Iako nikada nije bio miljenik Hollywooda, pa tako nikada nije bio ni nominiran za Oscara, Steve Martin ipak je vrlo prepoznatljivo lice američkog filma. Ponajprije stoga što mu karijera traje dulje od 40 godina, tijekom kojih je snimio hitove poput “Roxanne”, “Avioni, vlakovi i automobili” i “Mladenkin otac”, ali i zato što je postao sinonim za uloge brbljavih, pomalo neurotičnih, ali vrlo simpatičnih likova, bliskih svakom “običnom” čovjeku.
No, 63-godišnji Martin, koji se sredinom 2007. drugi put oženio, i to s 26 godina mlađom novinarkom Anne Stringfield, u stvarnosti je potpuna suprotnost likovima koje najčešće glumi. Ljubazan, ali suzdržan, tijekom intervjua u berlinskom hotelu Ritz-Carlton na pitanja je odgovarao kratkim rečenicama, u kojima nije bilo one strasti koju pokazuje ispred kamera. Jedino je na spomen svog prvog glazbenog CD-a “The Crow”, koji je u SAD-u objavio potkraj siječnja, i na kojem svira bendžo i pjeva, pokazao malo entuzijazma.
– Cijeli život sviram bendžo i zato mi je drago što je “The Crow” tako dobro prihvaćen. Čak sam u jednom trenutku bio drugi na Amazonovoj listi, a ispred mene je bio samo Bruce Springsteen – ushićeno je rekao slavni komičar, izvadio iz džepa iPhone i pustio nam jednu od pjesama s albuma. Iako ga posljednjih godina zanima glazba i pisanje – te je autor dvaju romana, “Prodavačica” i “Kako je ugodno uz mene” (objavljenih i u hrvatskom prijevodu), Steveu Martinu je i dalje glavni posao – gluma. U Berlin je došao promovirati svoj posljednji film “Pink Panther 2”, nastavak uspješne komedije iz 2006., u kojoj je krenuo stopama Petera Sellersa i utjelovio smušenog inspektora Clouseaua.
Je li vas bilo strah da će vas u ulozi Clouseaua uspoređivati s Peterom Sellersom? – Sellers je proslavio lik Clouseaua, no ja sam već peti glumac koji ga interpretira. Znao sam da će biti kritika da nisam na razini Petera Sellersa, ali kad radite komediju, znate da se ne možete svima svidjeti. Pogotovo ne kritičarima. Međutim, ja i ne glumim u komedijama za kritičare, već za publiku. Htio sam mladim generacijama pružiti onaj osjećaj koji sam ja dobio s originalnim filmovima o inspektoru Clouseauu.
Je li vam ovaj put bilo lakše glumiti Clouseaua? – Naravno. Sada sam točno znao kakav naglasak moram koristiti, osjećao sam se dobro u njegovoj odjeći… sve je bilo mnogo lakše.
Jeste li se bojali da će vam Francuzi zamjeriti što ismijavate francuski naglasak? – Ne, jer ne vjerujem da itko može ozbiljno shvatiti Clouseaua i naljutiti se. Na filmu ste potpisani i kao scenarist.
Koliko utjecaja ste imali na šale u filmu? – Mnogo, jer sam od početka surađivao s drugim scenaristima i u svakom trenutku imao sam uvid u priču i potencijalne šaljive scene. Ne mogu odrediti količinu, ali mislim da sam imao utjecaja na gotovo sve šale koje izgovaram u filmu. Znam da se publici najviše sviđaju velike scene, gdje ima mnogo fizičkog humora, no meni su uvijek bili draži štosevi s riječima, kao kada uzmem u ruku olovku i pitam čiji je to diktafon.
Možete li na snimanju biti samo glumac i ne pokušavati kao scenarist popraviti svoje rečenice? – Naravno, to je najbolje. Najjednostavnije je ne razmišljati o manama scenarija i cjelovitosti filma, već se samo usredotočiti na svoju ulogu. Uskoro ću početi snimati romantičnu komediju s Meryl Streep, u kojoj ću samo glumiti, i jedva čekam to iskustvo. Na žalost, film još nema naslov, pa je malo nezgodno govoriti o njemu.
Koliko volite suvremeni humor i komedije poput “Borata”? – Obožavam lik Borata i humor koji stvara Sacha Baron Cohen. Kad bih trebao izdvojiti tri najvažnije komedije u posljednjih 25 godina, bile bi to “Monthy Python i Sveti gral”, “Riba zvana Wanda” i “Borat“.
Očito cijenite Johna Cleesea, kada ste spomenuli dvije njegove komedije, a angažirali ste ga i za “Pink Panthera 2”? – Obožavam ga i sretan sam što ga mogu zvati svojim prijateljem. Divno je imati glumca koji nasmije publiku čim se pojavi na platnu.
Frcaju li i u privatnom životu oko vas šale, ili vam je dosta humora? – Ovisi u kakvom smo raspoloženju. John Cleese je ozbiljan čovjek, koji promišlja stvari o kojima govori, a volim vjerovati da i ja to radim. No, ako nam padne na pamet dobar vic, ispričat ćemo ga s velikim zadovoljstvom. Ipak, teško je uvijek biti zabavan, jer vrlo brzo postanete jednolični i dosadni.
Očekuju li ljudi od vas da stalno budete šaljivi? – Iskreno govoreći, više ni sam ne znam. Kad sam bio poznat po svojim stand-up nastupima, ljudi su očekivali da i u običnom razgovoru smišljam šale, no očekivanja su ubrzo prestala jer ih nisam ispunio. No, vjerujem kako sam svojom karijerom dokazao da sam više od pukog komičara. John Cleese je za Clouseaua rekao da je pronoid – osoba koja, za razliku od paranoidne osobe, vjeruje da je svi vole.
Jeste li vi pronoidan ili paranoidan? – Ne sjedim kod kuće razmišljajući vole li me ljudi ili mrze. No, kad bih se baš morao odrediti, više bih bio paranoidna osoba.
Što vas najviše veseli? – Veseli me raditi filmove, surađivati s ljudima koje volim, no najviše me zanima pisanje. To je vještina koju bih volio usavršiti. Trenutačno pišem roman, no ne znam kada ću biti gotov. Moji dosadašnji romani bili su prilično kratki, pa bih sada volio napisati nešto dugačko, ali to nije baš jednostavno.
Pišete li romane tako da ih možete pretvoriti u film? – Ne, nikada nisam tako radio. Kada sam završio “Prodavačicu”, prvo sam pomislio kako taj roman nikada ne bi mogao biti pretvoren u film. A onda smo po njemu snimili film. Tako vam je to, ne može se pisati s predumišljajem.
Na što ste najponosniji u svojoj karijeri? – Na to što dugo trajem. Svi komičari kojima se divim imali su dugotrajnu karijeru. To je nešto što ne možete kupiti ili lažirati. Imao sam dosta uspjeha, ali i promašaja, no nešto – konkretno, ljubav prema komediji – uvijek me tjeralo da izdržim i ne odustanem. A ako imate tu ljubav, onda ćete dugo izdržati u ovom poslu.
Je li danas, u ovim ekonomski teškim vremenima, dobro vrijeme za komediju? – Nisam dovoljno pametan da bih mogao procijeniti kako će ova kriza utjecati na društvo i socijalne promjene u svijetu. Znam da u teškim trenucima ljudima treba zabava, a film je najjeftinija opcija koju mogu dobiti. No, s druge strane, ne bih htio da me okrive da profitiram na tuđoj nevolji.
Zašto se nikada u karijeri niste okušali u političkom humoru? – Od političkog humora sam se distancirao na samom početku karijere. Kad sam potkraj šezdesetih počeo dobivati prve poslove, svi su komičari na svojim nastupima pričali političke viceve. Kako bih se izdvojio iz gomile, odlučio sam politiku u potpunosti izbaciti iz svog repertoara.
Koliko ste disciplinirani u poslu? – Nisam nediscipliniran u smislu da ne poštujem rokove ili suradnike, ali volim raditi onda kad osjećam da nešto mogu napraviti. Nikada neću pisati roman na silu ili prihvatiti ulogu u kojoj se ne osjećam ugodno. Dakle, odmah na početku pažljivo biram što ću i kada ću to raditi, a kada na nešto pristanem, onda u to ulazim cijelim srcem.
Kad već govorimo o srcu, kako se osjećate u drugom braku s novinarkom Anne Stringfield? – Zasad sve savršeno funkcionira. U braku nismo dugo, tek nešto manje od dvije godine, ali skupa smo već šest godina i nemamo nikakvih problema. Sretni smo zajedno.
Hoćemo li vas vidjeti i u trećem nastavku “Pink Panthera”? – Ja bih ga volio snimiti, ali vjerujem da će o tome odlučiti publika. Dakle, ako ovaj film dobro prođe u kinima, ne sumnjam da ćemo snimati novi. No, ako do toga dođe, morat ćemo se dobro pripremiti. Tajna odličnih serijala je u tome što je svaki nastavak, ako ne bolji, onda barem jednako dobar kao original. A to nije lagano napraviti. Zato mislim da dobar serijal može imati najviše tri nastavka, a iza toga je sve samo izrabljivanje materijala.
Josip Jurčić