Ponovno sa svojim najdražima

Šećer na kraju Gibonnijeve miniturneje, kojom je promovirao dvostruki live album “acoustic: electric”, nakon nastupa u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Varaždinu i Zadru, bio je splitski koncert 29. veljače u maloj dvorani na Gripama. Za svaki njegov nastup tražila se karta više, pogotovo stoga jer su održani u malim, intimnim prostorima, poput riječkog teatra Fenice, koji zrače posebnim emotivnim vibracijama – čega nema u velikim dvoranama “sklonijim euforiji”.

Turneja je završila, zadovoljna publika dobila je dovoljnu količinu glazbenog nadahnuća, a Gibonni se vratio kući, gdje je posljednjih mjeseci samo “gostovao”, sretan što će opet imati svoj mir, svoj unutarnji svijet koji će progovoriti kroz nove note i stihove te zadovoljan što ponovno ima dovoljno vremena za svoju obitelj.

Svi vaši koncerti bili su rasprodani već u prvom tjednu najave promotivne turneje: je li vas to iznenadilo? – Meni je publika svetinja. Kao obitelj koju sam sam birao. Ali, uvijek mi ju je lijepo vidjeti i osjetiti je uza se. Glazba nije moj poziv, već moja ljubav, moj život, a sve što činim, činim najviše zbog publike. Za koncerte koji su iza mene mogu samo reći da su mi svi jednako dragi i da je svaki od njih na neki način bio poseban. Posebno ovaj u Splitu, jer sam nastupio u maloj dvorani Gripe, koja prima oko dvije tisuće ljudi, a bilo ih je mnogo više. Svjestan sam da je policija zbog toga u svakom trenutku, da je htjela, mogla prekinuti koncert, ali, eto – kao i u svakom gradu dosad – bila je uviđavna i na tome sam im zahvalan.

Kako se braniti od zamolbi za ulaznice kojih više nema u prodaji? Isključite li mobitel? – Ma, uvijek se javim i ljudi mi ne zamjere kad im kažem da karata jednostavno nemam, da to i nisu moje karte. Prije svakog koncerta kažem da mi je za vlastite potrebe dovoljno osamdesetak karata i uvijek najbolje prođu oni koji se jave među prvima, jer uzmu šest ili sedam odmah, no onda više nemam za one fine i pristojne koji strpljivo čekaju do posljednjeg trenutka i tek se onda usude pitati dvije karte.

Jesu li vam doista na splitskom koncertu bili mama, frizerka i zubar, ili je to bio štos za publiku? – Mama je trebala doći, ali je, izdajica, dala kartu nekome tko ju je vjerojatno pritiskao da želi na koncert. Ona otprilike jednom u dvije godine dođe na neki moj koncert, i to kad je u nekom prostoru koji joj odgovara. Stvarno su na koncertu bili i moja frizerka i zubarica, kao i babica koja je bila pri porođaju moje Sanje. Kako pjevam, ne mogu ih pozdraviti, ali uvijek ih vidim i nekako im, makar pokretom ruke, dam do znanja da sam ih primijetio. I nekako mi je drago da su mi svi na broju.

U publici su vam bili supruga i sinovi: dolaze li često na vaše koncerte? – Kod nas nitko ništa ne mora, već radi ono što želi i kako osjeća. Ovaj put bilo je i pomalo smiješno jer je nakon sat vremena Renco ogladnio pa je pitao Sanju zašto tata tako dugo svira. Tata se zabavlja i pleše, a dite gladuje!

Zašto ste u jednom trenutku izuli cipele i bosi ušetali među publiku? – Izuo sam se da ljudima, dok prolazim pokraj njih, ne isprljam džempere, torbe i jakne koje su stavili na sjedala. Ne bi baš bilo higijenski da im za uspomenu ostavim otisak cipele.

Na svim koncertima pratila vas je američka soul-pjevačica Maya Azucena, a na ovom posljednjem njezina prateća pjevačica Rashida. – Rashidu sam upoznao prije dvije i pol godine na jednom zatvorenom nastupu u Splitu, za privatnu tvrtku. Maya je dovela u Split nju i još jednu pjevačicu. Zapamtio sam njezin glas, a kad mi je Maya rekla da zbog obveza u New Yorku mora propustiti splitski koncert, pitao sam je može li doći Rashida. I došla je dva dana prije nastupa.

Isplate li vam se financijski ti aranžmani? – Ne. I ne bih ni morao to činiti jer na plakatu piše moje ime i publika dolazi da bi čula mene. No, ja uvijek želim da sve bude besprijekorno, da gori, da meni bude napeto. Te cure su stvarno sjajne pjevačice, koje u New Yorku nastupaju po klubovima, teatrima i u crkvi, i zašto svoj koncert ne bih učinio dodatno atraktivnim za publiku. Pa makar i ne vratio troškove njihova dolaska i nastupa.

Troje vaših obožavatelja, za koje ste zajedno s Glorijom osigurali ulaznice, slavilo je tu večer rođendan: zašto ste ih željeli počastiti? – Sa mnom je u razred išao jedan dečko rođen 29. veljače, koji je bio jako tužan jer je darove za rođendan dobivao svake četvrte godine. Kad smo odlučili da posljednji koncert bude na taj dan, sjetio sam se njega i nekome sam želio dodatno uljepšati večer.

Kad smo kod darova, vaša kolegica, UNICEF-ova ambasadorica Bojana Gregorić-Vejzović, kaže da joj niste darovali svoj album “acoustic: electric”. – Meni je nekako neugodno nametati se na taj način. I kad me zaustavi policija, ne dajem im svoj CD, nego od nekog drugog izvođača. I to prema nekoj svojoj pretpostavci koga vole slušati, a uvijek nešto imam u autu. Ja moram priznati da prema CD-ima imam poseban odnos. Kad je izašao album TBF-a, kupio sam ga, iako se poznajemo godinama i mogao sam ga dobiti. Ali kupnjom njihovog albuma kao da sam izašao na izbore i dao im svoj glas, podržao njihovu umjetnost. Nerado govorim o tim stvarima, ali kad dajem svoj CD, dajem puno od sebe. Ne poklanjam sto kuna, nego nekoliko godina svoga rada. Ali da sam znao da će to Bojanu toliko veseliti, rado bih joj ga darovao.

Diana Šetka