Prijatelji danju, ljubavnici noću

Uvijek sam se veselila proljeću, uvijek sam se u tom godišnjem dobu posebno osjećala, dobila snagu za ono o čemu bih zimi tek maštala. Iako nisam depresivna, ipak se moje “proljetno raspoloženje” razlikovalo od zimskog. Rano spuštanje mraka kao da je “zamračilo i moju dušu”, ali srce je i dalje kucalo iako je ritam bio usporeniji. Kažu psiholozi da u tom “vanjskom mraku” i leži uzrok zimske depresije.

Znam da i čitateljice imaju raspoloženja “iz zimskog razdoblja” koja bi rado zaboravile, ali i ona “proljetna” kojih se rado sjećaju i na koja samo pomisao već uzburka srce. Nema zime koja nema neku svoju otužnu priču, a ni proljeća koje nema svoju veselu. I tako se to neprestance izmjenjuje. Iako to znamo, uvijek se pitamo mora li to tako biti, zašto su zimske ljubavi “hladne”, ali dugotrajne, a ljetne griju, pa čak i prže, ali i brzo sagore. Čak se i uvriježio izraz – “ljetna ljubav”, a to se zna što znači – kratko, ali slatko.

Nemam ništa protiv kratkoće, ali kad je strastvena. Mene ne zanima duljina već intenzitet, ja nisam za “razvlačenje ljubavi” već za njezinu puninu. No, ono što želim ja, čemu sam sklona, ne znači da to vole i druge žene. Ja sam žena koja je uvijek bila “zaljubljena u ljubav”. Svatko onaj tko to nije, ja ga žalim, taj i ne zna što je u životu propustio, taj i nije, zapravo, živio. Priznam da ljubav može nanijeti i užasnu bol, ali što je to prema radosti koju pruža. Svaki početak može biti divan, i on to najčešće jest, kao što i svaki kraj može biti užasan.

I tu treba paziti. Ne prepustiti se očaju kad ona nestane, bilo da ostavljamo ili smo ostavljeni.I za ostaviti nekoga, pogotovo ako je veza bila duga, treba imati hrabrosti! Voljela sam i bila sam voljena u svim godišnjim dobima, ali proljeće je uvijek bilo “za pamćenje”, a zime ni meni nisu baš “prirasle srcu”. Samo, sve se lakše prebrodi ako se ne prepustimo očaju.

Marija (28) se baš u zimi rastala s dugogodišnjim dečkom. Bila je izgubljena. Ružna vremena i neizlazak iz kuće učinili su svoje. Ni do čega joj više nije bilo stalo. Iako ni ona više nije bila baš luda za Markom, dugogodišnje ljubovanje ostavilo je tragove. Sad je tek shvatila kako je, zapravo, ostala sama. Dok su ljubovali, nitko im nije trebao. Valjalo je sve to društvo skupljati ponovno. Kao krhotine od razbijene boce. A ona je sve manje imala i volje i snage za to. A sve je počelo jednog ljeta, na izletu na Sljeme. I tad je bila sama, ali bio je i on, i bilo je toplo. Lakše su se uspostavljali kontakti, lakše je jedno drugom prilazilo. Ona je pješačila, polako, a on je brzao. I kad ga je ipak htjela sustići, pala je, vrisnula je, i on ju je digao. Činilo joj se da je otada nije puštao iz ruku. A onda više i ne zna kad ju je ipak ispustio, ili kad je ona to poželjela. Našla se na podu, došla je u stanje koje je tražilo i stručni tretman. I liječnik je bio izravan do boli: “Učinite ono što ste prije mnogo godina. Onda je to bilo ljeti, a sad neka to bude u proljeće. Nađite si nekoga. Vi to i možete i morate. Prekinuli ste jedan život. U ovakvom kakav sad vodite, nema ništa prirodnog. A po vašoj priči, čak ni seksa. Vi, uopće, zapravo, i ne živite”. Ovo je značilo samo jedno – ili postupiti tako kako liječnik kaže, ili pasti u još težu depresiju iz koje tko zna kako i kada izići. Govorio je liječnik Mariji o još koječemu što je ona slušala tek jednim uhom, ali bilo bi bolje da se mogla barem malo usredotočiti na to.

Njoj je tako malo bio važan tamo neki dr. Pauling, dobitnik dviju Nobelovih nagrada, “otac” vitamina C. On je, navodno, savjetovao da se uzimaju velike doze toga vitamina jer on pogotovo zimi djeluje na hormone. Melatonin, hormon koji djeluje na spavanje, počne se širiti u organizmu čim se potkraj dana počne smrkavati. S druge strane, kad nestane danje svjetlo, ono sunčano, u tijelu se počinje smanjivati neuromedijator serotonin. Moral opada i popušta osjećaj da moramo biti aktivni. Prof. Pauling tvrdi da se čovjek može osjećati tada čak i bolesnim. Teško mu je ustati se iz kreveta, tek otaljava svoje svakodnevne obveze, to je ono stanje kad kažemo “da nam se ništa ne da”. To pogađa one ljude koji su osjetljivi na promjene vremena. Te su pojave poznate kao “sezonske bolesti”, a navodno pogađaju žene više od muškaraca. Simptomi zimske depresije znaju biti tako jaki da se osjećamo doista bolesnima. Jedemo više nego inače, posebno slatko, spava nam se, i nakon tko zna koliko vremena provedenih u krevetu, jedva da nam se ustaje. Ali ni to nije sve.

Najteže su “crne misli” koje nas obuzimaju. Nitko nam tad ne treba, društva nas takve teško primaju, ali ni mi nismo ludi za izlascima. Oni najslabiji čak razmišljaju i o smrti. I sad ono najvažnije – gubi se želja za seksom. A to je i glavni razlog “nepopravljivosti” takvog stanja. Osoba sklona zimskoj depresiji lakše se prehladi, ima migrene i osjeća bolove u leđima, ali je i vrlo osjetljiva na razne infektivne bolesti. Iako je depresivnih ljudi sve više, i neki kažu da je to bolest današnjice, ali da će biti i sutrašnjice, ne smijemo joj se tek tako prepustiti. I ona se ne liječi “gutanjem” tko zna kakvih sve ne antidepresiva, tu “depresivac” mora biti, kako se zna čuti, najviše – sam svoj liječnik. Malo tko takvom čovjeku može pomoći ako on to ne želi. I lijekovi koji se nude, nisu uvijek efikasni. Prazno srce prizna i pozna samo jedno – ljubav i seks. Počela sam ovo razlaganje s Marijinim stanjem. Vjerojatno će rasplet njezine situacije biti neki pokazatelj što ljubav može učiniti od čovjeka i pozitivno, ali i negativno. Tugovala je ona neko vrijeme, povlačila se u sebe, čas slušala, čas i ne liječnika, napravila je nekoliko i pogrešaka lijegajući u krevet s onima koji joj nisu ništa značili, i doživljavala još veća razočaranja, sve dok nije samoj sebi rekla – dosta! A to dosta počelo je upisivanjem u jedno planinarsko društvo. Opet su počela pješačenja, ali sad u društvu, opet je s osvajanjem planina i nesvjesno počelo i ono drugo osvajanje. Dabome, u početku i nesvjesno. Kad bi svaku nedjelju pogledom tražila Krešu je li stigao, čak se i uplašila. Nije još bila spremna za vezu, sad se bojala svega onoga što je već prošla. No, čini se da je Krešo bio sušta suprotnost Marku. Volio je njezino društvo, uvijek se našao uz nju kad bi trebalo, ali ni ona nije više posrtala. Bili su jedno uz drugo, ali bilo je i ljudi oko njih. Samoća je bila predivna kad bi pala noć, kad bi se našli sami ondje gdje to treba biti – u krevetu. Znao bi Krešo, kad bi ih zezali, reći otvoreno – prijatelji za dan, ljubavnici u noći. Tu ljubavnici najčešće griješe. Misle kad su zaljubljeni da im nitko ne treba. Kao da im ljubav zamrači oči. Žena mora uvijek biti i “spremna i pripremna”, i za ljubavno “pokazivanje”, ali i za “skrivanje”. Neće onda biti depresije, a ako je i bude, bit će podnošljiva, znat će što joj je činiti. Znat će, pogotovo ako je proljeće na pragu, da joj ono može popraviti raspoloženje, ali i donijeti novu ljubav. Pa tko onda da mu se ne veseli? Bili ili ne u vezi. Znala sam reći da kao i u svemu, i u ljubavi nije loše imati kakvu “pričuvu”. Ne znam jesam li je jedino ja uvijek imala, ili sam, možda, tek iskrenija od drugih.