Olga Rodionova: Učim hrvatski čitajući Gloriju

Moskovljanka Olga Rodionova (37), supruga najsiromašnijeg ruskog oligarha Sergeja Rodionova (49), kako se taj multimilijunaš, bankar i poduzetnik, jednom predstavio, može imati što god poželi. No, umjesto života dokone bogatašice koja udovoljava svakom svom hiru, Olga Rodionova odabrala je trnovitu karijeru modela, glumice i TV voditeljice. I to tek pošto je diplomirala ekonomiju, te diplomu zaključala na sigurno – u sef, pretpostavljajući da joj nikad više neće trebati.

Njezino savršeno tijelo snimali su najveći svjetski fotografi – uz ostale Helmut Newton i Peter Lindbergh, a pažnju svjetske javnosti privukla je jedinstvenim izdavačkim pothvatom “Knjigom o Olgi” (The Book of Olga), koju je preklani u limitiranoj nakladi objavio njemački izdavač Taschen. Čak 150 erotskih fotografija Bettine Rheims, krajnje eksplicitnog sadržaja – ujedno citata klasičnih djela svjetske likovne umjetnosti – Olgi Rodionovoj su donijeli bojne pohvale sretnika koji su si knjigu po cijeni od 350 eura mogli priuštiti ili su je barem imali priliku prelistati. Uz svjetsku slavu u umjetničkim krugovima stigla su i brojna sumnjičava pitanja konzervativnijeg dijela javnosti, koja se svode na zajednički nazivnik – što je Olgi i njezinom suprugu, jednom od financijera knjige, sve to trebalo.

S Olgom Rodionovom razgovarali smo u njezinoj lovranskoj vili Sveti Rok – među lokalnim stanovništvom poznatijom po nazivu Vila Vojvodina, jer je za vrijeme bivše države bila na raspolaganju vladi te autonomne pokrajine (zauzvrat je Vojvodina Lovranu izgradila osnovnu školu). U njoj je prošle subote organizirala proslavu 37. rođendana, na koju je pozvala birano društvo među kojim je bilo i ljudi s Forbsove liste najimućnijih. Bio je to, govori Olga na besprijekornom hrvatskom, ludi party, na kojem su nastupile Jelena Rozga, Ana Rucner i go-go plesačice, koji je završio u sitne sate.

Iako u središtu Moskve sa suprugom posjeduje luksuzan stan, a u blizini grada i krasnu ladanjsku kuću, Olga Rodionova sve više vremena provodi na jadranskoj obali. U neformalnoj konverzaciji uoči intervjua najavila nam je svoj novi megaprojekt – knjigu erotskih fotografija Ellene Von Unwerth, te objasnila značenje tetovaže na svojoj ruci.

– Arapskim pismom dala sam si ispisati drevnu palestinsku mudrost, koja je postala moj životni moto – “I raj bi bio pust bez ljudi” – smije se.

Zašto ste odabrali Hrvatsku za svoj drugi dom? – Kad sam bila djevojčica, sanjala sam o tome kako ću jednog dana imati svoju kuću na moru, koju ću ostaviti djeci i unucima. I to je, sigurna sam, ova kuća u Lovranu. Suprug i ja stigli smo na Jadran prije petnaest godina u potrazi za obiteljskom vilom za odmor. Bivša Vila Vojvodina, kako našu kuću u Lovranu i danas zovu, bila je vrlo zapuštena i prljava, ali me osvojila na prvi pogled. Ima fenomenalnu energiju, sjajno je projektirana za obiteljski život i nalazi se na neodoljivom mjestu. Ukratko, sve to plus čisto more, svjež zrak i Učka za leđima, bili su dobitna kombinacija. Razmišljali smo sedam dana i – kupili je.

Koliko vremena provodite u Lovranu? – Sve više. U početku smo rijetko dolazili, poslije sve češće, a sad nam je to drugi dom. Lovran je malo mjesto, potpuno različito od Moskve. Ovdje je životni moto “polako, ima vremena”, što kod nas u Rusiji ne postoji i baš to mi se sviđa.

Kakav vam je društveni život u Lovranu? – Odličan. Trenutačno su ovdje moji roditelji, koji su odnedavno u mirovini, a u posjet mi je svratila i prijateljica iz Italije. Sergej, moj suprug, stalno dolazi i odlazi, doći će mi i kći s prijateljicama, moj brat sa svojom suprugom, te još neke moje prijateljice. Zapravo je lokacija izvanredna, iz Lovrana nam je cijela Europa na dohvat ruke, svuda možemo stići automobilom, ne treba nam zrakoplov kao u Rusiji.

Kako ste tako dobro naučili hrvatski? – Kad sam shvatila da će nam Lovran biti drugi dom, uzimala sam satove u Moskvi i uz pomoć profesorice naučila osnove gramatike. Za vokabular su mi najviše koristili ljubavni romani iz Glorije, koje sam svaki tjedan čitala. Laskam si da mogu normalno razgovarati, ali još je mnogo mjesta za napredak.

Kako izgleda vaš običan dan? – U Moskvi se dižem rano i vježbam gotovo svaki dan. Potom se posvećujem brojnim obvezama, jer radim kao model, TV voditeljica i glumica.

Kako ste kao diplomirana ekonomistica završili u show businessu? – Željela sam studirati glumu, ali mi roditelji to nisu dopustili. Mama mi je, primjerice, objasnila da su ortodoksni kršćani glumce stoljećima pokapali izvan gradskih zidina jer se ta profesija smatrala nedostojnom. Kako je u to vrijeme sovjetska kinematografija propala, a ruska još nije stasala, na kraju sam i sama odustala, te upisala pravo, što je bila očeva želja. Potom sam se prebacila na ekonomiju, ali me život kasnije ponovno usmjerio prema glumi u show businessu.

Što je bilo presudno? – Bila sam rodila kćer i završavala fakultet: knjige su bile posvuda po stanu, a ja sam sjedila s bebom kod kuće, učila koliko sam mogla i čekala da mi se suprug vrati kući s posla. Shvatila sam da me ta pozicija osobe koja čeka – užasava, pa sam poznaniku, koji se spremao u Ameriku, predložila da preuzmem njegovu trgovinu francuske i talijanske dizajnerske odjeće. Mjesec dana bila sam mu poslovođa, pa sam uz Sergejevu pomoć digla kredit i preuzela posao. Počela sam putovati u Milano, Pariz, London, upoznala dizajnere i fotografe, te jednog dana završila na snimanju kod Jeana-Daniela Lorieuxa. Njegova supruga je u privatnom društvu moje fotografije pokazala pokojnom Helmutu Newtonu i tako je počelo.

Radili ste s najvećim svjetskim fotografima, koji su vam najdraži? – Helmut Newton i Peter Lindbergh. Prvo snimanje se Helmutom bilo mi je najteže u životu: mnogo je vikao, ja sam plakala, ali su fotografije bile fantastične. Kad sam ih vidjela, shvatila sam da je upravo tu emociju i želio. Osim toga, do samog kraja je imao fenomenalno oko i energiju, čak i kad ga je bolest već izjedala. A Peter Lindbergh je pravi čarobnjak, svako snimanje s njim je neopisivo zadovoljstvo. Uz njega se osjećam kao hipnotizirana.

Što smatrate vrhuncima svoje karijere? – Sve projekte sam radila s dušom. Ponosna sam na “Knjigu o Olgi”, pet naslovnica Playboya, ulogu u trileru “Dizalo”, koju sam pet mjeseci snimala prljava, bez make-upa, u poderanim čarapama, u klaustrofobičnom prostoru…

“Knjigom o Olgi”, jedinstvenom izdavačkom projektu, sami sebi ste izgradili spomenik i stekli svjetsku slavu. Kako je do nje došlo? – Slučajno. S fotografkinjom Bettinom Rheims sam snimala editorijal za ruski časopis, koji je uredništvo odbilo. Bettina je slike pokazala svom prijatelju Benediktu Taschenu, koji se oduševio konceptom i rekao joj da će objaviti knjigu ako mu donese ukupno 150 fotografija. Tako je i bilo. Moj suprug je financirao još dva snimanja, a Benedikt Taschen je objavio knjigu u 1000 primjeraka i rasprodao nakladu po cijeni od 350 eura. Sve je ispalo super.

Bez obzira na brojne zločeste komentare na vaš račun? – Da. Za “Knjigu o Olgi” jedino mi je bilo važno mišljenje profesionalaca i povjesničara umjetnosti, jer su mnoge fotografije nadahnute klasičnim likovnim djelima, što mnogi ne prepoznaju. S druge strane, mnogi su knjigu kritizirali i ismijavali me, iako je nikad nisu držali u rukama. Kad me jedna ruska TV voditeljica prozvala ruskom Cicciolinom, sama sebi sam rekla da je sad dosta, podnijela tužbu, te dobila i odštetu i ispriku. Bio je to presedan u ruskom pravosuđu.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju sa Olgom Rodionovom pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 860) ili se pretplatite na PDF izdanje