Među sportašima koji su iz neke druge zemlje došli u Hrvatsku, vjerojatno je najviše nogometaša. Oni su i najpoznatiji, no osim njih, kod nas žive i rade mnogi drugi sportaši, čiji je zadatak mnogo samozatajniji – da kao treneri prenose svoje znanje i iskustvo domaćim igračima.
Kako su došli i snašli se, što su postigli, koliko su zaista pomogli hrvatskim sportašima? Čeh Vlastimil Wojnar, 31-godišnji hokejaš iz Českog Tešina, mjestašca u blizini Trineca, već dvije godine trenira igrače Kluba hokeja na ledu Zagreb. U prvoj sezoni nije bilo značajnog napretka, ali u drugoj se čini kao da su igrači pod njegovim vodstvom eksplodirali: Zagreb se u Panonskoj ligi ravnopravno nosio s klubovima iz Srbije u kojima igra po pet Kanađana, Čeha ili Slovaka, igrača s mnogo više iskustva i znanja.
Dugi telefonski razgovori – Kad sam razmišljao o dolasku u Zagreb, nisam znao ništa o hrvatskom hokeju, niti da ovdje postoje samo tri kluba, ali kad samo došao, moram priznati da sam se iznenadio kad sam se uvjerio koliko su dobri vaši igrači. Hrvatski hokej sličan je našem: kanadski se zasniva na snazi, švedski na sustavu igre, a češki i ruski, poput hrvatskog, na kreativnosti. Uostalom, po tome su poznati i hrvatski nogomet i košarka – kaže Woynar, objašnjavajući kako je ono najvažnije što je prenio igračima to da bez mnogo rada nema uspjeha.
Uz to je pomladio ekipu, u koju je uveo sedam juniora, od kojih ističe Mislava Blagusa, kao talentiranog i marljivog. Uspjeh kluba tim je veći, objašnjava trener, jer je najmlađi u ligi – prosjek godina igrača je samo 19,5. – Zato možemo očekivati da će se ova ekipa tek idućih godina pokazati u punoj snazi. Treba znati i da KHL Zagreb nema nijednog profesionalca: naši igrači ne dobivaju ni kune, a uz hokej studiraju ili rade. Drugačijim pristupom radu i odnosu prema klubu stvorili smo atmosferu zajedništva, u čemu nam je pomogla i nova Uprava, s predsjednikom Renatom Krikšićem i sportskim direktorom Marinom Miljkom, iskusnim trenerom i pedagogom s 13-godišnjim stažom u klubu. Marin je rastao i stasao zajedno s klubom. Prvo kao igrač, a potom i kao trener, pa je njegov angažman od goleme važnosti – govori Wojnar. Iako je nakon dolaska u Hrvatsku brzo naučio naš jezik, trebalo mu je vremena da se privikne na novu sredinu. U snalaženju su mu pomagali Mladen Jarčov, voditelj škole hokeja, i trener Vladimir Novotny, podrijetlom Čeh.
– Isprva mi je mnogo toga bilo čudno, ali sam se priviknuo. Uostalom, sportaši se svugdje mogu snaći. Počeo sam trenirati kad mi je bilo pet godina, sa šest sam već počeo odlaziti na trening u klub Ocelari u Trinecu, udaljenom šest kilometara od mog Českog Tešina, a kako su treninzi počinjali u 5.45 ujutro, morao sam se ustajati u pet da stignem na vrijeme. Prošao sam sve kategorije, a kad za mene nije bilo mjesta u seniorima – jer se dvije tisuće igrača svake godine natječe za dvadesetak slobodnih mjesta u klubovima iz najjače češke lige – nisam odustao, nego sam prešao u klub u drugoj ligi. U Ocelari sam se vratio kao trener mlađih kategorija i radeći s djecom mnogo naučio. I u Zagrebu uz seniore treniram i mlađe juniore i juniore i drago mi je što sam lani s njima osvojio prvenstvo Hrvatske, jer sam znao da Zagreb 15 ili 16 godina nije imao prvake u toj kategoriji – priča Woynar.
U Zagrebu mu najviše nedostaju supruga Jana i trogodišnji sin Ondrej, s kojima se svaki dan čuje telefonom. Supruga je učiteljica u Českom Tešinu, a sad je na četverogodišnjem rodiljnom dopustu. Zajedno su bili na ljetovanju u Primoštenu i u Istri i oduševljeni su. Slobodnog vremena nema previše, a kad ga ima, druži se s ljudima iz kluba te odlazi na utakmice rukometa, vaterpola, nogometa i drugih sportova. Iz domovine mu, osim obitelji, najviše nedostaju – češki kruh i knedličke. I dobro češko pivo, naravno.
– Bio sam mlad i željan izazova – objašnjava Hong Seung Ki (37), nekadašnji prvak Koreje i diplomirani trener, zašto je potkraj siječnja 1998. prihvatio ponudu da postane izbornik hrvatske taekwondo reprezentacije i dođe živjeti u Zagreb, u zemlju koju je jedva pronašao na zemljopisnoj karti. U Hrvatsku ga je pozvao majstor Lee Keang Bee, koji živi u Beču, a njega je Hrvatski taekwondo savez zamolio da im pronađe nekog stručnjaka iz Koreje, odakle taekwondo i potječe. No, umjesto da postane izbornik, kako mu je bilo obećano, imenovan je trenerom za juniorke i juniore. Stoga se, nezadovoljan, nakon godinu dana preselio u Karlovac, gdje je otvorio klub Grabrik, i gdje mu se rodilo dvoje djece. Nakon kćeri Yeo Zeen, kojoj je sada 12 godina, on i supruga Mi Na 1999. su dobili sina Secka Zeena, a dvije godine kasnije i Secka Zoona. Sve troje djece trenira taekwondo. Hong se 2004. “pomirio” s Hrvatskim taekwondo savezom, vratio u Zagreb i nastavio trenirati naše reprezentativce, da bi 2007. postao izbornik. Naše reprezentativke Martinu Zubčić i Sandru Šarić pripremao je za lanjske Olimpijske igre u Pekingu, a koliko je dobro obavio posao, dokazuje to što su djevojke osvojile brončanu medalju. No, nakon povratka s Olimpijade ponovno se sukobio s Hrvatskim taekwondo savezom, javno kritizirajući njihov rad, pa se ubrzo opet s njima rastao. Sada vodi taekwondo klub Trnje i trenira njihove članice Josipu Kusanić, Petru Matijašević i Tamaru Ivić, koje postižu odlične uspjehe na europskim i svjetskim natjecanjima. Sa suprugom i troje djece živi u unajmljenom stanu u naselju Trnje i iako jedini zarađuje, ne razmišlja o odlasku iz naše zemlje.
Škola olimpijaca – Ovdje su mi se rodila djeca, tu se školuju, imaju prijatelje… Supruga i ja smo s vremenom, samouki, također savladali hrvatski, a nedavno smo položili i ispit na Filozofskom fakultetu kako bismo dobili dozvolu stalnog boravka – objašnjava Hong. Gimnastički trener Igor Križimski (50) stigao je prije deset godina iz polumilijunskog ruskog grada Vladimira u maleni Čakovec i ovdje postigao svoj najbolji rezultat.
Njegov učenik Filip Ude (22) lani je u Pekingu osvojio srebrnu olimpijsku medalju na konju s hvataljkama, što je prvo hrvatsko odličje u gimnastici. Za dovođenje nekadašnjeg ruskog višebojca u Čakovec zaslužan je Filipov prvi trener Mario Vukoja koji ga je, u potrazi za boljim uvjetima treniranja, prije trinaest godina odveo u sportsku školu olimpijaca u Vladimiru, koju je pohađalo dvije tisuće djece.
– Filip je tri godine dolazio k meni u Vladimir, a u međuvremenu sam prvi put posjetio Hrvatsku: dvadeset dana boravio sam na otoku Badiji u gimnastičkom kampu i sljedeće godine prihvatio sam poziv da dođem kao trener u Čakovec. U Filipu sam prepoznao iznimno darovitog gimnastičara, i premda mi je Mario pričao u kakvim uvjetima treniraju, nisam mogao vjerovati sve dok se sâm nisam uvjerio. Stoga sam zatražio da se dvorana barem donekle preuredi – priča Križimski, koji je sve do lanjskog lipnja, kad je u Nedelišću nedaleko od Čakovca sagrađen moderan sportsko-gimnastički centar, s Filipom često odlazio na pripreme u Slovačku i Mađarsku. Kad je Ude osvojio srebrnu medalju u Pekingu, najprije je potrčao u zagrljaj treneru.
U Čakovcu, u srcu Međimurja, Igor Križimski se već sasvim udomaćio i sa suprugom Tatjanom, nekadašnjom ritmičkom gimnastičarkom, koja osmišljava sportsku koreografiju za vježbe na tlu čakovečkih gimnastičara, uskoro planira graditi kuću. Svoj stalni dom. Jedan od najzaslužnijih što je hokejaški klub Medveščak regularnu sezonu Slovenske lige, u kojoj nastupa već drugu sezonu, završio na prvom mjestu, svakako je kanadski trener Mike Shea (47). Rođen i odrastao u Montrealu, igrao je u najjačoj kanadskoj juniorskoj ligi, a onda ga je na draftu izabrao NHL klub Hartford Whalers. No, prvo su ga poslali na kaljenje u nižu ligu, a kad se to oduljilo na tri godine, otišao je u Austriju. Dobio je angažman u klubu u Lustenauu, u blizini švicarske granice, a od 1996. živi u Villachu, sa suprugom Karin, Austrijankom, instruktoricom skijanja i knjigovotkinjom, s kojom ima devetogodišnjeg sina Stevena i sedmogodišnju kćer Maureen. Shea se potpuno udomaćio u Austriji, pet puta je s klubom osvojio austrijsko prvenstvo, devet sezona je bio član austrijske reprezentacije za koju je odigrao 123 utakmice te bio s njom na dvije olimpijade i osvojio svjetsko prvenstvo u B grupi. Potkraj igračke karijere, paralelno je radio i kao trener, a zatim se u potpunosti posvetio novom poslu, odlazio na seminare i klinike… Dvije godine bio je trener u Ebel ligi, koja okuplja najjače klubove iz Austrije, Slovenije i Mađarske, i u koju bi i Medveščak htio ući.
– Na početku mi je sve u Austriji bilo čudno: trgovine ne rade između 12 i 14 sati, televizijski program je užasan… Zato mi je bilo lakše doći iz Villacha u Zagreb, koji je veliki grad, nego iz Kanade u Austriju. Osim toga, Villach je blizu, pa sam svake nedjelje kod kuće, dakle češće nego kad sam bio igrač, jer se u Austriji utakmice uvijek igraju nedjeljom, a ovdje imamo drugi ritam. A moram reći i da mi se sviđa u Zagrebu – priča Shea. U Zagreb je došao potkraj prošlog ljeta i očito se brzo snašao. Većina igrača govorila je kako nikad nisu radili s boljim trenerom, a to su potvrdili i rezultati.
– U momčadi je dobra atmosfera, a to je iznimno važno. Kad sam došao, rekao sam igračima kako ne očekujem pobjedu u svakoj utakmici, ali očekujem da se u svakoj bore – rekao je Shea, koji je priznao da je na svakoj utakmici koju je Medveščak igrao u Sloveniji, imao navijača – punca koji toliko voli hokej da mu nije teško automobilom doći na utakmicu i bodriti zeta. Za 51-godišnjeg Dimitra Bobeva kažu da je – trener za odličja. U devetnaest godina koliko živi u Hrvatskoj, najprije je u Rijeci do vrhunskih rezultata doveo plivača Miloša Miloševića, a posljednje tri godine trenira Dubrovkinju Sanju Jovanović, svjetsku i europsku prvakinju. Premda je stanovnik Dubrovnika i trener Juga tek od jesenas, Bobev je proglašen najboljim dubrovačkim trenerom za 2008.
– U Hrvatskoj su me svih ovih godina zadržali zapravo rezultati mojih plivača – veli negdašnji plivač iz Sofije, drugoplasirani na Europskom kupu 1976. u Bukureštu, i dugogodišnji trener bugarske reprezentacije. Željan promjena, želio se okušati u inozemstvu i 1990. potpisao je s riječkim Primorjem ugovor, na dvije godine, koji se produljivao punih 18 godina. U međuvremenu je bio trener naše plivačke reprezentacije, a s njim je svako ljeto trenirao i Duje Draganja kad bi dolazio iz Amerike. Za Bobevim je nakon dvije godine u Rijeku doputovala i njegova supruga Bistra Gospodinova. Nekadašnja plivačica koju je on trenirao, šesta na Olimpijadi u Seoulu 1988., sad vodi školu plivanja u Gružu, a njihovog 15-godišnjeg sina Stefana više od sporta zanimaju informatika, fizika i matematika.
– U Hrvatskoj sam stekao mnogo prijatelja, ne samo među sportašima, koji su mi pomogli da se prilagodim novoj sredini, i da nije bilo njih vjerojatno ne bih toliko ostao. U Sofiju posljednjih godina odlazim za Božić, ali s obitelji uvijek ljetujem na hrvatskim otocima. U našoj se kući kuhaju i bugarski i hrvatski specijaliteti – kaže Bobev koji obožava more, pa svojom malom barkom od četiri i pol metra najradije odlazi u – ribanje.
Jagoda Zamoda , Damir Leljak, Feđa Kalebić