Od života sam već sve dobio

Ništa u svom životu ne bih mijenjao. Držim se replike iz jednog filma: “Ne očekujem ništa više od života nego što mi je dosad dao” – kaže Davor Janjić (39), sarajevski glumac s ljubljanskom adresom, kojeg trenutačno gledamo u serijalu “Ponos Ratkajevih”. Kad se prije četiri mjeseca pojavio u ulozi zloglasnog ustaše Franje Valenta, koji maltretira svoju suprugu, Židovku Lisu Cohen, mnogi ispod sijede brade i prosjede kose nisu prepoznali jednog od najtalentiranijih mladih glumaca bivše države, proslavljenog po ulogama u filmovima “Ovo malo duše, “Život sa stricem” i “Čaruga”. Ne samo zato što se fizički promijenio već i stoga jer ga hrvatska publika u posljednje vrijeme nije imala često prilike gledati na malim ekranima ili filmskom platnu.

Naime, nakon što je u vrijeme rata napustio rodno Sarajevo, mijenjajući brojne adrese, nije se bavio glumom. Njegov comeback vezan je uz “Outsider”, slovenski film koji je prije deset godina snimio u Ljubljani, gradu u kojem se na kraju i privatno skrasio, zaljubivši se u redateljicu Uršku Žnidaršič. Bio je Severinin partner i u filmu “ Duhovi Sarajeva”, a popularnost mu je donijela i uloga u filmu “Pijetlov doručak”, u kojemu se također pojavljuje Severina. “Ponos Ratkajevih” bio mu je poseban izazov jer dosad još nije imao priliku glumiti u povijesnom serijalu.

Kako je došlo do angažmana u “Ratkajevima”? – Na premijeri filma “Pijetlov doručak”, redatelja Marka Nabersnika, upoznao sam neke ljude iz AVA produkcije koji su me upitali bih li u “Ratkajevima” utjelovio Milu Budaka, i to u samo nekoliko epizoda, što me je veoma zaintrigiralo. No, na kraju sam postao Franjo Valent, koji nije samo epizodni lik. Bio mi je izazov vidjeti mogu li se snaći u tom žanru, jer još od djetinjstva nisam glumio u serijalima, a i želio sam malo promijeniti sredinu. Nisam, međutim, znao da ću se toliko dugo zadržati u Zagrebu. U Ljubljanu odem otprilike dvaput mjesečno, i to najčešće na večer, na neke premijere, nakon čega se odmah vraćam u Zagreb. Dobro je što u Ljubljani živim blizu željezničkog kolodvora i što se moj hotel nalazi blizu zagrebačkog Glavnog kolodvora pa imam dobru “vezu”. Najgori dio ovog posla je što ne mogu češće odlaziti kući.

Možete li usporediti rad na filmu i u serijalu? – U serijalu se radi kao na traci, nema mnogo ponavljanja, no u samoj biologiji glume, u njenoj srži, sve je isto. Dobiješ biografiju neke osobe i provučeš je kroz sebe.

S kim se na setu najbolje slažete? – Sa Zijadom Gračićem. On je fantastičan čovjek i glumac, ali zbog prezauzetosti poslom nemamo mnogo vremena za druženje izvan seta. Slažem se dobro i s Mijom Begović, koju poznajem od ranije, kao i s nekim mlađim glumcima.

Kako provodite vrijeme kad niste na snimanju? – Nemam mnogo slobodnog vremena. Trebam naučiti mnogo teksta, a kad dođem sa seta, toliko sam umoran da se srušim na krevet i zaspim.

Znači li to da nemate vremena ni za izlaske? – Nemam potrebe za tim. U zagrebačkom hotelu Astoria, gdje sam smješten, imam sve što želim jer sam okružen divnim osobljem, od sobarice do direktora. Toliko su dobri i brižni prema meni da su mi čak nosili lijek u sobu i tetošili me kad sam dvaput obolio od gripe. Katkad odem na ručak u Zagrebački kulturni klub ili restoran Blato, a jedne nedjelje me vozač AVA produkcije pozvao na ručak k svojim roditeljima pa sam osjetio pravu obiteljsku atmosferu.

Prepoznaju li vas na ulici? – Kao Davora Janjića iz filma “Čaruga” ili “Život sa stricem” baš i ne. Možda bi me se sjetili kad bih obrijao sijedu bradu. No, sad imam “nesreću” što ljudi gledaju “Ratkajeve”! Nevjerojatna je ta televizija: odigraš manju ulogu u nekom serijalu i svi ti prilaze te svašta pitaju, od toga što će se desiti u idućim nastavcima pa do komentara da povijest nije onakva kako se prikazuje u serijalu.

Zašto ste pustili bradu? – Zbog uloge producenta Tomaža u slovenskom filmu “Lj kao ljubav”, čija je premijera bila prije mjesec dana u Ljubljani, a sad moram tako izgledati i zbog “Ratkajevih”. Obećajem da ću se ošišati i obrijati kad završim snimanje serijala, to više što bradu nije lako održavati.

Uhvati li vas strah od starosti kad se, nakon brojnih uloga neprilagođenih mladića koje ste glumili, vidite sa sijedom bradom i prosijedom kosom? – Ne. Možda zvuči pretenciozno, ali ja sam se i s 25 godina osjećao pomalo staro. Prestao sam misliti na godine i nije mi bilo važno kako ću živjeti te hoću li ostarjeti ovako ili onako. Možda će me trah od smrti uhvatiti kad uđem u šezdesete.

Iz kakve obitelji dolazite? – Rođen sam u Tuzli, a odrastao sam u Sarajevu, u braku Hrvatice i Srbina, kao njihovo jedino dijete. Majka je po struci ekonomistica, koja je radila u vojsci, a otac je bio oficir.

Jeste li, kao sin oficira, bili strogo odgajani? – Nimalo. Otac me nikad nije odgajao spartanski. Možda sam zato i pomalo razmažen.

Kad ste počeli glumiti? – Već sa sedam godina. Jednog su dana u moju osnovnu školu “Ivan Goran Kovačić”, kao i u mnoge druge sarajevske škole, došli neki ljudi s Televizije Sarajevo tražeći nadarenu djecu za jednu dječju emisiju. Sjećam se da su nam pokazali sliku Mona Lise i upitali na što nas podsjeća. Ja sam rekao da nalikuje slici Bogorodice, koju sam vidio kod moje tetke iz Gornjeg Vakufa, što ih je očigledno oduševilo. Pozvali su me na audiciju i kad su vidjeli da nemam tremu i da se pred kamerama slobodno ponašam, dobio sam glavnu ulogu u dječjoj emisiji Jedan program kobajagi. Nakon toga sam sudjelovao i u brojnim drugim dječjim emisijama te radiodramama.

Već ste s 15 godina dobili ulogu u filmu “Ovo malo duše” Ademira Kenovića: kako je došlo do tog angažmana? – Bio sam učenik II. gimnazije, i u to me vrijeme ništa osim djevojaka nije zanimalo. No, jedan pomoćnik Ademira Kenovića me prepoznao na ulici i pozvao na audiciju za njegov novi film jer je shvatio da bi sa mnom, jer sam imao iskustva pred kamerama, bilo mnogo lakše raditi. No, ja nisam želio doći na audiciju pa me jedan prijatelj praktično odvukao. Dobio sam ulogu, ali ni tada nisam mislio da ću se cijeli život baviti glumom.

Što je onda presudilo da upišete glumačku akademiju u Sarajevu? – “Prisilio” me kolega Dino Mustafić, nekad nadobudni omladinac, a danas poznati redatelj, koji je odnio sve moje dokumente na akademiju i javio mi kad je prijamni ispit. Ja to nisam htio, jer sam bio skloniji matematici, informatici i elektrotehnici. Ipak, otišao sam, katastrofalno pripremljen, ali ipak su me primili. Mislim zato što sam sugestivno odrecitirao pjesmu vojvođanskog pjesnika Mike Antića. Zanimljivo je da sam tada imao nepunih 17 godina, a kako još nisam završio srednju školu, morao sam polagati razliku ispita.

Nekako u to vrijeme počeli ste snimati i film “Život sa stricem” Krste Papića, što vam je 1988. donijelo nagradu za najboljeg glumca na filmskom festivalu u Montrealu: s kakvim se osjećajima prisjećate tih vremena? – Sjećam se odlične ekipe. Krsto Papić je bio veoma tolerantan, dobro je vladao situacijom, ali mi je dao maksimalnu slobodu izražavanja. Bio sam veoma ponosan što snimam s glumačkim veličinama poput Fabijana Šovagovića, Miodraga Krivokapića, Branislava Lečića, ali i s mladom Almom Pricom.

Jeste li se tijekom boravka u Zagrebu susreli s njom? – Nekoliko puta smo bili na kavi u hotelu Palace, gdje sam isprva bio smješten. Ona je uistinu divna i topla osoba.

Kako ste doživjeli rat u Bosni i napad na Sarajevo? – Bilo me je strah jer je rat praktično počeo ispred mojih vrata. S obitelji sam stanovao u četvrti Grbavica, blizu Vrbanja mosta, gdje je poginula prva sarajevska žrtva. Stoga sam 1993. napustio grad.

Kamo ste otišli? – Bio sam i u Beogradu i u Zagrebu. U potonjem sam proveo mjesec dana, kod jednih prijatelja, ništa na radeći. Onda sam sjeo u avion za London, bez posebnog razloga. Bio je to prvi let toga dana. Ali isto tako mogao sam otići bilo kamo…

Od čega ste živjeli u Londonu? – Bio sam konobar, kuhar, menadžer u knjižari… Gluma me u to vrijeme nije zanimala jer je u mojoj zemlji bio rat, a kako sam smatrao da su kazalište i film igra, stanje veselja, nisam mogao glumiti i razmišljati što se događa s mojim najbližima.

Je li vam, kao filmskoj zvijezdi bivše države, bilo ponižavajuće raditi “gastarbajterske” poslove? – Nikad se nisam osjećao kao zvijezda, nemam to u glavi. Uostalom, nisam radio ništa nečasno i nepošteno. Nakon tri godine naviknuo sam se na život u Londonu, a onda mi je stigla poslovna ponuda iz Slovenije – za ulogu u filmu “Outsider” scenarista i redatelja Andreja Košaka. Ponudu sam prihvatio, što se pokazalo punim pogotkom. Bio je to veoma uspješan film, koji mi je 1998. donio nagradu za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Kairu. A označio je i prekretnicu u mom životu jer sam se preselio u Ljubljanu.

Kako su vas ondje prihvatili? – Odlično. Nitko me nikad nije loše pogledao niti rekao ijednu ružnu riječ. No, mislim da sam se i ja dobro postavio: prilagodio sam se novoj sredini, ljudima… nisam čekao da se oni prilagode meni. U Londonu sam naučio da stranac mora prihvatiti nova pravila igre i ne inzistirati na onome što je sa sobom donio.

Što vam iz Bosne nedostaje u Sloveniji? – Nedostaju mi roditelji. I to što nigdje u Sloveniji nema dobrog bureka.

Koje su najveće predrasude o Bosancima? – Da su lijeni, a oni su, zapravo, veliki radnici.

Jeste li naučili slovenski? – Jesam, ali dugo mi je trebalo. Problem je bio što prvih nekoliko godina nitko sa mnom nije htio razgovarati na slovenskom pa sam ga dosta loše govorio. Sve se promijenilo kad sam prije pet godina dobio ulogu u predstavi “Ekshibicionist” Dušana Jovanovića. Bila je na slovenskom jeziku pa sam uzeo lektora i svladao ga za četiri mjeseca. A pomogla mi je i moja djevojka, 34-godišnja slovenska redateljica Urška Žnidaršič.

Kako ste se vas dvoje upoznali? – Urška je bila pomoćnica redatelja filma “Outsider” i upravo je ona 1997. došla po mene u London.

Je li to bila ljubav na prvi pogled? – Ne bih rekao. Naša veza se razvijala postupno i moram reći da sam ja bio taj koji je odgađao neizbježno. Bio sam budala i isprva nisam shvaćao da pokraj sebe imam savršenu osobu.

Čime vas je privukla? – Iskrenošću. Laž kao ideja kod nje ne postoji, ona to jednostavno nema u genima.

Planirate li vjenčanje? – Ništa ne planiramo. Što bude, bit će.

Razmišljate li o djetetu? – To je intimno pitanje. Reći ću samo da obožavam djecu, no žene su gospodarice svoga tijela i one odlučuju kako će biti.

Poznati Bosanci kojima je Slovenija postala nova domovina, poput Branka Đurića Đure i Saše Lošića Loše, ljube Slovenke: postoji li među Slovenkama i Bosancima neka posebna kemija? – Urška i ja se odlično slažemo. Da nije tako, ne bih bio s njom već 10 godina. No, ne bih generalizirao: ako ti netko odgovara, može biti i s Marsa. Nema to veze s nacionalnošću.

Posjećuje li vas djevojka u Zagrebu? – Dolazi, ali zbog posla ne prečesto. Kad dođe, volimo prošetati gradom i otići u shopping. No, čujemo se svaki dan telefonom.

Jeste li i prije “Ratkajevih” dolazili u Zagreb? – Jesam, ali nisam dugo ostajao. Kad sam sa Severinom prije dvije godine glumio u predstavi “Čekajući svog čovika”, Jagoša Markovića, u Zagrebu sam bio najviše 15 dana “u komadu”.

Kad ste upoznali Severinu? – Upoznali smo se u Sarajevu uoči snimanja “Duhova Sarajeva”, koji je zbog financijskih problema završen mnogo kasnije nego što je planirano.

Kakvo je vaše mišljenje o Severini Vučković? – Fantastično. On ja prava profesionalka, ima urođenu glumačku inteligenciju i nakon nekoliko filmskih uloga bila bi najveća. Osim toga, ona je dokaz da što je netko veća zvijezda, to je jednostavnija osoba.

Čime se bavite osim snimanjem “Ratkajevih” ? – Namjeravam režirati svoj prvi film. Zove se “Bosanske basne”, prema istoimenom stripu Tomaža Lavriča, a govori o životinjama za vrijeme rata u Bosni. Sad skupljam novac, a kasnije ću odabrati glumačku ekipu.

Zašto ste odabrali ratnu tematiku? – Zato što je to trauma koja ostaje mladom čovjeku. Nešto što moraš objasniti sebi i drugima. Imam ga potrebu snimiti jer još nisam vidio film koji bi objasnio rat onako kako ja to želim.

Kako se rješavate tih traumatičnih iskustava? – Čitam, gledam televiziju ili igram šah. Osim toga, volim sa svojom djevojkom otići na Bohinjsko jezero i uživati u miru i tišini te prekrasnoj prirodi.

Damir Leljak