Radite ono u čemu uživate

Ja nemam predrasuda ni prema čemu, ni prema kojem postupku ili ponašanju, koji čovjeka čini sretnim. Dapače, “sve što je ljudsko, nije mi strano”, ali, uz jednu ogradu. Čak i u takvim trenucima treba paziti i tek se, možda, upitati – je li to dobro što činim, pa i kako će to završiti. Jer, u konačnici, ako nam se i desi nešto što bi moglo završiti loše, ipak želimo, ako se to već i dogodi, da što kraće traje i po mogućnosti – da što manje boli. Iako baš ne vjerujem u sudbinu, jer sam sigurna da je svatko od nas sam kovač svoje sreće, mnogi rado spominju baš nju. Premda ja i dalje tvrdim, kad se nađemo u “klopci”, kad ipak osjećaj nadvlada nad pameću, ne bih to nazvala sudbinom, nego slabošću kojoj se nismo mogli othrvati. Ali, Bože moj…!

Pisala sam već o tome, čak i navodila neke primjere, pa i one iz naše sredine, a riječ je o razlikama u godinama između parova. A ima tu svega. Simptomatično je, međutim, da onaj koji izabire mlađe od sebe, nije ni ljepši ni pametniji, nego tek na boljem položaju i, što je sigurno najvažnije – bogatiji je! Više se i ne čudimo kad “starkelja” veže uza se neku mladu curu, kad joj “skida zvijezde s neba” vjerujući da je to dovoljno da ostane uza nj. Čak se nitko nije ozbiljnije ni bavio analizom tko u jednom takvom odnosu zapravo uživa. I uživa li uopće. Ili, možda, što dobiva i je li to dovoljno jer i gubi.

Možda njemu i nije važan osjećaj “vraćene mladosti”, već mišljenje ljudi koji mu se dive jer vjeruju u njegovu “svemoć”. Pa, ako ga to čini sretnim – neka mu ta sreća potraje što dulje! Zašto bismo ikoga osuđivali zbog onoga što svi želimo, zašto bismo se rugali onome što bismo, da nam ne nedostaje hrabrosti ili situacije, i svi činili? No, ima nešto drugo na što se sad želim osvrnuti – na starije žene koje žele mlađe muškarce. U takvom odnosu i sama sam čak skeptična. No, ne bih ni tu bila kategorična do kraja. Ne mogu tvrditi da je nemoguće da se neki mladić ne može zaljubiti u neku stariju ženu, da ta zaljubljenost ne može čak i potrajati, ali to su ipak rijetki primjeri koji će kad-tad završiti – njegovim bijegom. Je li to zbog zaljubljivanja u drugu, spoznaje da mu ona nije par, straha izazvanog bilo čim, čak možda i nije važno, iako je za ženu bolno. Pogotovo ako je ona uza nj bila vezana ne samo seksom nego i nekom dubljom emocijom.

No, tu je još i okolina koja takvu vezu, pa i žene su među njima, osuđuje, ne prihvaća, pa čak joj se i ruga. I eto nam jednakosti među spolovima! Čak sam se i nasmijala jednoj takvoj “prokazanoj ženi” koja mi je rekla da bi se najradije potužila – pravobraniteljici za jednakost među spolovima. Ono što je kako-tako dopušteno muškarcima, nije i ženama. Možda da ispričam priču koja je u sebi imala i jedno i drugo. Najprije je Marta bila ljubavnica mnogo starijeg oženjenog muškarca, više od deset godina, a onda je bila ljubavnica mnogo mlađem. Ja bih rekla da su je i jedan i drugi učinili nesretnom. A imala je ta cura sve preduvjete da bude sretna. Radila je u jednom stranom predstavništvu, lijepa, sposobna i pametna. I u nju se zaljubio, a tko drugi do njezin šef. Stariji od nje 25 godina, oženjen, s troje djece. Kad je počeo Domovinski rat, on se s obitelji pokupio – kući, u Njemačku. Bio je toliko fer da ju je zbrinuo materijalno, ali to je bilo sve. To što je “odnio sa sobom i njezinu mladost”, to kao da ga nije bilo briga.

I u takvom stanju bila je lako plijen svima. S nešto više od četrdeset godina, ni mlada ni stara, ostala je sama i nesretna. I onda se pojavio on. Prešao je tek dvadeset i koju. Sam, bez igdje ikoga, pronašao je u njoj sve. Barem se tako činilo. Majku, pažnju, ali i novac. I opet se Marta osvijestila, ali, kako mi je poslije rekla, brzo i onesvijestila. Iako su se čak i vjenčali, nije dugo izdržao. Uhvatila ga je, barem po njezinoj priči, jedna “bezveznica”, ostala je s njim trudna, i “zov očinstva”, opet u njezinoj interpretaciji, bio je jači od njezine ljubavi. Danas on ima već troje djece, a ona tugu i jad, i neprestance upite koje si postavlja – zašto se baš meni mora tako nešto dešavati? Svima bih savjetovala, prije nego što uđu u vezu s tako velikom razlikom u godinama, da dobro promisle. Ozbiljna žena, u godinama koje se također nazivaju takvima, treba dobro promisliti što radi. Mora biti i realna i kritična. Momentalnu zanesenost ne smije poistovjećivati s ljubavlju, pogotovo ne onom koja će trajati. Ne volim one koje stalno tvrde da se sve u životu vraća – ali kod Marte bi se moglo to čak i nazvati takvim. Eto, ona je učinila nesretnom ženu svoga ljubavnika, a sudbina joj je to vratila tako što je na kraju ona ostala nesretna. Suvremeni način života ipak nešto mijenja.

Nekad je bilo čak i normalno da stariji čovjek, dobrodržeći, oženi se mlađom ženom, ali nije se toleriralo da i žena može sebi dopustiti čovjeka mnogo mlađeg od sebe. Nasreću, danas je i to sve manja senzacija. Vjerojatno čak i oni najtvrdokorniji rezoniraju – ono što je dopušteno muškarcu, mora biti i ženi. A na njoj je da odluči koga će izabrati, s kim će živjeti ili tek voditi ljubav. Neki se čak i dive ženskoj hrabrosti, pogotovo ako ustraje u svojoj nakani i ako, unatoč još svim predrasudama, učini što joj je srcu drago. Ako je to mogla, ima hrabrosti, zaslužuje čak i divljenje. Mnogo spominju Edith Piaf, ženu koja je bila udana za 22 godine mlađeg čovjeka, koji se poslije njezine smrti nikad više nije ženio, ali nije ni prežalio. Znam da će moje čitateljice zanimati jesam li ja imala takvih iskustava. Ne previše, ali bilo ih je. Čak sam jednom vozeći se po Ženevi u autu, koji je i za njihove pojmove bio divan, stala na zebri kako bih propustila trojicu muškaraca. Moje oko je zapazilo jednoga među njima – najzgodnijega. Čak sam mu i mahnula.

Iste večeri telefonski me pozvao jedan gospodin i kazao da je na policiji dobio broj moga telefona preko registarske tablice na mojem autu, da se oduševio mojom ljubaznošću i pitao smije li me pozvati na ručak. Odmah sam mu odgovorila da nemam vremena za ručak, ali sam ga pozvala da navrati k meni. Ja sam, naime, povjerovala da je taj koji me zove, baš onaj koji mi se sviđa. I kad je došao k meni, razočarala sam se. Nije bio onaj koji mi se svidio, nego najmlađi od njih. Rekao je da je šef prodaje čuvenih švicarskih satova, da je slobodan i da već neko vrijeme traži stariju zgodnu ženu za društvo, pa možda i za brak. Nasmijala sam se, kazala mu kako je on mlađi vjerojatno i od moga sina i da takvo što ne dolazi u obzir. Iako je nazvao još nekoliko puta, shvatio je da sam ja odlučna u svom prvom stavu. Jedan moj dragi prijatelj, veoma poznati liječnik, oženio se liječnicom koja je bila starija od njega 15 godina. Taj brak je trajao sve do njihove smrti. No, iznimke potvrđuju pravilo. To što sama nemam iskustva, ne znači da osuđujem, ali kazuje sve. Ili u konačnici – neka svatko radi što voli i u čemu uživa! Ja sam si, nasreću, znala postaviti granicu. No, to ne znači da sam je se baš uvijek držala i da koji put nisam i preskočila je. Ali, to je već druga priča.