Pročitajte odlomak iz 'Supertužne istinite ljubavne priče'

Amerika duguje golem novac Kini, a istovremeno ratuje s Venezuelom! Sve njene građane nadzire moćna i jedinstvena Bipartizanska stranka. Svi oko vrata nose aparat koji prenosi njihove misli i razgovore te javno emitira njihov Bonitet. Šoping je jedina zabava. Naravno, za one koji imaju novac.

Kratki je to opis romana “Supertužna istinita ljubavna priča” Garyja Shteyngarta, čije je hrvatsko izdanje nedavno došlo u knjižare.

U suradnji sa Školskom knjigom, donosimo vam prvi odlomak romana i to u tri dijela. Danas objavljujemo prvi dio, a naredna dva dana donosimo i ostatak ovog zabavnog štiva.

NE ODLAZI NIJEMO

1. LIPNJA Rim – New York

Najdraži Dnevniče,

danas sam donio jako važnu odluku: Nikada neću umrijeti. Drugi će oko mene umirati. Bit će poništeni. Od njihovih osobnosti neće ostati ništa. Svjetlo će biti ugašeno. Njihove živote, njihovu ukupnost, označivat će sjajni mramorni nadgrobni spomenici s umjetnim sažecima („njezina je zvijezda blistavo sjala”, „nikad neće biti zaboravljen”, „volio je džez”), a onda će i njih odnijeti poplava ili će ih raskomadati neka genski modificirana purica iz budućnosti.

Ne dopustite da vam govore kako je život putovanje. Putovanje znači da nekamo stigneš. Kad vlakom broj šest idem socijalnoj radnici, to je putovanje. Kad preklinjem pilota ovog klimavog aviona UnitedContinentalDeltamericana, koji se trenutačno trese preko Atlantika, da se okrene i vrati ravno u Rim i u nesiguran zagrljaj Eunice Park, to je putovanje.

Ali, čekajte. To nije sve, zar ne? Tu je i naše nasljeđe. Ne umiremo zato što naši potomci žive dalje! Obredno prosljeđivanje DNK, mamine spiralne kovrče, djedova donja usna, vjehrujem da su djehca nahša bhudućnost. Ovdje citiram pjesmu „Najveća ljubav na svijetu” pop dive iz 1980-ih Whitney Houston, devetu po redu na njezinu eponimskom prvom albumu.

Totalna besmislica. Djeca su budućnost samo u najužem, tranzitivnom smislu. Budućnost su dok i ona ne iščeznu. Idući stih pjesme, „Dobro ih podučite i neka dalje vode svijet”, potiče odrasle da odustanu od sebe u korist budućih naraštaja. Izraz „Živim za svoju djecu”, na primjer, zapravo je priznavanje toga da će čovjek uskoro biti mrtav i da je njegov život praktički već završio. „Postupno umirem za svoju djecu” bilo bi točnije.

Ali što su nahša djehca? Ljupka i neiskvarena u mladosti; nesvjesna smrtnosti; kotrljaju se, poput Eunice Park, u visokoj travi, alabasternih nogu; lanad, svi su oni mila lanad, svjetlucavi u svojoj snovitoj podatnosti, u suglasju s naizgled jednostavnom prirodom svojega svijeta.

A zatim, vrlo brzo, gotovo cijelo stoljeće poslije: sline po nekoj siromašnoj meksičkoj njegovateljici u staračkome domu u Arizoni.

Poništeni. Jeste li znali da je svaka spokojna, prirodna smrt u osamdeset prvoj godini neusporediva tragedija? Svaki dan ljudi, pojedinci – Amerikanci, ako vas tako to jače pogađa, padaju prsimice na bojnome polju i nikada više ne ustaju. Nikada više ne postoje. Kompleksne su to ličnosti, cerebralnih korteksa ustreptalih od lebdećih svjetova, univerzuma što bi prenerazili naše analogne pretke koji su čuvali ovce i jeli smokve. Ti su ljudi mala božanstva, nositelji ljubavi, davatelji života, neopjevani geniji, bogovi vatre koji ustaju u šest i petnaest da zagriju aparat za kavu, nijemo se mole da dožive idući dan i dan poslije njega i zatim Sarinu diplomu i zatim…

Poništeni.

Ali ja ne, dragi dnevniče. Sretni dnevniče. Nedostojni dnevniče. Od danas pa nadalje sudjelovat ćeš u najvećoj pustolovini koju je dosad poduzeo jedan nervozan, prosječan muškarac visok sto sedamdeset tri centimetra, težak sedamdeset dva kilograma, s pomalo opasnim indeksom tjelesne mase dvadeset tri cijela devet. Zašto „od danas pa nadalje”? Zato što sam jučer upoznao Eunice Park i ona će me zauvijek održavati na životu. Dobro me pogledaj, dnevniče. Što vidiš? Slabašna muškarca sa sivim, upalim bojnim brodom od lica, znatiželjnim vlažnim očima, golemim sjajnim čelom na kojem bi desetak praljudi moglo naslikati nešto lijepo, srpom od nosa nasađenim povrh sitnih, skupljenih usta i, straga, sa sve većom ćelom, čiji oblik savršeno prati oblik velike države Ohio, s glavnim gradom Columbusom označenim tamnosmeđim madežom. Slabašan. Slabašnost je moje prokletstvo u svakome smislu. Osrednje tijelo u svijetu u kojem jedino fantastično zadovoljava. Tijelo u kronološkoj dobi od trideset devet godina, već izmučeno s previše LDL kolesterola, previše hormona ACTH, previše svega što osuđuje srce na propast, rastvara jetra, raznosi svaku nadu. Prije tjedan dana, prije nego što mi je Eunice dala razlog za život, ne bi me primijetio, dnevniče. Prije tjedan dana nisam postojao. Prije tjedan dana sam, u restoranu u Torinu, pristupio potencijalnomu klijentu, klasično lijepoj Osobi Visoke Neto Vrijednosti. Dignuo je pogled sa svojeg zimskog bollito mista, pogledao ravno mimo mene, opet spustio pogled na kuhani ljubavni spoj svojih sedam vrsta mesa i umaka od sedam vrsta povrća, opet dignuo pogled, ponovno pogledao ravno mimo mene – da bi me član visokoga društva barem donekle zamijetio, očito moram ispaliti plamenu strelicu u rasplesanoga losa ili me šef države mora šutnuti u testise.

A ipak, Lenny Abramov, vaš skromni pisac dnevnika, vaša sitna nula, živjet će vječno. Tehnologija će uskoro postojati. Kao Koordinator Ponude Poklonicima Života (Klasa G) odjela Post-humane Usluge Korporacije Staatling-Wapachung, prvi ću se poslužiti njome. Samo moram biti dobar i moram vjerovati u sebe. Samo ne smijem unositi transmasnoće i cugu. Samo moram piti puno zelenoga čaja i alkalizirane vode i predočiti svoj genom odgovarajućim ljudima. Morat ću ponovno uzgojiti svoja razgrađena jetra, čitav cirkulacijski sustav zamijeniti „pametnom krvlju” i naći neko sigurno i toplo (ali ne pretoplo) mjesto za ugodno proživljavanje prijekih godišnjih doba i holokausta. A kad se svijet ugasi, kao što mora, ostavit ću ga i otići na novi svijet, još zeleniji, ali s manje alergena; i u doba najvećeg procvata moje inteligencije, za nekih 1032 godina, kad se naš univerzum odluči urušiti sam u sebe, moja će ličnost skočiti u crnu rupu i izroniti u dimenziju nezamislivih čuda, gdje će ono što me držalo na životu na Zemlji 1.0 – tortelli lucchese, sladoled od pistacije, rana djela Velvet Undergrounda, glatka, tamna koža prevučena preko mekane barokne arhitekture dvadesetineštogodišnjih guzova – biti smiješno i infantilno poput drvenih didaktičkih kocaka, dječje hrane, igre skrivača.

Tako je: ja nikada neću umrijeti, ciaro diario. Nikad, nikad, nikad, nikad. A ti se lijepo možeš nositi k vragu ako u to sumnjaš.