Potrudite se!

Sad mi je 19 godina, a osjećam se barem dvaput starijom. Sve moje prijateljice su u dugim vezama, neke su se čak i udale, dok ja nisam nikad imala ozbiljnu vezu. Mnogi mi kažu da sam zgodna, ali ja se ne znam ponašati u društvu suprotnog spola. Kad mi neki mladić priđe, grubo ga odbijem, a da ni sama ne znam zašto to činim. Guram ljude od sebe, a očajnički trebam i njih i ljubav. Naizgled se ponašam hladno i nezainteresirano, ali iznutra sam osjetljiva i osjećajna. To ne želim pokazati, ne znam se izboriti za ono što želim. U posljednje vrijeme malo izlazim, počela sam se miriti s činjenicom da nikad neću naći mladića koji će me voljeti ovakvu kakva jesam, niti prijateljicu koja će me, za promjenu, znati slušati, a ne samo govoriti o svojim problemima. U društvu uglavnom šutim, nemam o čemu pričati, jer se u mojem životu ništa ne događa. Postala sam užasno iskompleksirana, o tome ne želim razgovarati s drugima, jer kako će me oni shvatiti kad ja ni samu sebe ne shvaćam? I dok gledam kako se moji vršnjaci zabavljaju i izlaze, ja sjedim kod kuće i oplakujem svoj život. Očajno se želim promijeniti, postati otvorenija i spontanija, jača, sretnija, ali kako se pomaknuti s mrtve točke?

Ljubica

Ne mogu nam u životu sve riješiti ljudi oko nas i okolnosti. Moramo se potruditi da i mi damo svoj doprinos, da krenemo u “avanturu”, na primjer, izlaske sa svojim vršnjacima. Ne možemo sjediti kod kuće prekriženih ruku, čekati da se dogodi čudo i plakati nad sobom. Vi ste nesigurni i zato odbijate, čak grubo, mladiće koji vam prilaze. Morate osvijestiti da to radite od straha kako ne biste zakazali, kako se ne bi u vama razočarali, kako ne biste ispali smiješnom i glupom. Oni to ne misle, inače vam ne bi prilazili. Stoga budite prirodni i smijte se, ne morate izgovarati nikakve duboke misli, razgovor mladih ne kreće se oko dubokih mudrosti života.

Mladost je lepršavo doba kad se više lebdi nego hoda na vlastitim nogama. Čemu, dakle, glumiti hladnoću i nezainteresiranost ako vam netko izrazi svoju simpatiju? Treba je dočekati raširenih ruku i pokazati da vas veseli. Povlačenje u kuću i to već u devetnaestoj godini, mirenje s činjenicom da nikad nećete naći mladića koji će vas voljeti takvu kakvi jeste, smatram odricanjem od života i kukavičlukom.

Ako je to vaša definitivna odluka, odvojit ćete se od svijeta i svojih vršnjaka, nećete imati zajedničkih tema, pa stoga nećete moći o njima ništa reći. Evo jednog dobrog prijedloga za liječenje vlastitih kompleksa: promijenite svoj imidž. Vidim vas pogrbljenu, utučenu, s kosom koja ne nalikuje onoj vaših vršnjakinja, o odjeći da ne govorimo, o šminki također. Nitko od vas ne očekuje da budete prazna lutka, ali očekuju da idete ukorak s njima. Pokažite veselo lice i izađite iz kuće! Sve ovisi o vama.

Uostalom, nisu muškarci početak i kraj svega. Ne mora se imati muškarca da bi se opravdalo svoje postojanje. Ako se doista “očajno” želite promijeniti i postati spontanijom, razbijte zid koji vas dijeli od vaših vršnjaka. Najljepši dio vašeg pisma pretposljednja i posljednja rečenica: kako se pomaknuti s mrtve točke (to smo, zar ne, riješili?), i posljednja, kako se bojite promjena makar su i dobre (mislim da smo i to riješili). Želim vam mnogo uspjeha, i ako se malo potrudite, on će se ostvariti.