Živimo u nekom čudnom vremenu. Svatko juri za nečim, a da ga pitate za čim, dobili biste možda i nesuvisli odgovor. Svi teže za nekim “višim ciljevima”, a zapravo je to borba za golo održanje.
Hrabri posustaju, a oni koje običavamo nazivati drugačije, “hvataju u mutnom”. I daj se, bože, u svemu tome snađi!
Svi traže povjerenje i pažnju, a sami je ne daju. Sve se češće čuje – što se zbiva s ljudima, a da pritom i nismo svjesni da bismo to najprije trebali pitati sebe. Željni smo u takvom vremenu i okruženju sresti nekoga tko se barem – smiješi.
Uvijek sam govorila da pesimizam ne vodi nikamo, da u svemu, pa i u onome što nam se čini bezizlaznim, izlaz treba tražiti jer on – postoji.
Nitko ne može živjeti izvan svoga vremena, ali svatko je dužan, čak i kad je teško, u njemu tražiti ono što mora naći – optimizam pa makar i u najminimalnijim dozama. Ja ga sam uvijek tražila i – nalazila. Nisam se izdvajala iz mase, ali sam nastojala zrelo razmišljati i ne pokleknuti ni onda kad mi je bilo teško i kad izgledi u “pobjedu” i nisu bili baš veliki. Ili, kako bi to jednostavno govorila – nastojala sam da me vrijeme ne pregazi.
Pročitajte cijelu kolumnu Žuži Jelinek