Obitelj mi je važnija od rukometa

Petru Metličiću, jednom od najtrofejnijih hrvatskih rukometaša, Svjetsko prvenstvo koje će se od 16. siječnja do 1. veljače 2009. odigravati u Splitu, Zadru, Puli, Osijeku, Varaždinu i Zagrebu ostat će u posebnom sjećanju. Ne samo zato što se jedan tako važan sportski događaj odigrava na domaćem terenu, nego i stoga što će to 32-godišnjem Splićaninu biti posljednji nastup za reprezentaciju.

Petar je svoju odluku o povlačenju iz nacionalne vrste priopćio izborniku Lini Červaru i svojim suigračima, a oni su vijest, naravno, primili s negodovanjem. Jer kapetan naše zlatne momčadi i igrač španjolskog nacionalnog prvaka Ciudad Reala (u kojem je najbolje plaćeni “desni vanjski”) u proteklih je dvanaest godina s reprezentacijom osvojio sve što se osvojiti dalo – zlatne medalje na Olimpijadi u Ateni 2004., na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. i Mediteranskim igrama u Tunisu 2001., a nedostaje mu samo zlato s europskih prvenstava. Sada će, stoga, dati sve od sebe da i na ovom natjecanju Hrvatska osvoji medalju, a potom se vraća svojim najmilijima, supruzi Katiji (32) te sinovima, sedmogodišnjem Juri i dvoipolgodišnjem Roku.

Zašto ste odlučili napustiti reprezentaciju? – Najbitniji razlog je moja obitelj. Ovo su, primjerice, bili prvi blagdani koje sam u sedam i pol godina braka proveo sa suprugom i sinovima, i to samo zato što su pripreme za prvenstvo bile u Splitu. Osim toga, vrijeme je da svoje mjesto prepustim mlađim kolegama. Nisam najstariji u reprezentaciji, ali iza mene je najviše utakmica – oko 180. Naravno da ću izborniku biti i dalje na raspolaganju kad me zatreba, ali kao rezerva.

Hoćete li napraviti oproštajno slavlje za dečke iz reprezentacije? – Nisam razmišljao o tome. Sada mi je najvažnije da dobro odigram ovo prvenstvo i da, ako je ikako moguće, osvojimo medalju. Ovo će biti veliko natjecanje, u to sam uvjeren. Sudjelovao sam na mnogo ovakvih manifestacija, ali je ovo u organizacijskom smislu daleko najbolje. O dvoranama ne treba ni govoriti.

Najavljujete li oproštajem od reprezentacije i skori kraj igračke karijere? – Ne, nemam još takve namjere. Ugovor s Ciudad Realom traje mi još godinu i pol, a onda bih volio zaigrati negdje bliže mojima. Po mogućnosti u Hrvatskoj.

Jeste li nervozni prije velikih natjecanja? – Nisam od onih sportaša kojima treba apsolutni mir da bi se mogli usredotočiti na igru. Nikada, primjerice, ne isključujem zbog toga mobitel. No, na velikim natjecanjima imam jedan mali ritual – do prvog poraza nosim istu potkošulju.

Ovo vam je sedmo svjetsko prvenstvo, a šest puta ste sudjelovali na europskom. Žalite li za nekom propuštenom prilikom? – Lani, nakon Europskog prvenstva u Norveškoj, bio sam najviše razočaran jer sam bio uvjeren da finale igramo kao pobjednici, ali i nakon Olimpijade u Pekingu, koju smo završili na četvrtom mjestu. Sportaši to nazivaju “drvenom medaljom”, što sve govori. Bio sam nezadovoljan i svojom igrom, za što je kriva operacija koljena od koje se nisam uspio potpuno oporaviti. Malo mi je žao što me na prvenstvima nikad nisu izabrali među sedam najboljih igrača, no, s druge strane, u Hrvatskoj sam proglašen najboljim rukometašem za 2002./2003. Uz Ivana Balića, to je velika čast.

A kojih se trenutaka s reprezentacijom najradije sjećate? – Olimpijade u Ateni 2004. Ništa se ne da usporediti s olimpijskom medaljom, pogotovo kad je ona zlatna. Sjećam se kako sam šetajući olimpijskim selom nakon pobjede bio ushićen što sam dio sportske elite koja se ondje okupila. Tada sam se sprijateljio i s mnogo naših olimpijaca, posebice s tenisačima Marijem Ančićem i Ivanom Ljubičićem. A na Olimpijadi u Pekingu najviše sam se družio s košarkašima. U nezaboravnom sjećanju ostaju mi zafrkancije s mojim suigračima. Moja generacija uvela je pravilo da svaki “novak” mora proći karaoke na nekom javnom mjestu, što je uvijek urnebesni događaj.

S kim se od rukometaša družite i privatno? – Najbolji sam s onima iz starije garde – Igorom Vorijem, Blaženkom Lackovićem i Davorom Dominikovićem, koji mi je u posljednje vrijeme bio cimer na putovanjima. I, naravno, s mojim sugrađaninom, Ivanom Balićem. Nas dvojica se od početka nekako pratimo. Zajedno smo igrali u RK Split, kasnije i u Metkoviću, a neko smo vrijeme zajedno bili u Španjolskoj, doduše, u različitim klubovima. Prije dvije godine u Splitu smo osnovali rukometnu akademiju Balić – Metličić za dječake od 8-13 godina. Dobar sam i s bivšim reprezentativcem Nikšom Kalebom, koji je Jurin krsni kum. No, naša druženja izvan terena vrlo su rijetka jer smo raštrkani po svijetu. Čujemo se telefonom, odemo na piće kad smo u istom gradu, prošetamo s djecom…

Profesionalni sport vam ne ostavlja mnogo slobodnog vremena. Tko su vam prijatelji izvan sporta? – Jedan od najboljih prijatelja i moj vjenčani kum je Ivica Maraš, sportski novinar, također bivši rukometaš. On je treći ortak u Balićevoj i mojoj akademiji, koji za sada odrađuje većinu posla. U Španjolskoj sam preko Uroša Zormana, svog suigrača u Ciudad Realu, upoznao dosta ljudi, poput vlasnika jednog bara koji je naše glavno okupljalište. Tu slavimo rođendane, pobjede, hranimo se… Prije Ciudad Reala tri sam godine proveo u Leonu na sjeveru Španjolske, koji je sličan Splitu i mnogo ljepši od Ciudada, te dvostruko veći. No, u Ciudadu je bolja zabava i smještaj. U Leonu sam živio u stambenoj zgradi, a sad imam apartman u vilama koje su ograđene zidovima od ostalog susjedstva, s bazenom, teniskim terenom te parkom za djecu. Španjolci se, inače, bolje zabavljaju od nas. Vikendom su svi vani, restorani i pubovi su puni. Do dolaska u Španjolsku nisam ni znao koliko volim salate, koje su njihov specijalitet. Jezik mi nije nikakav problem – svladao sam ga u tri mjeseca. I moj sin Jure govori i piše španjolski kao materinski.

Što vam u Španjolskoj najviše nedostaje? – Obitelj. Od rujna u Ciudad Realu živim sam jer je Jure tada krenuo u prvi razred pa se supruga s djecom vratila u Split. Život bez obitelji za mene je pasji život. Nema ništa gore nego se na večer vratiti u prazan stan. Za sve ostalo se mogu snaći – ispečem jaja ili skuham tjesteninu ako sam gladan, a o stanu i odjeći brine mi jedna gospođa. U mom je ormaru ionako samo sportska odjeća, majice i traperice koje mi uglavnom bira supruga. Odijelo sam imao samo na svom vjenčanju i na nekim važnim sportskim događajima.

Kako iz Španjolske komunicirate s roditeljima – majkom Ankom i ocem Jurjem – koji su gluhi? – SMS porukama. Mama je u tome mnogo spretnija od oca. Zajedno smo najčešće ljeti, u očevoj rodnoj kući u Splitskoj na Braču, gdje oni provode mnogo više vremena otkako su u mirovini. Oboje su, inače, radili u Uzoru, mama kao krojačica, a otac kao tapetar. Sada se pomalo bave maslinarstvom i uzgajaju janjce… pa nam nikada ne nedostaje pravog domaćeg maslinovog ulja.

Koliko je njihov hendikep utjecao na vas dok ste odrastali? – Niti ja niti moja mlađa sestra Slavica, diplomirana pravnica, nismo nikada osjetili da smo uskraćeni zato što su nam roditelji gluhi. I otac i majka dobro govore jer su se rodili zdravi. Mama je sluh izgubila nakon što je u šestoj godini preboljela meningitis, a otac kao petnaestogodišnjak, nakon jedne nezgode u moru. Dok je, naime, ronio oko Splitske, u blizini je eksplodirao dinamit.

Kako ste zavoljeli rukomet? – Sportske gene sam naslijedio od oca, koji je svojedobno bio kapetan kuglačke državne reprezentacije gluhih u bivšoj Jugoslaviji. A u rukomet me gurnuo nastavnik tjelesnog iz moje Osnovne škole “Mertojak”. On me poslao u RK Split jer sam se u školskoj sportskoj sekciji – u kojoj sam trenirao košarku, nogomet i atletiku – najviše iskazao u rukometu. Od lopte sam počeo zarađivati sa 16 godina, a član reprezentacije sam od 1997., od Svjetskog prvenstva u Japanu. No, prvu priliku da zaigram za nacionalnu vrstu dobio sam tek 2001., u Francuskoj, gdje smo na Svjetskom prvenstvu dogurali do osmine finala.

Kakvo ste bili dijete? – Relativno mirno. Otkad znam za sebe, imao sam samo jedan cilj – biti vrhunski sportaš. Ništa me drugo nije zanimalo, pa ni danas ne znam takoreći žarulju promijeniti – a završio sam za elektrotehničara. Škola mi je uvijek bila u drugom planu, iako sam stalno slušao kako bih mogao biti odlikaš, a ne osrednji đak. Volio sam samo geografiju i strane jezike. Uz španjolski tečno govorim engleski, a mogao bih se sporazumjeti na njemačkom i na talijanskom.

Jesu li vaši sinovi zainteresirani za rukomet? – Jure mi se čini da je tip za kompjutore, premda je nedavno počeo trenirati košarku. No, zato bi Roko mogao biti dobar sportaš – ako jednog dana bude znao pravilno usmjeriti svoju snagu. Temperamentan je i probitačan.

Jeste li sinovima mijenjali pelene kad su bili mali? – Naravno da jesam. I presvlačio ih, hranio, uspavljivao… Ni kućanski poslovi nisu mi strani, idem u “spizu”, supruzi pomognem objesiti rublje, usisati pod… U mijenjanju pelena nema mi ravnog, s obzirom na brzinu kojom to radim. Žao mi je što nisam bio na Jurinom porođaju, jer mi je Rokovo rođenje jedan od najljepših doživljaja. No, Jure je rođen u Metkoviću, gdje to onda nije bila praksa, a Roko se rodio u Ciudad Realu. Sa svojim sinovima, na žalost, ne provodim onoliko vremena koliko bih htio, no nadam se da će se to sada promijeniti. Volio bih ih, dok su još ovako mali, odvesti na snijeg ili na neko drugo putovanje. To što ljeta provodimo u našoj vikendici u Igranima, nije isto. Ni sa suprugom još nisam nigdje otputovao bez rukometa. Nismo bili čak ni na medenom mjesecu. No, za ovo ljeto već sam isplanirao jedno romantično putovanje, na koje ćemo otići samo Katija i ja.

Kako ste se vas dvoje upoznali? – Preko zajedničkih prijatelja, na Rivi, potkraj devedesetih, a vjenčali smo se u lipnju 2001. Ja sam već igrao za metkovski rukometni klub, pa smo u Metkoviću proveli prve godine braka. Katija me uvijek pratila na svim putovanjima, a preuzela je i brigu o djeci, i zato uvijek kažem da je sve ove medalje i ona osvojila.

Imate li neki hobi? – Volim pogledati dobar film na DVD-u. Omiljeni su mi povijesni spektakli, a ne volim horore. U zadnje vrijeme razmišljam o kupnji broda kako bih s djecom mogao krstariti po Jadranu, ali i kako bih naučio loviti ribu. U mojoj je obitelji s očeve strane bilo dosta ribara. Mene to prije nije privlačilo, no što sam stariji, ribolov mi izgleda kao dobra razonoda.

Jesu li brojne ozljede, poput one na Europskom prvenstvu 2004., kad vam je protivnički igrač zabio prst u oko, ostavile traga na vaše zdravlje? – Srećom, nisu. Po licu imam dosta uspomena s parketa, ali nijedna nije opasna. Najozbiljniji su bili problemi s meniskusom i hrskavicom u koljenu, zbog čega sam lani završio na operaciji i dugom oporavku.

Hoćete li se nagraditi nečim posebnim ako na ovom prvenstvu osvojite medalju? – U karijeri sam se do sada “nagradio” s dva stana, a supruzi sam prije godinu i pol kupio automobil – toyotu rav. U ovom novom stanu na Marjanu ukupno sam proveo samo nekoliko mjeseci, iako smo se uselili prije dvije i pol godine. Nas dvoje se, inače, stalno međusobno darujemo, a takvi smo i prema djeci. No, nisu to neki skupocjeni darovi, jer bih htio da mi sinovi nauče kako je skromnost jedna od najvažnijih ljudskih osobina.

Imate li neostvarenih želja, poput putovanja u svemir na što se sprema nekolicina Hrvata? – Meni je svemir sve ovo što imam tu – moja obitelj, medalje, topli dom… I ne zanima me onaj drugi. Ja sam obiteljski tip. Najveća ekstravagancija koju sam učinio je jedna tetovaža, uspomena na olimpijske igre u Ateni.

Kako ste, 25. prosinca, proslavili 32. rođendan? – Mirno, u krugu obitelji. Cijeli život osjećam se uskraćen jer dobivam isti dar za Božić i za rođendan. Samo mi supruga kupi po dva dara. Sada sam od nje dobio po jedan odjevni predmet za svaki od ta dva dana.

Razmišljate li već što ćete raditi poslije igračke karijere? – Volio bih ostati u sportu, ali ne kao trener. To je vrlo težak i iscrpljujući posao. Zadnje tri godine, kao kapetan naše reprezentacije, prilično sam se psihički umorio – tražeći bolje uvjete za momčad ili mireći uzavrele duhove među igračima. Najvjerojatnije ću se više posvetiti našoj rukometnoj akademiji, na čijim treninzima nastojim biti uvijek kad sam u Splitu, upoznati djecu, pokazati im štoseve… I, napokon, bit ću suprug i tata na 24 sata.

Dolores Tolić