Posjet Tirkiznoj božici

Iako sam već osam puta bila na Himalaji, posljednji uspon na 8201 metar visok vrh Cho Oyu (Tirkizna božica) bio mi je najdraži. Naime, naša ženska alpinistička ekspedicija lani u rujnu osvojila je taj šesti najviši vrh na svijetu, što je bilo prvi put u povijesti da se jedna hrvatska ženska ekspedicija popela na vrh iznad 8000 metara. U organizaciji Hrvatskog planinarskog saveza, uz nas 19 žena bili su i vođa ekspedicije Darko Berljak i liječnik Dubravko Marković. Cho Oyu nalazi se na granici između Nepala i Tibeta, 35 kilometara zapadno od najvišeg vrha na svijetu Mount Everesta, a zahvaljujući mnogobrojnim sponzorima, među kojima i American Expressu, nismo imali problema s velikim troškovima transporta teške opreme. Naime, samo povratna avionska karta od Zagreba do Katmandua, glavnog grada Nepala, stoji 1100 eura.

Carinici s toplomjerom

Put od Katmandua do Lhase, glavnog grada Tibeta, može se proći jednom jedinom cestom nazvanom Road to Hell (Put za pakao) zbog svog zastrašujućeg izgleda. Naime, toliko je uska da se kamioni ne mogu mimoilaziti osim na uskim stajalištima, provalije su duboke 1000 metara, a i česti su odroni zemlje. Zbog toga put od Katmandua do Lhase traje čak 12 sati. U nepalskom dijelu vozi se lijevom stranom jer je nekoć bio britanska kolonija. Nakon neugodne i neudobne vožnje stigli smo do granice s Tibetom na kojoj se nalazi Most prijateljstva i da stvar bude još kompliciranija, mora se prijeći pješice zbog strogog kineskog graničnog režima. Sve stvari se istovaruju i zatim ih nosači prenose na kineske kamione. Osim rengenskog pregleda opreme policajci su nas toliko detaljno pregledavali da su nam čak s digitalnim toplomjerom mjerili temperaturu provjeravajući da nismo slučajno bolesni.

Glavobolja i depresija

Mjesto Tingri bio je naša posljednja postaja prije uspona, na kojoj smo se aklimatizirali. Kao i sve ekspedicije, morali smo unajmiti četiri Šerpe, iskusne visinske vodiče koji govore engleski, te jednog kuhara. Obično se misli da su Šerpe samo nosači, no oni su iskusni alpinisti koji prolaze škole za vodiče u kojima se uče koristiti alpinističkom opremom, svladavaju tehnike penjanja po ledu, moraju znati upotrebljavati boce s kisikom, a osim što su snalažljivi vodiči, postavljaju i šatore na visinskim logorima. Do baznog logora opremu nose jakovi, a od 6400 teret preuzimaju Šerpe. Bilo nam je frustrirajuće gledati kako oni doslovce trče pored nas dok smo mi, unatoč višemjesečnim pripremama i treninzima, zbog rijetkog zraka imali glavobolje, nesanice i bili depresivni.

Poluzamrznurta lemilica

Ja sam bila zadužena za snimanje kamerom i, kako mi kažemo, “energetiku baznog logora”: vodila sam brigu o tome da na večer uključimo agregat za punjenje baterija, laptopa, radiostanica i satelitskih telefona, akoji nam je služio i za rasvjetu u glavnom šatoru. Jedan dan čak sam uspjela poluzamrznutom lemilicom zalemiti potrgani USB kabel za satelitski telefon kojim smo putem laptopa slali vijesti u Hrvatsku. U baznom logoru po noći je padao snijeg pa je bilo vrlo hladno – između pet do deset stupnjeva ispod ništice. U šatorima nema grijanja pa se na vreći, na mjestu gdje se diše, napravi led. Na tim visinama, inače, dok mirujete srce vam otkucava 100 puta u minuti – kao kad trčite na normalnoj nadmorskoj visini. Danju, kad sija sunce, u šatoru zna biti i 20 stupnjeva, a na toplim zrakama može se biti i u kratkim rukavima. No, to je sunce vrlo opasno – za pet minuta možete potpuno izgorjeti – pa smo koristili zaštitni faktor 50.

Prisilno mršavljenje

U Tingriju smo kupili meso dviju ovaca, no curama se ono nije svidjelo. Naime, hrana na tim visinama teško se probavlja. Stoga smo jeli rižu, grah, zelje, mrkvu i mnogo jaja te chapatije – lepinje koji su nam zamijenile kruh. Meni je bilo još teže jer sam vegetarijanka i alergična na jaja, no svi smo, bez obzira na to koliko jeli, izgubili od pet do osam kilogram – zbog velikih napora. Na primjer, od najvišeg baznog logora do vrha trebalo je hodati deset sati – i još toliko natrag.

Preprženi ječam

Turisti najviše dolaze na tracking (hodanje po planinama) ture po Nepalu koje se dogovore u turističkim agencijama u Katmanduu. Ako se ide u područje oko Mount Everesta, avion od Katmandua do Lukle stoji oko 90 dolara, no najčešće se ide oko Anapurne, do kamo vozi turistički autobus – što stoji 30 dolara. Svi ljudi koje smo sretali na našem putu – Nepalci, Tibetanci, Šerpe – srdačni su, otvoreni i znatiželjni. Šerpe najčešće jedu juhu od zelja i mrkve s tjesteninom, a osim što im uspijeva zeljasto povrće i krumpir, nedavno su počeli saditi i jabuke. Glavna namirnica je ječam, od kojeg prave campu: preprženi ječam se samelje u brašno i zalije vrućom vodom. Najčešći suvenir je različiti nakit od tirkiza jer je Himalaja domovina tirkiza. Dok smo se penjali pokraj planinskih jezera, našla sam kamenčiće tirkiza koje sam ponijela za uspomenu kući jedva čekajući da dogodine krenemo u novu ekspediciju, ovaj put na krov svijeta – Mount Everest.