Prvi put svekrva, i to grozna

Svi oni koji su možda zaboravili Ljubicu Jović, čim su začuli njezin zvonki glas u dramskom serija­lu “Ponos Ratkajevih”, u kojem glumi groficu Antoniju Ratkaj, odmah su se sjetili filmske zvijezde iz 60-ih te fatalne zavodnice Laure s malih ekrana. Laura, koju je glumila prije 33 godine u serijalu “U registraturi”, bila je posljednja velika TV uloga Ljubice Jović, inače do 2003. stalne članice ansambla zagrebačkog kazališta “Gavella”, koja je lani – nakon 38 godina izbivanja s filmskog platna – zabljesnula u švicarskom filmu “Gospođica”.

To se nije dogodilo slučajno: 71-godišnja glumica posljednje dvije godine živi u Švicarskoj s trećim suprugom, inženjerom strojarstva Fedorom Capekom, a ondje ju je i pronašla tamošnja redateljica hrvatsko-bosanskog podrijetla Andrea Štaka.

Otkad se snimaju “Ratkajevi”, Ljubica se privremeno sa suprugom vratila u svoj stan u naselju Travno, gdje susjedi i rodbina s interesom prate doživljaje grofice Ratkaj.

Osim povijesne tematike, što je još zajedničko “Ratkajevima” i “U registraturi”? – I snimanje “Ratkajevih”, baš kao što je bio slučaj s “ Registraturom”, trajat će šest mjeseci, vozač dolazi po mene rano ujutro i iz dvorca Miljana vraća me tek na večer. Sjećam se da sam “Registraturu”, nakon Hrvatskog zagorja, od ožujka do svibnja snimala u studiju Spektar na zagrebačkoj Trešnjevci pa sam, poput zatvorenika koji čezne za vanjskim svijetom, molila šofera da me polako vozi kući, da vidim ljude. Ovaj tempo snimanja za mene nije ništa novo, brzo se priviknete na red, jer glumački život je, zapravo, vrlo neuredan. Nije mi teško izdržati cijeli dan na snimanju, u stankama prošećem perivojem oko dvorca ili malo prilegnem na nekom kanapeu.

Drago mi je, naravno, da ponovno radim, jer vidim da još mogu, da imam energije, raduje me da glumim s kolegama koje znam otprije, ali i sa sasvim novom generacijom glumaca. Zajedno smo od jutra do večeri, živimo kao obitelj, ručamo za velikim stolom i polako se upoznajemo.

No, neki vaši znatno mlađi kolege žale se da im je teško i naporno… – Ja ne znam što to znači da je teško. U mojoj obitelji, a ja sam treće od četvero djece, ta je riječ bila nepoznata.

Grofica Ratkaj upleće se u živote svog sina i unuka, a osobito je stroga prema snahi, koju glumi Sanja Vejnović: da imate snahu – kakva biste bili svekrva? – Ja nemam niti djecu, a kamoli snahu! No, u odnosu s ljudima nemam nikakvih problema, i tijekom 42 godine staža u kazalištu “Gavella” nisam ni s kim došla u konflikt. Civilizirana sam osoba, vrlo sam otvorena i uvijek kažem ono što mislim. Vjerujem da se o svemu može mirno razgovarati.

Da ne snimate “Ratkajeve”, gdje biste boravili ovih mjeseci: u Zagrebu, u Švicarskoj, ili na nekom putovanju? – Ne znam točno, jer kad sam u Švicarskoj, maštam o Zagrebu, a kad me u Zagrebu izbezumi gradska gužva i mukotrpno traženje parkinga, Švicarska mi se učini sasvim simpatična sa svojim redom i preciznošću. Ondje je mirno i ugodno. Po pločnicima se može hodati jer nisu zakrčeni automobilima, i ondje gdje mi živimo, udišemo čist zrak.

Kako provodite rijetke slobodne vikende u Zagrebu? – Ovisno o vremenu – idemo na Sljeme, šećemo. Nedavno smo se prošetali oko Bundeka, i neočekivano doživjeli pustolovinu – našu prvu plovidbu Savom. Ugledali smo brod kod Mosta mladosti, prepun penzionera, i pridružili im se: ondje sam srela svoga kolegu iz “Komedije”, Eugena Franjkovića sa suprugom, upoznala sam još neke drage ljude s kojima smo se dogovorili za nordijsko hodanje po Maksimiru. A prošli vikend smo, preko zagrebačke agencije Darovi prirode, posjetili Salzburg.

Kako održavate vitalnost? – Samo se liftom spustim u atomsko sklonište u našoj zgradi u Travnom, u kojem je uređen fitness centar: suprug i ja zajedno vježbamo i nakon jednog sata vratimo se u stan odlično raspoloženi. I u Švicarskoj blizu naše kuće postoji dvorana za fitness, gdje vježbam s gospođama svoje dobi, a malo teže vježbe izvodim s mlađima od sebe. A otkad je u Utrinama, susjednom naselju, sagrađen bazen, na plivanje više ne moram odlaziti u grad.

Jagoda Zamoda

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ukoliko želite saznati više, pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 668 ili se pretplatite na PDF izdanje.