ono što u stvari sada imamo je kompaktna grupa momaka koji odlično rade zajedno. Ovo je nabolje vrijeme u mojem životu što se tiče profesionalnih odnosa s glazbenicima, i zapravo radim s ljudima koji imaju pravu kvalitetu i prave sposobnosti.

Zašto ste odlučili raspustiti bend nakon ove turneje? – Nastojim promijeniti stil zbog toga što ne mogu raditi novu glazbu pod okriljem imena Simply Red – zbog naših dosadašnjih izdanja. Mogu pjevati samo sat i 50 minuta, u stvari manje od dva sata prije no što mi otkaže glas. Ako nastupam pod imenom Simply Red, u ta dva sata trebam otpjevati sve hitove. Zbog toga mi je teško, ako želim ostati kreativan, uvrstiti nove materijale, jer ljudi žele hitove i odu na šank kada pjevam nove pjesme. Ja mislim da još imam dosta toga za pokazati i ne želim živjeti na lovorikama, no ironija je da sam ograničen upravo uspjehom Simply Reda. Ne želim reći da neću raditi s istim glazbenicima, no ako nastupam pod vlastitim imenom, nisam dužan izvoditi pjesme Simply Reda, o tome se radi. Hoću li otpjevati jednu ili dvije tijekom Hucknallovih nastupa u 2012. moja je stvar, no to neće biti isto. S istim momcima počinjem raditi na novom materijalu jer mi se čini da album “Tribute to Bobby” pokazuje publici grubu ideju o smjeru u kojem ide glazba. Želim nešto siroviji zvuk, želim da bude više beat, tragam za onim velikim rock’n’roll zvukom s kraja 50-ih. Želim da ljudi ustanu i opiju se, ili da slušaju moju glazbu s bocom piva u ruci i velikim osmijehom na licu. Želim ostaviti mekanu, romantičnu, uglađenu i mirnu glazbu koju sam radio sa Simply Redom – koja je bila odlična, ali sam je radio 20 godina – i krenuti u novom smjeru. Neki ljudi mogu pomisliti da je to ludo, i znam da to na neki način i jest hrabro, no ne očekujem jednaki financijski uspjeh. No, mogu reći da su troškovi toliko niski, a ekipa toliko opuštena da možemo planirati dovoljno novca kako bismo snimili sljedeću ploču.

Pruža li vam ostvarena kolekcija pjesama osjećaj uspjeha? – Želim pokušati ostaviti nasljeđe čvrste melodije i tekstova koji nekome nešto znače. Želim da ostave traga na živote onih koji ih čuju, da ih navedu na razmišljanje o tome što čine sa svojim životima, i da zatitra tu žicu u njima. Nadam se da će tako i djelovati, i da će se ljudi vraćati ovim pjesmama koje će ih navoditi na pravi put. I da će moći reći: “Upravo ove osjećaje gajim prema svojoj djeci” ili “Upravo mi je ovako u sadašnjoj vezi”. To je ono što stvarno pokušavam i postižem.

Je li vam početak novog stoljeća donio sreću u privatnom životu? – Da, prije toga bio sam jako nesretan. Izlazio sam i napijao se obvezno dvije noći u tjednu, osjećao sam se kao da samo – preživljavam. Živio sam za posao i “razbijao” se ostatak vremena. Na kraju sam morao operirati nogu pošto sam naporno vježbao da ostanem u formi. Nisam zbog operacije mogao vježbati dva mjeseca i u tom periodu jako sam se udebljao. Stalno sam bio na zabavama i budio se uz osobe koje nisam poznavao. Živio sam ono što bi tinejdžer smatrao idealnim rock ‘n’ roll životnim stilom, ali osjećao sam kao da tonem. Bio sam sve nesretniji i tražio sam izlaz. Oporavio sam se od toga tek između 2003. i 2005.

Sada ste se skrasili uz obitelj. Je li to u potpunosti promijenilo vaš pogled na život? – Nemoguće je održavati normalnu vezu dok ste na turneji i konstantno u pokretu, okruženi ljudima, a zapravo sami. To vrijeme je prošlo i sada se osjećam kao da sam u stanju pružiti kvalitetno vrijeme svojoj obitelji i kćeri. Uživam u vremenu provedenom s obitelji, posvećen sam tome u potpunosti. Rođenje kćeri promijenilo mi je život i učinilo me osobom kakva sam, vjerojatno, trebao biti od početka.

Je li zbog toga pjesma “For Your Babies” dobila novo značenje za vas? – Ta pjesma napisana je kad su oba moja menadžera postali očevi, otprilike u isto vrijeme. Pošto smo vrlo bliski, svjedočio sam iz prve ruke promjenama koje su oni prolazili. Promatrao sam kako se mijenjaju i zamišljao kako ću ja reagirati u toj situaciji. To je bio moj način predviđanja što će se dogoditi meni za 15 godina, 2007. Sada kad možete snimati i odlaziti na turneje u ritmu koji vam odgovara i pod vašim uvjetima, jeste li pronašli dodatne interese kojima ste se zaokupili ostatak vremena? – Imam dodatne poslove u kojima pasionirano uživam. Osnovao sam vinsko poduzeće na Siciliji. Moram se uštipnuti da se uvjerim da je to stvarnost kad pomislim da je dečko iz Manchestera sad priznat u Italiji kao proizvođač kvalitetnog vina. Također imam uzgajalište lososa u jednoj rijeci u Irskoj. Biti uključen u takvu akciju u smislu održanja okoliša, velika je odgovornost, ali i veliko veselje za mene.

Sally Stratton