Patnja me odvela pjevanju

Nakon smrti južnoafričke pjevačice Miriam Makebe, njezina malijska kolegica Oumou Sangare preuzela je titulu “prvog glasa Afrike”. Titula se ne odnosi samo na glazbu, kojom je pjesmu rodne pokrajine Wassoulou približila cijelome svijetu, već i na činjenicu da se 41-godišnja pjevačica od početka karijere bori protiv neravnopravnog statusa žena u Maliju, ali i ostatku Afrike, te se zalaže za ukidanje poligamije koja je još legalna u njezinoj domovini.

A da poligamija uvijek najteže pogađa žene, Sangare je uvidjela još u djetinjstvu, kad je njezin otac napustio majku, pjevačicu Aminatu Diakite, kako bi živio s drugom. Brak nisu razvrgnuli, ali otac se više nije brinuo za prvu obitelj, zbog čega je Oumou kao dijete morala pjevati na ulici kako bi zaradila novac za obitelj.

Proslavila se, pak, 1989., kad je njezin debitantski album “Moussoulou” (Žena) postao iznenadni hit u cijeloj Africi, otvorivši joj i zapadnjačko tržište, koje se baš tih godina počelo interesirati za world music. Nakon desetak godina neprestanih turneja odlučila je usporiti ritam te se posvetiti obitelji i sinu Cherifu, kojeg je rodila 1995.

A onda, trinaest godina nakon njezinog posljednjeg albuma “Worotan”, Sangare se početkom 2009. vratila na scenu s novim albumom “Seya”, koji će 2. studenoga predstaviti i zagrebačkoj publici na koncertu u KD “Vatroslav Lisinski”.

Zašto vam je trebalo toliko dugo da se vratite na glazbenu scenu? – Odlučila sam si dati vremena da jasno sagledam što želim postići glazbom i porukama u tekstovima svojih pjesama. Na sreću, mogla sam lagodno živjeti, bez financijskih pritisaka, pa sam se potrudila napraviti ga najbolje što mogu. Ujedno, htjela sam istražiti i druge mogućnosti koje su mi se otvorile, pa sam uložila novac u svoju zemlju: otvorila sam hotel i počela uvoziti automobile iz Kine. Na taj sam način pomogla ekonomiji u Maliju te zaposlila mnoge ljude. Osim toga, htjela sam više vremena provoditi sa sinom, a ne se umarati na svjetskim turnejama.

Kako ste doživjeli iznenadnu popularnost nakon uspjeha vašeg prvog albuma “Moussoulou”? – Nitko nije očekivao da će album biti toliko popularan. U Bamaku su ljudi stajali u redovima kako bi ga kupili, a ubrzo je i cijela Afrika govorila o meni. No, da se nešto posebno događa, osjetila sam tek kad mi je Samba Sa, izdavač albuma, dao automobil i naredio da se više ne smijem voziti na motoru. Meni je to bilo najjednostavnije i najbrže, a imala sam i odličan osjećaj slobode, no on se bojao da ću se na njemu ozlijediti pa mi je zabranio da ga vozim.

Jeste li na ovom albumu otvoreniji prema zapadnjačkim utjecajima? – Otvorena sam drugačijim utjecajima, pa tako na albumu gostuju američki glazbenici poput Willa Calhouna, Magica Malika i Pee Wee Elisa, ali moji korijeni su u Wassoulouu i na to sam izuzetno ponosna. Glazba Wassouloua ima snažan, hipnotizirajući ritam, i zapadnjačka publika često zna reći da je naša glazba funky, ali ona je postojala mnogo prije pojave funka.

Jeste li u djetinjstvu slušali zapadnjačku glazbu? – U Bamaku su se uvijek mogli čuti zapadni glazbenici: Beatlesi, Jimi Hendrix, Otis Redding i afrička superzvijezda Fela Kuti. Obožavam i jazz-velikane Ellu Fitzgerald i Billie Holiday, ali i suvremene izvođače poput Tracy Chapman i Alicije Keys. Sve su to sjajne pjevačice čije izvedbe imaju veliku emocionalnu dubinu.

Kao dijete ste pjevali na ulici kako biste prehranili obitelj. Koji vam je trenutak iz tog razdoblja ostao najviše u sjećanju? – Mama se jednom vratila s puta i iznenadila se vidjevši da sam ostaloj djeci kupila novu odjeću. Imali smo i ručak s mesom i rižom, sve je bilo savršeno. Bila je zapanjena i upitala me gdje sam pronašla novac za sve to. Odgovorila sam joj da sam počela zarađivati pjevajući na ulici, a ona je zaplakala. “Patnja te je natjerala da postaneš pjevačica”, kazala je plačući. Bile su to suze radosnice, jer je bila sretna što vidi svoju djecu odjevenu i situ. Zato sam i ja bila sretna.

Što ste naučili od majke? – Zamislite nezaposlenu ženu u Africi koju iznenada napusti suprug i ostavi s nekoliko male djece. Vjerujte da joj nije bilo lagano, ali ona je snažna žena i uspjela nas je sve odgojiti. Voljela bih da sam snažna poput nje.

Jeste li još ljuti na oca zato što vas je napustio? – Naravno da sam bila ljuta. No, odlučila sam se izdići iznad negativnih osjećaja. Pomirili smo se nekoliko godina prije njegove smrti i drago mi je što smo uspjeli barem neko vrijeme biti zajedno. Je li vas suprug Ousmane Haîdara ikada upitao može li imati drugu ženu? – Uh, kakvo je to pitanje! Moj suprug ima isto mišljenje o poligamiji kao i ja. A i previše me poštuje da bi uopće pomislio na nešto takvo.

Što biste označili kao glavnu razliku između žena iz Europe i Malija? – Glavna razlika je u tome što žene iz zapadnog svijeta imaju pristup brojnoj odjeći različitih boja i dizajna, dok u Africi žene uglavnom razmišljaju kako da nabave nešto u čemu će im biti toplo, ali unatoč neimaštini uspijevaju izgraditi vlastiti jedinstveni stil. O tome govori i moja pjesma “Seya”, u kojoj opisujem djevojku koja na tržnici kupi bazin, vrstu haljine kakvu često koristimo, a zatim je odnese frizerki i s bojama za kosu napravi od nje jedinstveni primjerak.

Josip Jurčić