Put u Jeruzalem

Posao nam ponekad zna prirediti i ugodna iznenađenja. Tako sam se, zbog snimanja filma “Caffe Auschwitz“ redatelja Jakova Sedlara, prije dva mjeseca našla u gradu koji sam odmalena htjela posjetiti, gradu kojim je hodao Isus, središtu triju najvećih monoteističkih religija, meti mnogih osvajača od kojih su neki (barem za neko vrijeme) i ostvarili svoje snove. Jeruzalem nosi još gotovo 70 imena: Davidov grad, Božji grad, Grad istine, Grad vjere, Lavlji grad, Grad mira… Toliko toga sam o njemu slušala da sam jednostavno jednom morala ući u njegove stare zidine kroz vrata Jaffa, koja još zovu i Davidova vrata.

U hotelu Kralj David Putovanje od Zagreba do Jeruzalema je dugo: do Beča nešto manje od 60 minuta leta te od Beča do Tel Aviva tri sata i pet minuta, a potom od aerodroma (koji nosi ime legendarnog Bena Guriona, prvog premijera izraelske države) do hotela King David u Jeruzalemu vozila sam se sat vremena. Hotel Kralj David jedno je od mjesta na koje svakoga stranca upućuju turistički vodiči. Ovaj legendarni hotel bio je mjesto boravka i susreta gotovo svih svjetskih državnika s njihovim izraelskim kolegama. U njemu su odsjedali američki predsjednici John Kennedy, Ronald Reagan, Lindon Johnson, Bill Clinton, jordanski kralj Hussein, britanska premijerka Margaret Thatcher… Gosti Hotela King David bili su i veliki umjetnici poput Artura Rubinsteina, Elizabeth Taylor, Imre Kertesza, Richarda Burtona, Luciana Pavarotija… Njihove fotografije, kao i one niza svjetskih ličnosti, nalaze se u memorijalnoj sobi. S terase hotela pruža se predivan pogled na grad, pa je ispijanje čaja u šarmantnom kafiću poseban doživljaj.

Šest milijuna žrtava Posjet Jeruzelemu ne bi bio potpun bez obilaska Memorijalnog centra i Muzeja holokausta Yad Vashem. Bila sam u mnogim svjetskim muzejima, ali osjećaj koji vas obuzme nakon obilaska Yad Vashema je neusporediv s bilo čim viđenim. Sudbine šest milijuna Židova ubijenih u Drugom svjetskom ratu kreatorima muzeja poslužile su za najdramatičniji mogući koncept s fotografijama, dokumentima, filmovima i originalnim izlošcima. Posebno je dirljiv dio posvećen ubijenoj djeci. Svaki posjetitelj izlazi van potresen, ne vjerujući da se tako nešto moglo dogoditi.

Crkva Kristova groba Via dolorosa je dugačka ulica kojom je Isus koračao do Golgote, s križem na leđima, praćen rimskim vojnicima i gomilom, a na kraju nje je Crkva Kristovog groba. U njoj se nalazi i šest metara dugačak crveni kamen na kojemu je Isusovo tijelo pripremljeno za pokop. Via dolorosa je uvijek – neovisno o političkoj situaciji u Izraelu – puna hodočasnika koji slušaju priče svojih vodiča, fotografirajući se na mjestima gdje je Krist padao ili gdje se nalazi otisak njegove ruke u kamenu. Dolazak do Crkve Kristova groba vrhunac je toga puta. I na Golgoti, gdje je bio raspet, i nekoliko metara dalje, gdje je položen u grob, uvijek je mnogo ljudi koje žele dotaknuti sveta mjesta za stotine milijuna kršćana u svijetu.

Sljedeće godine u Jeruzalemu Zid plača je središnje mjesto za sve Židove. “Sljedeće godine u Jeruzalemu”, rečenica je koju su izgovarale generacije toga naroda u izgnanstvu, želeći što prije (moći) doći pred Zid, pomoliti se uz ogromne kamene blokove u čije se pukotine nastoji ugurati papirić sa željama. Zid plača ostatak je nekadašnjeg velebnog Davidova hrama koji su Rimljani zapalili 70. godine naše ere. Gotovo svaki posjetitelj Jeruzalema, neovisno o vjeri, stavi u Zid neku svoju poruku Bogu. I ja sam to učinila, u nadi da će mi je uslišiti.

Stotinu tona čistog zlata Željela sam posjetiti i džamiju Al Aqsa, ali tih dana u nju nije bilo moguće ući. Žao mi je, jer sudeći prema fotografijama i pričama, riječ je o prekrasnom zdanju, jednom od tri sveta mjesta za muslimane. Zanimljivost je da je kupola Al Aqse, koja dominira Jeruzalemom, napravljena od 120 tona čistog zlata.

Ljudska prolaznost Kad se prođu vrata Jaffa, na desnoj strani je Davidova kula. Ta fascinantna građevina posebno me se dojmila zbog koncepta izložbe koju posjetitelj prati hodajući njezinim zidinama i unutrašnjošću. Kazaljka vremena svakoga upozorava da je život vrlo kratak, jer na pregledan način pokazuje tko je sve ovamo dolazio (da bi zauvijek ostao), ali i odlazio, a grad – vječiti Jeruzalem – ostajao je kao jedini svjedok ljudske prolaznosti. Pogled na jeruzalemske krovove s ove kule je zadivljujući, posebno ako se posjetitelju posreći, kao meni, da to bude u doba prekrasnog zalaska sunca s blagim povjetarcem.

Davidove zvijezde i krunice Nije moguće doći u Jeruzalem, a ne otići iz njega bez nekoliko vrećica suvenira i uspomena. U stotinama malih trgovina mogu se naći krunice, križevi, Davidove zvijezde, razglednice Jeruzalema i Izraela, šah-garniture, menore… Ovdje možete naći čak i dres Davora Šukera. Teško je odoljeti upornosti i spretnosti arapskih trgovaca s kojima se morate cjenjkati. Naime, ako se ne pogađate, trgovac misli da ste ili naivni ili glupi.

Glas Božji Nakon napornih obilazaka svetih mjesta, mora se negdje utažiti glad i žeđ. Najdraži su mi bi restorančići u kojima se nude salate, jedinstveni humus, ali i kebab – ako volite meso. Cijene su niže nego u našim jadranskim lokalima: za 100 kuna možete se najesti da vam nakon toga treba jedino krevet. Volim šetati praznim gradom, a Jeruzalem je nakon zalaska sunca nekako osuđen na tišinu. Svi se povuku: i trgovci zatvarajući svoje dučančiće i vlasnici restorana znajući da turisti nakon sumraka traže neka druga mjesta, odnosno povlače se u svoje hotele. Unatoč preporukama da se noću ne hoda gradom, ipak sam se uputila u šetnju. Misli mi je jedino prekidao odjek vlastitih koraka i povjetarac koji je, kao i ja, tražio nešto u ovim ulicama. Pomalo umorna, i od snimanja filma, i od hodanja, i od impresija, u jednom sam trenutku sjela i zatvorila oči, sjetivši se rečenice iz jednog eseja o Jeruzalemu koji sam pročitala neposredno prije dolaska ovamo. Ta rečenica kaže da putnik koji ovamo dođe i zatvori oći, u šumu vjetra kroz ovaj grad može čuti glas Božji. Dugo sam sjedila na mjestu odakle sam vidjela krovove Jeruzalema. Šum vjetra još je u mojim ušima.