Bio je to za doktora politologije Petra Popovića (30), sina poznatog slikara i pisca Dimitrija Popovića, velik dan: čak dvjestotinjak ljudi došlo je u zagrebački Muzej Mimara na promociju njegove prve knjige. U prvom redu sjedili su njegovi ponosni roditelji Dimitrije i Jagoda te baka Đurđica Zdunić koji, priznali su mu sutradan, od silnog uzbuđenja dugo nisu mogli zaspati. U blizini je bio i Nenad Zakošek, dekan Fakulteta političkih znanosti, na kojem je knjiga mladog znanstvenika Petra Popovića “Prijepori u teorijama međunarodnih odnosa” jesenas uvrštena u obveznu literaturu. Promociju nisu propustili i Petrovi kolege sa Sveučilišta Webster iz Beča, gdje je diplomirao i magistrirao međunarodne odnose. Premda je odrastao u umjetničkoj obitelji – roditelji su mu slikari, a baka je život posvetila klaviru – on je krenuo svojim putem. Kad je kao šestogodišnjak dobio prvu nagradu na školskom natjecanju naslikavši trodimenzionalni klavir iz kojeg izlaze udice, roditeljima je odmah rekao da se ne želi posvetiti slikarstvu nego glumi. No, zanimala ga je i politička scena. – S bakom sam redovito gledao Dnevnik i ispitivao je tko je tko. Od politike sam se malo odmaknuo u Privatnoj klasičnoj gimnaziji kad sam se fokusirao na književnost i glumu. Fasciniran Shakespeareom, naučio sam kompletnog “Richarda Trećeg” napamet. Sa 17 godina pohađao sam ljetni seminar u Drama Studio London i odigrao prvu ulogu. No, uoči mature odustao sam od glume i shvatio da me ipak najviše od svega zanima politička teorija, a više od unutarnje privlačila me međunarodna politika – veli Petar Popović koji se stoga upisao na Webster, američki univerzitet u Beču, koji su mu preporučili prijatelji koji su ondje studirali. U Beču se odlično snašao i čak je jedan semestar ranije diplomirao. S društvom je tulumario svaki četvrtak, obilazio dvorce i muzeje, a mamu je zvao u pomoć kad je trebalo pospremiti kaos u stanu. Tijekom magisterija radio je godinu dana u hrvatskoj ambasadi u Beču, potom je u Londonu – gdje je postao redoviti član elitnog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose – započeo doktorat, a završio ga lani u Ljubljani. U međuvremenu je tri godine bio asistent na Sveučilištu Donja Gorica u Podgorici, i tada živio u očevu rodnom Cetinju, kod svoje bake Nade. Tatin daktilograf Za vrijeme doktorata rodila se ideja za knjigu i premda je bila zamišljena kao zbirka članaka objavljenih u različitim časopisima, ubrzo ih je sve eliminirao osim jednog. I počeo sve pisati ispočetka. U siječnju ove godine potpisao je ugovor i rukopis trebao predati izdavaču i glavnom uredniku Političke kulture dr. Raduli Kneževiću do sredine travnja. – Sasvim sam se izolirao i tri mjeseca nisam izišao iz kuće. Živio sam kao franjevac: potpuno prepušten radu od jutra do mraka. Mama mi je ostavljala ručak i večeru pred vratima. Katkad bih nakratko izišao iz svoje sobe i s njom popio kavu. Ispisao sam brdo bilježnica i papirića, i sve to trebalo je sistematizirati na 220 stranica. Zadnji dan, sjećam se, radio sam bez prestanka od osam ujutro, do sutradan u osam. Stavio sam točku na i, otvorio prozor, ptice su pjevale, a ja sam znao da je knjiga napokon završena. Osjetio sam olakšanje. Za nagradu počeo sam svaki dan izlaziti i igrati šah jer moje mi je društvo, koje sam tih mjeseci zanemario, jako važno – priznaje Petar Popović, politički analitičar konzultantske tvrtke Studio MEL. Sa svojim se društvom politologa, okupljenih u Udruzi Politea, čiji je jedan od osnivača, redovito sastaje u kafiću Ro&Do na Opatovini gdje uz šah i vino bistre političke teme. U posljednje vrijeme otkrio je i čari boksa. Priznaje da nikad nije bio na nogometnoj utakmici niti pratio ijedan sport, ali zagrijao se za boks jer je svaki atom u tijelu u pokretu. Trenira ga rekreativno barem dva puta na tjedan s nekadašnjim jugoslavenskim prvakom Novakom Radanovićem. Premda je proljetos bio zaokupljen pisanjem vlastite knjige, otac Dimitrije “uhvatio” bi ga u predasima da u kompjutor unese rukopis njegove zadnje knjige “Luča Njegoševe noći”. – Već sam nekoliko godina tatin daktilograf i sekretarica po potrebi. Stoga kad me pitaju jesam li pročitao očeve knjige, uvijek kažem: “Niti jednu!” Svi se začude, pa im moram objasniti da sam ih čitao – tipkajući – sa smiješkom pripovijeda Petar Popović koji bi se nakon godina putovanja želio usidriti u Zagrebu i zaposliti na fakultetu, a trenutačno sa skupinom autora piše udžbenik za prvu godinu politologije.
Napisala Jagoda Zamoda Snimili: Petar Jurica i Matko Stanković