Put u Adelaide

Povod za moje treće putovanje u Australiju i drugi posjet Adelaideu, petom po veličini australskom gradu te glavnom gradu savezne države South Australia, bio je Svjetski kongres ASSITEJ-a (organizacije kazališta za djecu i mlade) na kojem sam izabran za glavnog tajnika. Let avionom bio je vrlo naporan: od Zagreba, preko Frankfurta i Singapura do Sydneya trajao je oko 23 sata, a zatim još tri sata do Adelaidea. Vremenska razlika u odnosu na Hrvatsku je osam sati, i premda se kaže “da biste se priviknuli potrebno vam je toliko dana kolika je ta razlika u satima”, meni su, možda zato što često putujem, bila dovoljna samo tri dana, a u Adelaideu sam boravio dva tjedna.

Klokani i wombate

Bio sam smješten u luksuznom apartmanu u središtu grada. Adelaide je nešto veći od Zagreba, a u njemu živi milijun i 150.000 stanovnika. U središtu, s najstarijim ulicama i zgradama, uglavnom su poslovni neboderi i trgovački centri te ulica s restoranima, kavanama i pivnicama, a za stanovanje su predviđene obiteljske kuće izvan središta. Kroz grad protječe rijeka Torrens, uz koju je i Festivalski centar u kojem se održavao kongres ASSITEJ-a. Mnogo je zelenila, a da bi se mogle vidjeti tipične australske životinje, poput klokana, koale i wombata (vrste tobolčara kratkih nogu i snažnih pandži), koje žive daleko izvan gradova, turisti posjećuju ovdašnji zoološki vrt.

Uništena kultura Aboridžina

Stanovnici su iznimno gostoljubivi, željni susreta i druženja sa strancima, a i sami često putuju. Premda su domoroci Aboridžini, čija je iznimna kultura, na žalost, gotovo unište-na, punopravno državljanstvo dobili tek 1967. i imaju svoj parlament, na neki su način još getoizirani: malo ih se uspjelo socijalizirati i mnogi žive kao beskućnici.

Zastrašujuće ralje

Zbog golemih prostranstava u Australiji ste bez automobila potpuno izgubljeni. U Adelaideu je, međutim, odlično organiziran gradski prijevoz – autobusni i tramvajski. U posljednje dvije godine, otkad sam ondje bio prvi put, otvorili su nove linije i veselim, šarenim tramvajima premrežili gotovo cijeli grad. Dotad je stari tramvaj, nalik na one starinske zagrebačke, vozio samo od središta grada do obale – do hotela na njihovoj rivijeri s pjeskovitim plažama koje zapljuskuje Indijski ocean. U more nisam zagazio, ali sam zato posjetio glasoviti Muzej morskih pasa, veliku zgradu na obali prepunu prepariranih psina i zastrašujućih ralja. Taj je muzej bilježio rekorde posjećenosti kad je prije tridesetak godina bio popularan film “Ralje”.

Vinska cesta

Najbrojniji restorani u gradu su azijski, a kako volim tajlandsku i kinesku kuhinju, hranio sam se uglavnom u dva-tri tajlandska restorana u centru. Kušao sam, naravno, i tamošnje specijalitete: klokanovo meso na roštilju ima okus sličan govedini, a rep od krokodila (fino bijelo meso), također na roštilju, poslužuje se s različitim povrćem. Može se naručiti i juha od krokodila. Australci se mogu pohvaliti dobrim vinima, osobito crnim shirazom, koji je vrlo kvalitetan, te merlotom i cabernetom. Kako u Adelaideu ima mnogo njemačkih doseljenika, nedaleko od grada, kroz sela s njemačkim imenima, vodi vinska cesta. U blizini Adelaidea je i jedan od najvećih proizvođača crnih vina, osobito shiraza, i uopće vina u Australiji – Jason Quick. Naravno, donio sam nekoliko njihovih butelja.

Krokodil Dandy

Suveniri se uglavnom baziraju na aboridžinskoj, domorodačkoj kulturi: didgeridoo (glazbala od suhe grane u kojoj su termiti izbušili rupe), šareno obojeni bumeranzi (kojima su Aboridžini lovili životinje), kožnati šeširi kakve je nosio junak filma “Krokodil Dandy”… Životna mi je želja automobilom proputovati Australiju i vidjeti Crvenu stijenu, najstariju samostojeću stijenu na svijetu, sveto mjesta Aboridžina. Kako je predstava Male scene “Padobranci” pozvana da nastupi u velebnoj zgradi sidnejske Opere idućeg ljeta, možda je to prigoda da ispunim tu svoju davnašnju želju.