Posljednje pripreme za prinovu

Lagao bih kad ne bih priznao da nakon dva dječaka priželjkujem curicu. A ako i treće bude sin, opet dobro. U tom slučaju, imat ćemo cijelu zadnju liniju, tri beka – kaže Ivica Olić (28), napadač hrvatske nogometne reprezentacije, kojeg u lipnju na europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj očekuju velike kušnje na nogometnim terenima i velika sreća kod kuće. Naime, nakon sinova Antonija (5) i dvije godine mlađeg Luke, njegova supruga Natali (27) u Hamburgu očekuje rođenje trećeg djeteta. Obitelj ondje živi malo više od godinu dana, otkako je Ivica postao igrač njemačkog prvoligaša HSV-a. Nakon četiri godine u moskovskom klubu CSKA, dolaskom u grad na sjeveru Njemačke život im se stubokom promijenio nabolje.

– U naše četiri moskovske godine u klubu mi je bilo super, ali život nam je bio iznimno stresan. Nakon dva do tri sata u prometnoj gužvi prilikom odlaska na svaki trening, i isto toliko u povratku, nisam imao ni vremena ni volje otići nekamo s obitelji. No, otkako smo se preselili u Hamburg, život nam je znatno lakši. Djeca su krenula u vrtić, ja brzo dolazim na treninge i mogu se koncentrirati na posao.

Da je Ola, kako ga zovu obožavatelji, u Hamburgu velika zvijezda, vidi se na svakom koraku. Čak i poslovično introvertirani Nijemci na ulici ga zaustavljaju, rukuju se s njim, traže autogram i fotografiraju se s njim za uspomenu. Među obožavateljima ima djece, mladih i starih, cijelih obitelji… Navijači su nedavno Ivicu Olića izabrali za najboljeg igrača kluba za koji, dojam je, diše cijeli grad. – Primili su me tako da se osjećam kao kod kuće, a Hamburg i inače za nas dvoje ima romantično značenje – kaže Ivica.

Noćni razgovori uz hip-hop

– Hamburg je iznimno lijep grad. Sav je na vodi, a stare zgrade su prekrasno obnovljene. Nije prevelik poput svjetskih metropola, a ni premalen pa da svatko svakome zabada nos u privatne stvari. Nekako je više po mjeri čovjeka. Ima “ono nešto”, ali ne vidim se ovdje za cijeli život. Naučila sam da se ne treba vezati uz mjesta. Ivičin posao vodio nas je iz Berlina u Zagreb, pa u Rusiju, sad smo opet u Njemačkoj, a priželjkujem da jednom zaigra i u Španjolskoj, jer bih voljela ondje živjeti. Sviđa mi se španjolski mentalitet – kaže Natali Olić.

Bračni par Olić uskoro će se preseliti u novi dom. Kad su, naime, došli u Hamburg, nisu znali koliko će ostati jer je HSV bio pred ispadanjem iz prve lige, a to bi za Ivicu Olića značilo da odlazi u drugi klub. Zato su unajmili stan, i sav namještaj za njega kupili su na brzinu. Naš nogometaš priznaje da nema živaca za kupovanje, ali se slaže s tvrdnjom da dom treba uređivati strpljivo i s ljubavlju.

Situacija se u međuvremenu promijenila, klub je, najviše zaslugom Ivice Olića, postao jedan od vodećih u njemačkoj prvoj ligi. – Stoga smo odlučili ostati i potražiti adekvatniji dom. Sad nam je stan prepun kartonskih kutija jer se uskoro selimo iz centra, u lijepu kuću u zelenoj zoni izvan središta. Prinova je samo ubrzala stvar jer dječaci rastu i sve im je teže objasniti da dnevna soba nije nogometno igralište. Kad s loptom budu mogli izići u vrt, više neće biti razbijenih lustera, a prvi put će imati i svoju sobu, s malim stolnim nogometom. Kad nam u posjet dođu bake i djedovi, moji iz Berlina ili Ivičini iz Davora kod Nove Gradiške, imat će za sebe gostinsku sobu. A i bez njih nam je kuća uvijek puna gostiju – smije se Natali, dodajući da se zasad sama brine za sve.

– Razmišljala sam da najesen uzmem pomoć jer, osim što stiže novi član obitelji, naš stariji sin Antonio polazi u školu. Međutim, odustala sam jer mi je teže prilagoditi se na stranu osobu u domu nego da sve učinim sama. Uz to, Ivica je krasan muž kojem ništa nije teško: vozi djecu u vrtić i na slobodne aktivnosti ili ih čuva i igra se s njima, kupa ih, a dok su bili manji nikada mu nije bilo teško promijeniti im pelene. Iako sam ja stroga majka, a Ivica popustljiv otac, on je moja najveća pomoć – hvali Natali supruga, koji priznaje da jedino ne zna pričama uspavljivati djecu.

– Valjda nisam dobar pripovjedač jer istu priču svaki put pričam drukčije pa se oni ljute, ispravljaju me i razbude se. Sad već polako razumiju čime se bavim, znaju sve igrače i najveće veselje im je doći na stadion. Njihovoj sreći nije bilo kraja kad smo im nedavno kupili prve kopačke. Antonio je još miran i ozbiljan, pravi anđeo, a Luka je mali vražičak, lud za nogometom. Samo neka budu u sportu, to će ih odvući od ulice. Nisu razmaženi, već sada shvaćaju da na svijetu ima djece koja gladuju pa nikada ne traže da im se kupi više od jedne igračke. S mamom pričaju na njemačkom, a sa mnom na hrvatskom pa se nadam da će, uz dobre škole koje ćemo im priuštiti, u životu pronaći pravi put – kaže Ivica Olić.

Slavlje bez skidanja dresa Mnogi ljubitelji nogometa još se sjećaju kako je na Svjetskom prvenstvu u Koreji i Japanu 2002. zabio gol Italiji i posvetio ga tek rođenom sinu Antoniju: skinuo je gornji dio dresa ispod kojeg je nosio majicu s dječakovim likom. Kako je to nogometnim pravilima zabranjeno, sad je smislio nov način da razveseli sinove: na kopačke je ispisao njihova imena. Dječaci tako znaju da je svaki gol koji zabije desnom nogom posvećen Antoniju, a ako ga da lijevom – Luki.

– Već sam bio na dva svjetska prvenstva, a ovo će mi biti drugo europsko. Bližim se tridesetoj, i to će vjerojatno biti jedno od mojih posljednjih velikih natjecanja. Zato ga želim dočekati potpuno spreman: do završnice njemačkog prvenstva igrati bez ozljeda, dobro se odmoriti, pripremiti i sretno produljiti do kraja europskog. U mislima ću biti uz Natali, ali svu koncentraciju usmjerit ću na igru – rekao je Ivica Olić.

Silvija Glavić Stocca

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 694 ili se pretplatite na PDF izdanje.