INTERVJU: MIA BEGOVIĆ

Prvi put u životu imam tremu

Razgovarala Sineva Pasini Snimio Vedran Peteh

Nije bilo novina koje prije desetak dana nisu donijele vijest da je 44-godišnja zagrebačka glumica Mia Begović na Filozofskom fakultetu upisala doktorat te da će joj tema disertacije biti – Ena Begović. Zanimanje je ponajprije pobudila činjenica da će napisati doktorski rad o umjetničkom radu i životu svoje pokojne sestre, a potom i to da “najslavnija smutljivica hrvatskih sapunica”, kako su Miju prozvali nakon nastupa u “Villi Mariji” i “Zabranjenoj ljubavi”, opet postaje studentica. I to dva desetljeća nakon što je diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti.

To je, dakle, razlog što je u posljednje vrijeme ne viđamo ni na kazališnim daskama niti na malim ekranima, zaključili su mnogi. Mia Begović, naime, trenutačno ne nastupa ni u jednom od serijala koji su preplavili domaće TV mreže, a u “Kerempuhu”, matičnom teatru, “njezine” predstave već neko vrijeme nisu na repertoaru. Ipak je i te kako prisutna u javnosti. Protekli vikend proglašena je novom kumom diskokluba Saloon (s novim kumom, vaterpolistom Dubravkom Šimencom), sudjelovala je u edukativno-humanitarnoj kampanji o raku dojke te u snimanju dokumentarnog filma za Hrvatsku bez mina (čija će premijera biti potkraj travnja), pojavljuje se na društvenim događajima, a njezin stil odijevanja nedavno joj je priskrbio oprečne titule: jedan časopis proglasio ju je “najukusnije odjevenom osobom godine”, a “fashion guru” s malog ekrana stavio ju je na vrh liste najgore odjevenih žena.

Je li, dakle, istina, kako neki komentiraju, da ste zbog studija uzeli predah u glumačkom poslu? – Ma kakav predah. “Kerempuhova” predstava “Pa ne hodaj gola naokolo” nije se neko vrijeme davala jer se jedan kolega razbolio. Ne, nije riječ o Tariku Filipoviću. Sad ćemo je ponovno početi igrati. Gostujem i u kazalištu “Gavella”, u predstavi “Teštament”, koja je imala više od stotinu izvedbi. Dobro mi je došlo što u “Kerempuhu” ne pripremamo novi komad jer sam rastrzana između Zagreba i Sarajeva. Ondje, naime, snimam humoristični serijal.

O čemu je riječ? – Serijal se zove “Tata i zetovi” i već se počeo emitirati. Koliko će dugo ići, ovisi o gledanosti, no razmišlja se čak o 250 epizoda. Potpisala sam ugovor za stotinu epizoda – za sada. Redatelj je Faruk Sokolović, a jednu od glavnih uloga ima Ivo Gregurević, koji glumi mog bivšeg supruga, policijskog inspektora. Glumac Boro Stjepanović je “tata” iz naslova, odnosno glava obitelji – udovac s četiri kćeri. Tri su udane, a jedna ima ozbiljnog dečka. Glumim njegovu djevojku koja unosi pomutnju u obitelj, jer su svi – kćeri, tri zeta i potencijalni zet – protiv nje. Ekipa je odlična, stalno se smijemo iako radimo punom parom.

Kako često putujete na snimanje u Sarajevo? – Dogovorili smo se da svoje scene snimim u dva, tri ili četiri dana, tako da kad dođem, snimamo od šest ujutro do deset na večer. Sve su scene praktično moje. Prošli tjedan sam, na primjer, u jednom danu snimila 47 stranica teksta. Radi se iznimno profesionalno. Mislim da su priče o bosanskoj ležernosti čista predrasuda.

Gdje odsjedate u Sarajevu? – U hotelu Saraj. U tom gradu se osjećam već kao doma i primjećujem da sam im veoma draga. U Sarajevu obavim i shopping – najviše za svoju kćer Maju Lenu. Ima zgodnih cipelica, majica torbica, naravno, i prekrasnih tepiha, ali se za kupnju još nisam odlučila jer to je ipak veća investicija.

A kad se vratite u Zagreb, čeka vas – učenje. Kako se točno zove vaš studij? – Poslijediplomski doktorski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Nekad se najprije trebao steći magisterij, pa tek onda doktorat, a ovo je po bolonjskom procesu. Studij traje tri godine plus jedna (namijenjena pisanju doktorata), ali zaposleni, ili oni koji iz drugih razloga ne stignu odslušati sve sesije, mogu prijeći na sedam godina plus jedna.

Što mislite, zašto je vaš doktorat izazvao toliko zanimanje? – Poslijediplomski doktorski studij upisala sam prošle jeseni i to sam željela zadržati za sebe. Mnogo je glumaca i redatelja koji rade doktorat, neki su i doktorirali, no to su uspjeli sačuvati od javnosti. Mislim da nije dobro što se to dalo na sva zvona, Moglo bi se pogrešno shvatiti, a nisam sigurna ni što profesori misle o takvom publicitetu. No, kad se sve ipak “otkrilo”, rekla sam sebi: “Što sad? Pa nije to nešto čega bih se trebala sramiti. Naprotiv”.

Kako ste odlučili ponovno sjesti u “školske klupe”? – Samo se kod nas čude kad netko ponovno “sjedne u školske klupe”. Trebalo bi biti normalno da čovjek stalno uči, usavršava se, stječe nova znanja i vještine… Već dugo govorim o poslijediplomskom studiju, prirodnom nastavku glumačkog obrazovanja, ali to nisam stizala napraviti. O tome sam razmišljala još od trenutka kad sam završila Akademiju dramske umjetnosti. Sjećam se riječi svog profesora Tonka Lonze: “Ako se glumac ozbiljno želi baviti svojim poslom, treba raditi na sebi, uvijek htjeti više”. Ne znam zašto je nekome čudno da glumica upisuje doktorat, a normalno da je to čini, recimo, liječnica ili ekonomistica?

Kakve su vam studentske obveze? – Svakog petka i subote moram biti na predavanjima jer bez potpisa profesora ne mogu pristupiti ispitu. A tih sedam dana između predavanja radim po 12 sati dnevno: čitam obveznu i dodatnu literaturu – mnogo toga je na engleskom i talijanskom – i pripremam seminarske radove. Već sam ih imala tri.

Kako su studenti reagirali kad je poznata glumica stala za katedru i održala predavanje? – Nisam izazvala njihovu pozornost zato što sam glumica, već zbog svojih godina. Svi su mnogo mlađi, premda ima i starijih od mene. Dok izlažem seminarski rad, imam tremu, što se može činiti čudno jer sam naučena nastupati pred publikom. No, na pozornici glumim nekog drugog, a ovdje sam ja. Na istom doktorskom studiju sa mnom je i kolegica Vitomira Lončar koja mi mnogo pomaže. U jednom razdoblju bila sam rastrzana između posla, obitelji i fakultetskih obveza te sam se upitala nisam li, možda, zagrizla prevelik zalogaj. “Nećeš odustati, ne smiješ, ja ti to ne dam”, odlučna je bila Vita. Ona je super, prava pokretačka snaga.

Vaš doktorat bit će, čujemo, posvećen pokojnoj sestri Eni Begović? Hoće li vam – u emocionalnom smislu – biti teško pisati o njoj? – Naravno da hoće. Moj rad bit će teatrološka biografija velike glumice Ene Begović. Tek prikupljam građu: kazališne i filmske kritike, fotografije i iskaze ljudi koji su radili s Enom. Još mi je rano govoriti o tome, jer mi još nije odobrena tema doktorata. Stoga nemam još niti mentora, te nije točno – kako su nedavno novinari napisali – da su mi mentorice Julijana Matanović i Ana Lederer. Njih ću zamoliti za pomoć pri objavljivanju Enine biografije.

Napisat ćete, dakle, i biografiju Ene Begović? – Ena je bila velika i kao osoba, stoga bih doktorskom radu dodala i privatnije elemente. “Ti ćeš na kraju napisati moju biografiju”, jednom mi je rekla Enči. Jer ja sam uvijek dobro pisala, a ona je dobro crtala. Od trenutka kad sam je izgubila, imam potrebu pisati o njoj. “Pa za to ti ne treba doktorat”, kazali su mi neki. To i nije razlog što sam upisala ovaj studij. Jednostavno želim biti zanatski spremna za pisanje njezine monografije s biografskim podacima.

Hoćete li je objaviti? – Zašto ne? Konačno, to sam svojoj sestri i obećala. Željela bih kroz njezin primjer pokazati kakav je glumački posao. To ozbiljno i krasno zanimanje koje zahtijeva disciplinu, koju je moja sestra imala, čini mi se da je izgubilo na dignitetu.

Doimate se mršavijom? Jeste li i vi otkrili neku čudesnu dijetu? – Toliko sam zaposlena da ne stignem jesti. “Kupili smo nove traperice”, rekao mi je jutros suprug. “Ne ljubavi, samo sam ušla u one koje sam kupila prije šest godina”. Ipak, pazim da mi ne padne imunitet pa uzimam vitaminske i mineralne dodatke.

Ne živite valjda samo od toga? – Naravno da ne. Kod mene se doma kuha svaki dan, a ako ja ne dospijem, uskoči moja mama. Naviknula sam jesti puno salata, što više ribe, a manje mesa, čak ga uopće i ne jesti. Nastojim promijeniti suprugove prehrambene navike, što mi ne uspijeva jer on voli meso. Sreća je da ne volim kolače, ali mi, na žalost, nije drago niti voće. Zato i uzimam vitamine.

Zašto ne prestanete pušiti? – Pokušavala sam tri puta – po godinu dana. Nisam lijepila flastere nego žvakala “nikotinske” žvakaće gume. No, “navukla” sam se na njih. Baš sam tada igrala kod Vitomire Lončar u Maloj sceni i stalno sam imala tu žvakaću gumu u ustima. Mislim da ih još ondje ima zalijepljenih iza bine, gdje bih ih se riješila prije izlaska pred publiku.

Zašto ste nakon godinu dana ipak pokleknuli? – Valjda zato što u tih godinu dana mentalno nisam ni prestala pušiti. Čak mi je jednom mama donijela šteku cigareta da zapalim – jer sam postala nemoguća. Čula sam da nikotin stvara veću ovisnost nego heroin. No, da su tada postojali zakoni o nepušenju kakvi danas postoje na zapadu, vjerojatno bih rekla “zbogom” duhanu. I zato podržavam takve zakone. Mojoj kćeri cigareta je nešto strašno. U mnogim stvarima ona je bolja od mene. Nikad ne bi nosila krzno, inzistira da doma imamo posebne vreće za plastiku, staklo, papir, konzerve… Ima ekološku svijet koju joj je usadila teta u vrtiću.

Želi li i Maja Lena biti glumica? – Ona je u prvom razredu gimnazije i trećem srednje baletne škole. Još razmišlja što bi studirala, ali najviše je privlači balet.

Zar nije za njega previsoka? – Istina, visoka je, već ima 174 centimetra, no znam da ima dosta visokih balerina.

Ovih dana objavljeno je da se snima dokumentarni film “SPES – Za Hrvatsku bez mina” u kojemu ste vi naratorica? – Cilj je potaknuti javnost da svatko na svoj način pomogne kako bismo domovinu očistili od mina. Nedavno sam razgovarala s ocem četvero djece koji žive okruženi minama. To je strašno. Razmišljam kao majka te svim srcem želim pomoći. Kad bi svaka uspješnija hrvatska tvrtka dala samo po 1000 kuna, razminirali bismo Hrvatsku u najviše deset godina. Zar se mora dogoditi nešto najstrašnije da se pokrenemo? Ponosna sam što sam sudjelovala i u kampanji One nisu same, o pružanju emocionalne i praktične potpore ženama u tijeku borbe s karcinomom dojke. Mnogo me žena zaustavljalo na ulici zahvaljujući mi na tome. Hvala Bogu da se nakon toga nešto pokrenulo: žene sada dobivaju lijek koji ima spašava život. Ipak se, znači, može nešto učiniti. A ja se zbog svega osjećam vrednijom kao osoba.

Linker
30. siječanj 2023 22:53