Poslovne partnere šarmiram pjesmom

Vlasnici trgovačkog lanca Pevec aktivni su ljudi u pravom smislu riječi. U cik zore vratili su se s poslovnog puta iz Španjolske, otišli na posao u Bjelovar i već u 13 sati dočekali goste u 15 minuta vožnje udaljenim Donjim Mostima. Dok se Višnja Pevec (46) u obnovljenoj kući na imanju svojih roditelja brinula za goste, njezin suprug Zdravko (53) dovršavao je roštilj.

Umjesto poslijepodnevnog odmora, priuštili su si nešto što ih mnogo više opušta – brigu za kokoši, ovce, srne i ostatak svog životinjskog carstva – a onda “zajahali” svatko svoju kosilicu (Višnja žutu, a Zdravko crvenu) i “zabrijali” po travi. On je potom odjurio u Bjelovar pozavršavati poslove, a ona je ostala čupkati korov…

I tako je uglavnom svaki dan: premda su vlasnici lanca od 14 trgovina diljem cijele Hrvatske, i zapošljavaju 3300 ljudi, Višnja i Zdravko Pevec imaju iste radne navike kao i 1990. kad su osnovali tvrtku. A dodatno ih motivira kad čuju podatke poput nedavnog istraživanja konzultantske kuće Brand Finance, koja je vrijednost brenda Pevec procijenila na 78 milijuna dolara i smjestila ga na 27. mjesto u Hrvatskoj. No, najveće osvježenje za cijelu naciju bilo je kad je Višnja Pevec krenula u pjevačke vode i najavila nastup na Hrvatskom radijskom festivalu.

– Nisam očekivala da će to podići toliko prašine. Eto, sagradiš shopping centar i zaposliš stotine ljudi, i to se spomene usput, a kad snimiš jednu pjesmu, o tome pišu sve novine.

Kako je do toga došlo? – Lani u srpnju, na otvorenju našeg Pevec radija nastupao je Zvone Bohem, a i ja sam zapjevala – kao i obično u takvim veselim prigodama. On se našalio i ponudio mi da pjevam s njim, a ja sam u šali pristala. Nekoliko mjeseci poslije javio mi se rekavši da je napisao duet za nas i – odlučili smo snimiti tu pjesmu, “Ti si sve što meni treba”.

Neki su to protumačili kao vaš promišljeni marketinški trik uoči izlaska na tržište cijele bivše Jugoslavije. – Svi koji me poznaju, znaju da pjevam u svim prilikama, no svatko će to uvijek tumačiti na svoj način.

Ipak, kako ste uz svoje svakodnevne obveze imali volje i vremena za ozbiljne pjevačke pripreme? – Mene bi, zapravo, kaznio onaj tko bi me stavio nekamo gdje ne bih imala što raditi. Dovoljno mi je odspavati sedam sati, a baterije punim uz svoje biljke i životinje.

Gdje, zapravo, živite? – Najveći dio vremena smo na imanju mojih roditelja, Marije (67) i Vjekoslava (72) Pandura u Donjim Mostima. Obnovili smo njihovu staru kuću i preuredili okućnicu, podigli nekoliko velikih sjenica u koje možemo smjestiti veći broj gostiju ljeti, a štalu pretvorili u prostoriju za zimske zabave. Ipak, dosta je gospodarskih prostorija zadržalo prvotnu namjenu, poput štaglja, drvarnice i garaže za strojeve, a podrum je djelomično promijenjen te je postao – vinski. Na imanju provodimo radne vikende jer fazane i golubove, kuniće, srne, guske i ostale životinje treba nahraniti i napojiti, cvijeće zaliti, travu pokositi… Mnogo je posla.

Jeste li u početku mogli zamisliti u što će prerasti poslovni pothvat? – Naš cilj je bio zaraditi za pristojan život. Radili smo u tvrtkama koje su propadale – ja kao upraviteljica bjelovarskog Vrta, a suprug je bio serviser u Tomi Vinkoviću, proizvođaču malih traktora. Registrirali smo obrt koji je prerastao u poduzeće jer su nas dobavljači “tjerali” da se širimo. Morali smo prodavati količine koje su nam zadavali, a za to je trebalo stalno povećavati tržište.

Iz kakve ste obitelji? – Moji roditelji su poljoprivrednici. Svi kažu da su jedinci razmaženi, a ja se s time ne slažem: odmalena sam radila sve što je trebalo po kući i okućnici, a poslove nikada nisam dijelila na “muške” i “ženske”. Osnovnu školu završila sam u Njemačkoj, kamo su moji krenuli trbuhom za kruhom, kako bi mogli kupiti prvi traktor. Ondje se tata zaposlio kao monter centralnog grijanja, a mama je bila kuharica u jednom lječilištu.

Onda ste se vratili i upoznali supruga… – Da, meni je bilo 17 godina, ali imam osjećaj da se znamo oduvijek jer smo iz istog kraja. Zdravkova kuća u Srednjim Mostima udaljena je točno kilometar i pol od moje. Upoznali smo se na jednoj od zabava kakve su se onda održavale. Obećala sam mu sedmi ples i baš kad je trebao doći red na njega, moj tata je rekao: “Dosta za danas, idemo doma!”. Tako je Zdravko morao čekati do sljedeće zabave.

Je li to bila ljubav na prvi pogled? – Vjerojatno jest, jer otada se dugo nismo imali prilike vidjeti.

Koliko ste hodali prije nego što ste se vjenčali? – Tijekom cijele srednje škole, a vjenčali smo se kad mi je bilo 20 godina. Potom smo dobili dva sina, Danijela (24) i Davorina (20). Danijel je apsolvent na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, a Davorin studira informatiku u Varaždinu. Obojica trenutačno usavršavaju znanje stranih jezika u inozemstvu, Danijel uči njemački, a Davorin španjolski.

Pokazuju li želju da se uključe u posao? – Morat će. Tko će drugi naslijediti posao ako ne oni?!

Osim trgovačkog centra, imate i hotel Picok u Đurđevcu, čije ste uređenje vi osmislili? – Prije tri godine, kad je objavljen natječaj za kupnju hotela koji je bio u stečaju, javili smo se jer nas je privuklo njegovo ime, koje zapravo znači – Pevec. Šalu na stranu, trebao nam je objekt u kojem ćemo moći ugostiti svoje poslovne partnere. Kad smo ga kupili i shvatili da se u njega ništa nije ulagalo otkako je prije 25 godina izgrađen, krenuli smo u temeljito renoviranje. Od starog objekta ostali su samo zidovi i sada je to hotel s četiri zvjezdice. Osobno sam birala ručnike u narančastoj i žutoj boji, u skladu s drveninom, a naš wellness ima najbolje tretmane iz cijelog svijeta.

Vi i suprug stalno ste zajedno – u poslu, na putu, doma: kako to funkcionira? – Teško priznajemo jedno drugome tko je u čemu bolji. Ja sam žena koja teško prihvaća komentare tipa “Što kaže gazda?”. Nas dvoje se nadopunjujemo. I volimo putovati. Poludjela bih da osam sati radim u uredu.

Što najradije slušate? – Naš Pevec radio. Skrojen je po našoj formuli, a to znači dobra glazba, a između reklame. Puštaju i moju pjesmu pa je mnogo naših radnika već zna napamet.

Tko je vaš najbolji modni savjetnik? – Sama sam svoj stilist. Teško prihvaćam tuđe savjete ako se u nečemu dobro ne osjećam. Kad se pogledam u zrcalo, znam je li to – to.

Koje su vam omiljene modne marke? – Nemam ih. Kod kupnje odjeće glupo mi je plaćati višestruko veću svotu samo zbog poznatog brenda, no, nikad mi nije žao “investirati” u dobre cipele i kostim. Međutim, otkako gradimo novi centar u Bjelovaru, većinom sam u trapericama i tenisicama.

Kako se odnosite prema muškarcima u poslu? – Upravo sam se vratila iz Španjolske gdje je na sastanku bilo 35 muškaraca i ja jedina žena. Moje oružje je šala, osmijeh i – pjesma. Ovaj put najviše ovo posljednje jer je društvo bilo veoma raspjevano. No, činjenica je da još živimo u vremenu kad se žena mora više dokazivati od muškarca.

Kakve su vam ambicije s pjevanjem? – Nakon Opatije idemo i na festivale u Kninu u lipnju te u Neumu u kolovozu. Namjera nam je snimiti album, a kako će to izgledati, još nemam ideje.

Jeste li zbog estradne karijere spremni promijeniti imidž i postati, primjerice, plavuša? – Ne, već to što sam izravnala kovrče, velika mi je promjena. Koliko god svi hvalili moj izgled, ako se ja ne osjećam dobro, nema tu pomoći. Ovan sam u horoskopu, imam svoj stav, znam što hoću i stojim čvrsto na nogama.

Silvija Glavić Stocca

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 699 ili se pretplatite na PDF izdanje.